Preporod

Sve prisutnije medijsko simplicifiranje, banaliziranje, nekonzistentno interpretiranje društvenih, religijskih, etničkih i kulturnih pitanja u svrhu veće gledanosti ili čitanosti doprinosi lišavanju smisla nauke, znanstvenih disciplina, ali i informisanja, obrazovanja i kulturnog oplemenjivanja što je  krajnji cilj medija. Zapravo, kvazinaučnim pristupom relevantnim naučnim raspravama i temama bh. novinari nastoje  priskrbiti nemogući znanstveni legitimitet medijskim naslovima. Rezultat ovoga jest suzdržanost mnogih intelektualaca od pojavljivanja u medijima gdje se prednost daje senzacionalizmu nad intelektualizmom i subjektivizmu nad objektivizmom.

Novinarski fulamentalizam

Trenutno se naučnost u mnogim medijima sistematski zatire i marginalizira, a veliku štetu snosi i jezik. Naročito u dvosmislenom i netačnom korištenju terminologije. U svakodnevnom razgovoru, po uzoru na medije, javnost koristi termine koje jedva artikuliše, a kamoli razumije. Izrazitom privlačnošću domaćoj štampi zrače raprave o islamu i islamskom terorizmu, islamskom fundamentalizmu (u domaćem mehaniziranom malograđanstvu sada i o islamskom kriminalu). Nekada su intelektualci edukovali javnost, ali i novinare, o semantičkom sadržaju pojedinih sintagmi poput islamskog fundamentalizma. Dr. Rešid Hafizović je 1990. god okarakterisao ovaj pojam kao (tadašnje) „dežurno geslo bosanskohercegovačke političko-politikantske dramaturgije.” Danas, kao i u tadašnjosti, apostrofiranje i prozivanje tzv. islamskog fundamentalizma i terorizma odraz je viših planova nižih osobina pojedinaca. Jer “elitna manjina  političara ne voli obrazovan narod, neutralne i kvalitetne naučnike i prosvjetitelje, moralne duhovnike niti bilo kakve slobodnomisleće  odgovorne i obrazovane pojedince koje ne  može kontrolisati”, kako kaže Besim Spahić u “Izazovima političkog marketinga”. Mišljenje dr. Hafizovića iz perioda jednoumnog sistema, umirućeg proleterijata, kako je „oktroirani pojam fundamentalizma u kontekstu političkog mnijenja lansiran kao rezultat političko-politikantske ujdurme u smislu tradicionalnog čistoumnog partijsko-boljševičkog ruleta u grotesknoj jugoslavenskoj inačici, koji, u svakom slučaju, bijaše najavljivao nepoštenu igru bajnomaštovitih skrivača,“  održivo je i u sadašnjosti, s tim da su partijsko-boljševički rulet i jugoslavenski mentalitet zamijenjeni  (SD)Partijsko-boljševičkim ruletom nostalgičara i bosanskim mentalitetom lamentacije za prošlim vremenima. „Bajnomaštoviti  skrivači“ u ulozi  novinara jezičkom mistifikacijom pojma islamski fundamentalizam uvode muslimane u društvene tokove samo preko ovog pojma. Konvencionalno negativan, ovaj pojam, trenutno, sadržinskim opsegom obuhvata i nekonzumaciju svinjetine, apstinenciju od alkohola, celibat prije braka, pokrivanje žena i dr., a što su zapravo principi islamskog vjerozakona. Može se očekivati u budućnosti da  svaki musliman, koji se za svoj društveni nekonformizam pozove na vjerske principe, bude etiketiran kao fundamentalist. Neprestano „tematizirajući“ islam, islamski fundamentalizam, terorizam, džihad, vjerozakon... mediji prelaze preko osjećaja i prava građana kojima ove teme ne predstavljaju ništa relevantno, čak štaviše, oni ih smatraju stresom malograđanskih  pobuda, odjecima mediokritetskih rasprava, infantilnih kritika i paranoičnih izjava.
Zapravo, kuda ide multikulturalnost ovoga društva kada vodeća bh. štampa svojim temama svakodnevno izolira one kojima islam nije religija i reisu-l-ulema duhovni poglavar? Njihova građanska prava u medijskom svijetu zaista su ugrožena! Općeprihvatljivo je mišljenje kod pojedinaca u medijima, obrazovnim ustanovama, kulturnim djelatnostima, političkim krugovima o islamu ne kao religiji, već ideji koja puni ljudske glave i  zakonu punom rupa koje su tu da ih ispune ljudske glave. Jer, nažalost, stereotip je postao sinonim za orginalnost novinarima koji strahovima ubjeđuju ljude u svoju profesionalnost i misiju informisanja modernog i neovisnog građanina. Neovisan građanin postaje ovisan o  senzacionalističkim, neprovjerenim informacijama i pogrešnim interpretacijama.

