Preporod

Mora se priznati da su srpski projektanti dosta dobro osmislili kako dokrajčiti ono što se čini posljednjih dvjesto godina, a napisano je u planovima Garašanina, Moljevića, Čubrilovića i Ćosića, a podržano oštrinom brojnih pera, od Njegoša do Andrića. Pitan se šta im to u Beogradu daju pa se tako brzo promijene ovi naši što odu iz Sandžaka, na krilima glasova dobijenih nakon silnih obećanja u šarenoj predizbornoj kampanji. Neki ministri, neki narodni poslanici, a svi nastali iz iste epruvete devedesetih, na eksploziji emocija presovanih stotinu godina pod čizmom zuluma crne i crvene boje. Kao da još odzvanjaju riječi, tada predsjednika nepokorenog Sandžaka, da ćemo dobiti republiku, a u najgorem slučaju autonomiju, a ko bi rekao da mu od svega toga osta samo jedno obično ministarstvo, i to bez portfelja. Doduše, tadašnji predsjednik vlade Sandžaka je prošao nešto bolje pošto je u sva tri mandata imao, ako ne tako važna ministarstva, ono bar s portfeljom. Od dva saborca, preko dva krvava neprijatelja (istina, ne svoje, već tuđe krvi), do dva beogradska vazala, priča je što predstavlja paradigmu sandžačke tragedije kroz izdaju onih kojima je dato povjerenje da štite i predstavljaju interese bošnjačkog naroda. Priča je to koja izgleda jednostavno da nije nezaobilaznog pitanja kako je moguće da herojski i dostojanstveni bošnjački narod Sandžaka izrodi tako nešto?
Nije dovoljno pribjeći teoriji zavjere i povjerovati da nam je sve to podmetnuto. Podmetnuti je moguće samo naivnima. A da li je moguće smatrati naivnima one koji u nemogućim uslovima opstaju punih stotinu godina? Ipak, uprkos individualnim, porodičnim i tradicionalnim kvalitetima, mora se priznati da je višedecenijski diskontinuitet bavljenja društveno-poltiičkim aktivnostima ostavio traga na kolektivnu političku svijest sandžačkih Bošnjaka, te da se ovo stanje može nazvati katarzičnim putem koji, nažalost, već neizmjerno mnogo košta, a koji je, očito, neizbježan. Mora se priznati da su srpski projektanti dosta dobro osmislili kako dokrajčiti ono što se čini posljednjih dvjesto godina, a napisano je u planovima Garašanina, Moljevića, Čubrilovića i Ćosića, a podržano oštrinom brojnih pera, od Njegoša do Andrića. Izgledalo je da su Miloševićevi topovi nad sandžačkim gradovima vrhunac prijetnje po ovaj, očito neuništivi, narod, no ipak nije tako.
Asimilacija sa ciljem konačnog pokrštavanja, zapakovana u proklamacije o demokratiji i pravima u evropski orijentisanoj Srbiji, predstavljaju početak završnog čina, čiji epilog nije tako izvjestan. Ko se želi uvjeriti, neka baci pogled na stanje muslimana u Grčkoj, poodavnoj članici Evropske unije. Na ovom putu zlatni adut četništva sa finim žutim pakovanjem jesu dva bošnjačka ministra u istoj vladi, koji će vjerno služiti intersima te vlasti, kao i svojim ličnim, a sve nauštrb svog napaćenog, osiromašenog i obespravljenog, nadasve, od njih posvađanog naroda.
I umalo da projekat uspije, samo da ne bi snage vjere, predstavljene u tradiciji, porodici i Islamskoj zajednici,  iz kojih niču mlade stabljike nove nacionalne i kulturne svijesti, pune dostojanstva, spremne na pobunu protiv trgovine sudbinom postojećih i novih generacija ovog naroda. Može li se zamisliti kako bi tekla rasprava o statističkoj regionalizaciji Srbije i ponovnom cijepanju Sandžaka bez Deklaracije usvojene od strane predstavnika bošnjačkih institucija u julu prošle godine? Vjerovatno te rasprave ne bi ni bilo. A i zašto bi ako se dvije najjače bošnjačke, i to ministarske, stranke slažu da to i nije neko važno pitanje, ali da je, eto, nezgodno što im je obećano od koalicionih partnera da tako neće biti, pa su malo slagani. Interesantno je kako je tek SDP, iako ne znamo da li na ćirilici ili latinici, zaprijetio formulacijom: “Najvjerovatnije ćemo razmotriti pitanje podrške Vladi.” Zabrinjavajuće je još ako krenu ostavke one kakve smo navikli od čelnika ove stranke. Ipak je simpatično izgledalo kako u emisiji “Fokus” TV “Jedinstva”, u odsustvu predstavnika SDA, portparol SDP-a ravnopravno zastupa interese i jedne i druge stranke, što bi trebalo čitati kao novi “kvalitet” političkog života u Sandžaku, mada ne vjerujemo da će im ovaj čvrsti zagrljaj pomoći da dovoljno daleko pobjegnu od potpisivanja julske Deklaracije.
(Glas islama, br. 182, redakcijski tekst)