Preporod

Dakako da je vijest o trudnoj 12-godišnjakinji iz Tuzle zaledila ionako, ovih dana, ledeni dah svih onih koji u svojoj lobanji imaju barem frtalj zdravog razuma, a, hvala Bogu, još uvijek ih ima. Svaki komentar bio bi suvišan i neumjesan. No, zabrinjavajuće je što je to samo kap u moru zvanome nemoral, i to moru čija mutna vodurina uveliko zapljuskuje obale naših gradova i sela. Video klipovi erotskog sadržaja, u kojima glavne uloge vode naši razuzdani srednjoškolci, uveliko su uobičajen sadržaj mobilnih telefona te iste mladosti koja besciljno tumara tražeći tračak nekakve zabave, užitka, sreće… Nesreća je u tome da od svakog zla ima veće i od svakog belaja ima gori. Tako se stopama srednjoškolaca nerijetko otisnu i osnovci pa je pravu granicu sve te grozote teško i zamisliti. Nekada smo se zajedno ibretili tim anomalijama koje smo, uglavnom, čitali ili gledali po bijelom svijetu. Sad ih, polahko ali sigurno prepoznajemo i u svojoj avliji. Svojevremeno smo se zgražavali nad britanskim slučajem dječaka čije bezgriješno lice, samo od sebe, zove da bude po kosi pomilovano ili barem osmijehom počašćeno. No, tik ispod tog nevinog dječijeg lica, u njegovom naručju, tetošila se figura male, tek rođene bebice. I to njegove. Taj maleni dječak koji nije čestito napunio ni 12 godina bijaše otac. I još je uvjeravao javnost kako je potpuno spreman za očinsku ulogu. Rano moja ljuta!
Helem, taj Alfi, čini mi se da se tako zvaše, ozbiljno ugrožava i našu bosanskohercegovačku zbilju. Pitanje je, samo, da li to vidimo, odnosno, da li to želimo vidjeti. S druge strane, tu je i statistika. Iako će stručnjaci reći da je statistika tačan zbir netačnih podataka, ipak je ne smijemo zanemariti. E, ta ista statistika veli da se u našoj zemlji godišnje izvrši preko 65000 abortusa. Ako bismo i odvadili nekoliko hiljada, problem se bitno ne mijenja. Gore od goreg, u ovom slučaju, su dvije opaske. Prva je ta što se spomenutim brojem tretiraju isključivo registrovani abortusi. O broju onih neregistrovanih, ili, kako neki vole reći, nelegalnih, ne bih se usudio ni nagađati. Druga opaska upozorava da značajan postotak ženskih osoba koje se odluče na prisilni prekid trudnoće čine mahom maloljetnice.
Kako objasniti ovakvu pojavu? Da li se besmisleno pravdati time kako je predznak Sudnjeg dana i to da će djeca rađati djecu ili…? Zapravo, da li je musliman da se trudi objasniti nešto ili promijeniti nešto?
Podsjećam da smo, prema hadisu, na zlo koje uočimo dužni odreagovati na jedan od tri načina: ukloniti ga rukom, dići svoj glas protiv toga ili ga, barem, srcem prezrijeti.
Ukloniti rukom (fel jugajjirhu bi jedihi) je širok pojam. No, ukoliko bismo ga pretočili u jednu rečenicu, tipičnu za naš milje, onda bismo to najbolje iskazali onom našom narodnom: ‘’Prvo pometi svoju avliju pa zaviri u moju’’. Koliko, zaista, možemo poduzeti i koliko poduzimamo kada je u pitanju čistoća naše avlije. Naravno, mislim na našu čeljad, prvenstveno djecu. Usporedimo dvije odgojne teorije. Izvjesni Earl Rochester kaže: ‘’Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.’’. Gdje li tako misteriozno nestadoše te silne teorije? Hazreti Omer daje svoju odgojnu teoriju djeteta koja je iznimno zanimljiva i o kojoj se da razmisliti. On veli: ‘’Prvih sedam godina se sa djetetom igraj (la’ibhu), potom ga sedam godina odgajaj (eddibhu), a onda mu sedam godina budi prijatelj (sahibhu)’’. Earlova odgojna konfuzija i Omerova fleksibilnost su jasne. Zadržimo se na ovom drugom. Odgoj djeteta, prema Omeru, uveliko prevazilazi čak i tinejdžersko doba. Sortiran je u tri perioda ili etape. Prva iziskuje igru, odnosno spuštanje na nivo na kome naše čedo uči isključivo kroz igru i druge zabavne sadržaje. Tek nakon toga se u život djeteta postepeno uvode odgojni sadržaji (konačno, i Poslanik a.s., sugeriše da se namaz, kao najbolje odgojno sredstvo, u dječiju praksu uvodi sa sedmom godinom života). Namaz, post, škola i mekteb samo su neki od sadržaja koji djetetu dalju najbolje moguće smjernice ka hvatanju u koštac sa najosjetljivijim periodom života – pubertetom. A, tu do punog izražaja dolazi domišljatost roditelja u kome dijete traži prijatelja, jarana, ahbaba, a ne katila i kabadahiju od koga se ne smije pisnuti. Svakako da bi ova Omerova inspirativna metoda bila od neprocjenjivog značaja ukoliko bi se inkorporirala u programe odgojno-obrazovnih institucija, a još više ukoliko bi živjela u praksi roditelja kao primarnih nosilaca odgojnog procesa.
U slučaju fizičke nemogućnosti da se određeno zlo (munker) spriječi ili promijeni, slijedeća stepenica je verbalna osuda (fe bi lisanihi). Govoriti ili pisati o anomalijama ambijenta koji nas okružuje i u kome obitavamo. Istina, vrlo često će oni koji se usude kazati istinu i ukazati na problem, na sebe navući gnjev drugih, no to ne mijenja obligatnost dizanja svog glasa. Nemoral, sa svim svojim raznolikim manifestacijama, je munker protiv koga treba neumorno djelovati i uporno govoriti i pisati. Tek u nedostatku ova dva vida buntovništva protiv zla, od vjernika se očekuje onaj treći (fe bi kalbihi), a to je otpor srca ka tome. Smatrati ružno ružnim i zlo zlim, zadnja je instanca u vjernikovom neslaganju sa takvom pojavom, okarakterisana i kao najslabiji signal vjere u srcu.

Pokušamo li rezimirati problem, mogli bismo slikovito reći da igramo jednu od odlučujućih utakmica, pri čemu većina nas drži da je moguće golove davati sa tribina. Želimo li se istinski suočiti sa protivnikom, na nama je da dobro pritegnemo kopačke i krenemo u kontranapad. Ekipa koja u srcu ima iskrenu vjeru i čist nijet, na terenu neizostavnu Allahovu pomoć i podršku a na klupi takve džokere kao što su bi jedihi, bi lisanihi, pa i bi kalbihi, može rahat izići na megdan svakom protivniku, pa makar se on zvao i nemoral. Samo treba igrati. Za početak bi bilo idealno da poradimo na svojoj avliji; tako će i komšiji biti draže i milije da i on uredi svoju. I, eto, već smo uspjeli – dvije prljave avlije manje.