Šerr umjesto šerijata

Još jedan pojam koji se olahko upotrebljava čime se banalizira njegova sakralnost i važnost jest šerijat. Za razliku od politikantskog i medijskog tumačenja Šerijata kao embarga na slobodu, pravo značenje Šerijata, islamskog vjerozakona, je zapravo sloboda. Sloboda nije apstraktna imenica koja obećava odsustvo granica u životu, jer bi to značilo ustoličenje nereda, anarhije, promiskuiteta i antisocijalnog primitivizma. Granice ne sputavaju slobodu, već je osiguravaju. Kao što se ljepota čovječijeg portreta i anfasa ogleda u granicama lica, postojanje države određuje ustavom i međunarodnim priznatim granicama tako se i sloboda oblikuje granicama. A Šerijat je slobodan život sastavljen od granica. Medijski navodi o islamskom vjerozakonu obavezno se pridržavaju stereotipne šeme konstruisane satirom i antireligijskim predrasudama. Šerijat je u medijima nedopustiva mističko-egzotična ovozemaljska replika raja sa poligamnim aspiracijama, višestoljetni izvor legitimiteta inkvizitorskih tehnika i sankcija, neuništiva hamajlija moralnog građanstva. Mediji interpretiraju Šerijat kao bauk nad proslobodnim građaninom. Oblikujući mentalitet medijskog konzumenta, postaje sasvim razumljiva apstinencija od alkohola, opojnih sredstava, čak je u samom vrhu savremene moralne hijerarhije shodno konvencionalnim etičkim kodeksom, ali ne i šerijatska zabrana alkohola.  Javnost će početi podržavati celibat prije braka, kojeg će nazivati osobinom čednosti, ali ne i šerijatsku prevenciju – ne približavaj se bludu! Divit će se opijumu bezličnosti kod svoje djece dok u bunilu neorginalnosti i idolopoklonstva puštaju brade kao James Hetfield iz Metallice, ili kao  iskomercijalizirani južnoamerički tragičar sa tinejdžerskih majica i prijatelj Fidela Castra, ali neće ni pokušati shvatiti druželjubivu misao poređenja mladih ljudi sa najutjecajnijim moralnim likom, neponovljive ovosvjetske savršenosti, koji je bradom težio orginalnošću. Vegetarijanstvo će biti u trendu, okrepljenog sviješću o mesožderskom pretjerivanju čovjeka, ali muslimansko odbijanje konzumacije svinjskoga mesa važit će kao uvreda i konačan ishod iskrivljenih predodžbi. Živjet ćemo udobno izmanipulisani u svojim domovima, okruženi nikotinom medija kao sarajevskom maglom, uz gorak ukus ignorancije čiji zadah osjećaju svi oni koji kulturno-znanstvenim umom prihvataju prirodu Šerijata i njegov zahtjev za permanentnim blaženstvom.

