Para vrti
Bogati, ugledni, obijesni i moćni bili su povlašteni i tetošeni od sebi prodređenih, slabih i ovisnih. Uspostavljali su oni pravila po kojima su igrali slabi i oni od njih ovisni. Tražili su i očekivali da im se donose darovi i čine ustupci. A i podređeni, slabi i ovisni, birali su kraći i lakši put do cilja pa su često dobrovoljno potkupljivali i odobroljavali nadređene.
O potkupljivanju, mitu i korupciji, govori se glasno. Prozivaju se podmitljivi i korumpirani. Tek se usput, urijetko, spomenu i oni koji daju mito. A po islamskom učenju grijeh čine i oni koji primaju ili traže mito, i oni koji ga daju ili posreduju u davanju. U vjerodostojnom hadisu Božiji Poslanik proklinje i jednog, i drugog, i trećeg.
Nekada su se seoski učitelji i hodže odobrovoljavale hedijama i potkupljivale. Roditelji su kupovali naklonost učitelja i hodža i tako onesposobljavali djecu uskraćujući im obrazovanje i odgoj. Nisu počesto ni bili svjesni toga. Mislili su da čine uslugu svome djetetu tako što mu uskraćuju odgoj i obrazovanje. Ili su tako zadovoljavali svoje okorjele predrasude o alafranga školovanju - posebice za žensku djecu pogubnom.
I doktore i općinske službenike podmićivali su ili odobrovoljavali lijeni i neprosvijećeni. Nosili su maslo, sir, kajmak, pečenicu, suhe smokve, orahe i slične vrijedne proizvode domaće radinosti onima koji su im trebali pomoći ili im osigurati kraticom put do ostvarenja nekog cilja. Naturalne darove zamijenile su, vremenom, pare u plavim kovertama. Kružile su plave koverte po obrazovnim, zdravstvenim i administrativnim ustanovama naporedo sa zdravstvenim knjižicama, zahtjevima i rješenjima u bivšoj državi u kojoj je zdravstvenim osiguranjem bilo obuhvaćeno gotovo cijelo stanovništvo i u kojoj je funkcionirao pravni sistem. U ovoj novoj državi u kojoj socijalnu i pravnu sigurnost imaju povlaštene kategorije stanovništva i teži socijalni slučajevi, plave koverte postale su obavezne ili obavezujuće. Pojedini liječnici, univerzitetski profesori i administrativni službenici i moćnici uspostavili su svoj tarifni sistem - nezvaničan ali dostupan svakome kome zatreba njihova usluga. Nemali je broj onih koji prihvataju i podržavaju takav sistem kao lakši put do izliječenja, do otvarenja svojih prava ili do stjecanja diplome. Zna se koliko košta operacija žuči, kuka ili tumora, gluho bilo. Zna se koliko košta dobivanja općinskog rješenja. Zna se i cijena polaganja anatomije, matematike, statistike i ostalih ključnih predmeta na pojedinim fakultetima.
I za zaposlenje postoje tarife. Pojedina radna mjesta plaćaju se hiljadama maraka ili eura.
Javno spominjanje ili prozivka odgovornih za mito i korupciju pokrene lavinu reakcija - od negiranja do traženja da se imenuju oni koji su primali mito. I umjesto da se pokrenu mehanizmi i razotkriju podmitljivi i korumpirani, začas se lavina ohladi i okameni, jer ne odgovara ni moćnicima, ni zaštitnicima sistema, ali ni mnogima koji daju mito priznanje i sankcioniranje.
Muslimani bi trebali biti svjesniji odgovornosti i grijeha kojeg čine primajući, posredujući ili dajući mito. Jasno bi to trebalo biti svakome ko slijedi Kur’an i sunnet. Pa, kako onda niko od odgovornih deklariranih vjernika nema snage objelodaniti i zaustaviti sveprisutno trgovanje ljudskim zdravljem, životom, znanjem i moralom?!
Liječnika ili profesora koji prima mito mogu upratiti nadležni sigurnosni organi i poslodavci. Naravno ako hoće, ako su spremni iskoristiti raspoloživa sredstva praćenja rada i ponašanja sumnjivih i osumnjičenih. Znaju se tačno imena profesora i liječnika koji primaju mito ili na neki drugi nezakonit način naplaćuju svoje usluge. Da nadležni i odgovorni imaju volje i morala, našli bi način i onemogućili bi i sankcionirali krivce - i one koji primaju, i one koji posreduju, i one koji daju mito.
Lakše je i bezbolnije, dakako, demantirati, ponižavati, prozivati one koji progovore o mitu i korupciji s namjerom ili željom da doprinesu zaustavljanju i kažnjavanju sudionika ove gnusne rabote.
Ne bi li se svaki musliman, posebice onaj koji pada Gospodaru svome na sedždu i od Njega traži pomoć i blagoslov, trebao zapitati o svome odnosu prema mitu i korupciji -nedozvoljenom, prljavom, nepoštenom nastojanju da se prečicom dođe do cilja do kojeg bi musliman trebao dolaziti trudom, saburom i čvrstim uzdanjem u pomoć i volju Božiju?
Ako istinski vjerujemo i Božiju volju i Božije određenje, ako se istinski u Allaha uzdamo i vjerujemo da nam je On dovoljan, onda ćemo, kada se razbolimo, uputiti dovu Svemilostivom, u Njegovo ime dati sadaku, odabrati liječnika, prihvatiti njegove savjete i liječiti se. I ako nas kakva nevolja snađe ili ako potrebu za nečim imamo, postupit ćemo na sličana način - tražit ćemo rješenje dovom, osobnim zalaganjem, saburom. Ako nam pomognu od nas učeniji ili sposobniji, lijepom riječju ili darom ćemo im - prema svojim mogućnostima - iskazati zahvalnost. Takav dar nije mito, jer su lijepa riječ i dar od srca izraz ljudskosti i odanosti.