Stairway to hell

Ako bi lokalizirali, ili možda trivijalizirali, Fukuyaminu tvrdnju da se dostigla “završna tačka ideološke evolucije čovječanstva”, u slučaju BiH ona se još ne nazire, naročito u umovima onih koji medijskom mrežom eksperimentišu javnim mnijenjem. Dok je za Jana Baudrillarda izvor ljudskih problema u povijesti i konstantnom pripovijedanju, pojedinim intelektualcima izvor ljudskih problema je u religiji,  revalorizaciji njenih zakona i povijesnoj interpretaciji današnjih skoro reverzibilnih pojava. Stoga se i u bosanskom (kvazi)ljevičarskom intelektualnom krugu sa areligijskim predznakom religija, u prvom redu islam i sve što je u vezi sa islamom, inaugurira u glavnog krivca za društveni, socijalni, ekonomski i kulturni status quo. U tome im izdašno asistiraju mediji pod blagoslovom ideološko-političkih sivih eminencija, jer sigurno je da mediji ne djeluju spontano, samostalno i slobodno. Ili da citiramo Baudrillarda: “Mediji nisu koeficijenti nego efektori (prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po namjeni, nego nisu čak, na drugi način ili virtualno, neutralni ili neideološki (izmišljotina o njihovom 'tehnološkom' statusu ili njihovoj društvenoj 'upotrebnoj vrijednosti'). Shodno tome, ni ideologija ne postoji negdje kao diskurs vladajuće klase prije no što se uključi u medije.”  Medijski naslovi koji blasfemično nastoje degradirati i desakralizirati islamske vrednote zaslužuju svaku osudu. Mediji ustrajavaju na putu koji vodi ka kriminalitetu i zločinu, ako već ne buying a stairway to hell (posuđen stih pjesme Led Zeppelina koji u orginalu glasi “buying a stairway to heaven”). Jer kako kaže Dražen Katuranić “postoje različiti oblici kriminaliteta, ali u pravnom smislu nije predviđena sudska kazna za zločin svjesnog ubijanja mentalnog obzora”. Možda bi o medijskoj nekompetentnoj naučnosti i neprofesionalnom odnosu prema javnosti bilo najjednostavnije polemizirati u kontekstu atraktivnosti i tabloidnosti koja  korespondira sa utilitarizmom, ili kako Igor Gajin kaže u slučaju štampanih medija: “istina (ideal medija) i ljepota (ideal kulture) zamijenjeni su  tiražom. A, kako bi razumjeli zaruke intelektualaca sa medijskom potčinjenosti ideologijama, uz njihovu neskrivenu “notornu ljubav prema zločinu, prema sotonskom autsajderu, prema razaranju civlizacije” kako kaže Hans Magnus Enzensberger, citirat ćemo Mirka Kovača: “U zloj književničkoj i intelektualnoj sorti nismo nikada oskudijevali. Sve što je naopako ovdje se, na našoj grudi, s lakoćom primalo i cvjetalo. I u ovom času kod nas se trse intelektualci koji podupiru ideje drumskog i svakog drugog razbojstva samo ako je to za stvar državotvornu, kao god što su, koliko jučer, možda ti isti tipovi, pripomagali procvatu nakaznih ideologija. Ti vražji šegrti idu njuhom tamo gdje se ćuti opačina i gdje se može dati neki obol “kulturi zla”. Njih oprečnosti ideološke ne uzbuđuju samo ako u njima postoji klica destrukcije. I uvijek se na kraju, kada sva zla minu, a đavolji ples utihne, nađu riječi opravdanja za nestašne intelektualce i njihove brbljarije. Omalovažava se težina i značaj opakih riječi, pripisuje im se poza ili gluma, a mnogo toga odbija se i na sklonost intelektualaca da budu u kontri, pa makar i u kontri dobru. Istina, bilo je nekih suđenja piscima i filozofima, ali nikad kao intelektualnim zlicama, već prije kao ekshibicionistima ili ridikulima.”