Preporod.com

Kako zabosti tanušni (i drhtavi) muslimanski glas u debelo uho Evrope ili Svijeta? Pogotovo danas kada je to uho buke i bijesa i kada ne čuje ništa drugo osim uzbibanog bila svoga ega i svoje uskomešane imperatorske krvi? Dijalog – vrijedi li gluhom govoriti ili slijepom namigivati? Pitanja su to koja postaju sve aktuelnija i sve prisutnija, makar da se pravi odgovor gotovo nikako ne nazire.
U tekstu koji objavljuje naš list, Tariq Ramadan, jedan od mlađih muslimanskih alima koji pokušava naučno elaborirati i iskustveno pomiriti današnje brojne nesporazume i kontraverze koje imaju muslimani u sučeljavanju sa nekim evropskim (ne)vrijednostima, a koji je ustvari neposredno reagiranje jednog muslimanskog intelektualca na govor pape Benedikta XVI, pored ostalog se konstatira :
"Masovni protesti kojima smo svjedoci, koji su u osnovi karakterizirani nekontroliranim izljevom emocija, završavaju kao živi dokaz da se muslimani ne mogu angažirati u razumnoj debati i da su verbalna agresija i nasilje u većini slučajeva više pravilo nego izuzetak.Muslimanski  intelektualci nose primarnu odgovornost da ne dopuste kredibilitet ovoj kontraproduktivnoj igri.
Ima dovoljno razloga da se čovjek zgrozi nad opskurnim citatom iz 14. stoljeća koji kritikuje "zlonamjerna djela" poslanika islama. Doima se, dočim, da je cijeli papin govor bio prije nedorečen, nejasan, površan pa čak i pomalo teturav. Međutim, da li je to uvrjeda za koju treba tražiti formalno izvinjenje? Da li je mudro i pravedno da muslimani budu uvrijeđeni sadržajem citata, jednostavno zbog toga što ga je papa izabrao, dok svakodnevno zanemaruju pitanja s kojima se suočavaju u zadnjih pet godina o značenju džihada i korišćenja sile?"
Ispred i iza citata o Poslaniku Muhammedu ima mnogo pitanja odnosno tvrdnji koje je Benedikt XVI izrekao u svome govoru, a jedna od najrigoroznijih je ona o nedostatku razuma i promišljanja u islamu, te stoga i njegovoj nemogućnosti da se integriše u evropsku tradiciju i uopće u evropske racionalističke tokove. Nedavno isti papa je kazao (o tome je naš list prenio komentar) kako se, zapravo, sa islamom i muslimanima baš zbog toga ne može voditi dijalog na teološkoj već samo eventualno na kulturnoj razini. Ergo, islam ne dozvoljava bilo kakve, a pogotovu temeljne, "reorganizacije" na nivou vjere, za razliku od kršćanstva koje je tako "podatno" za sve vrste prilagođavanja i adaptacije.
Tariq Ramadam, međutim, tvrdi kako muslimani moraju dijalogizirati a ne protestirati. Dijalogizirati sa jasnim, čistim odgovorima, sa čvrstim argumentima, a ne protestirati sa zapaljivim emocijama, koje mogu biti samo potvrda upravo onoga negativnog što se o islamu i muslimanima izriče.
Njegova teza je sasvim na mjestu, jer je poznato da same emocije u većini slučajeva (pa čak i u ljubavi) svode svu širinu i dubinu ljudskog na jednodimenzionalnost i površnost osjetilnog.
Ali, kako realizirati dijalog sa onima koji apriorno tvrde da se dijalog ne može voditi, osim na način kako oni zamišljaju da taj dijalog treba da se odvija? Zar se posljednjih nekoliko godina muslimani ne ubiše od dijaloga (čitaj : vrištanja) kako islam nema nikakve veze sa terorizmom, a čitav (kršćanski) svijet govori samo o islamskom (ili muslimanskom) terorizmu. Makar da smo svi svjedoci čiji su tenkovi danas na ulicama, čiji avioni paraju nebo i izbacuju na nevino stanovništvo stotine tona razornog i ubojitog tereta, čiji vojnici čine masakre gore od onih kakvi su se dešavali u pohodima srednjovjekovnih barbara.
Papa Benedikt XVI, jedan tako obrazovani teolog,  svjesno "zaboravlja" sav doprinos muslimanskih racionalista evropskom mišljenju od al Farabija iz desetog stoljeća do Ibn Halduna iz četrnaestog stoljeća (ali i kasnije) i sav doprinos islama evropskoj renesansi – od matematike, medicine, geografije ili astronomije do moderne poljoprivrede, a za svoju "argumentaciju" navodi riječi imperatora Manuela II Paleologa i to u vrijeme opsjedanja Konstantinopolja!!! Jedan papa, najviši autoritet Katoličke crkve, sofisticirani teolog, uzima kao potporu i argument za "dijalog" riječi bizantskog cara, tadašnjeg notornog neprijatelja islama i muslimana?! Pa ako su mu to naučni (ili "duhovni") kriteriji, bilo mu je daleko jednostavnije da navede riječi aktuelnog američkog predsjednika - hem bi pobrao političke poene, hem bi njegova poruka bila mnogo bolje primljena!
Slovenski predsjednik Janez Drnovšek, kao i neki drugi komentatori i kritičari, rekao je kako je Papa pravilno upozorio na nespojivost vjere s nasiljem, ali da kao primjer nije trebao navesti islam, nego kršćanstvo, u čijoj je povijesti bilo mnogo nasilja koje se opravdava vjerom. "Da je za primjer naveo slučaj zloporabe kršćanske vjere u ratovima koji su se događali u povijesti, papa ne bi izazvao takve rakcije i kontraverzije i nitko mu ne bi imao što prigovoriti", ocijenio je Drnovšek.
Naravno, pa u tome i jeste čitava poenta : u okviru problematiziranja zloupotrebe vjere, treba problematizirati sam(o) islam, posebno u  jeku općih ataka na njega, i ukazati na njegovu "neracionalnost" odnosno nemogućnost integracije i adaptacije na onom tlu koje posjeduje kršćanske temelje, kao što je Evropa, mada je tamo bio integriran punih osam stoljeća (Španija). Iako (ni)su, na političkom planu, propala sva nastojanja Katoličke crkve i nekih država satelita da se u Evropskom ustavu unese klauzula o kršćanskim korijenima Evrope, novi papa i Vatikan nastoje posrednim putom, putom krajnjeg redukcionizma (a i ovo predavanje je jedan od eklatantnih primjera), ukazati na nešto što je povijesno sasvim neutemeljeno, a sa aspekta savremenog ekumenizma i općih globalnih kretanja i razumijevanja drugog i drugačijeg apsolutno neodrživo.
I kad to (u)radi jedan katolički papa, u pripremljenom, pisanom predavanju na maternjem (njemačkom) jeziku, tako da su nenamjerne grješke praktički nemoguće, šta preostaje drugima, na nižim "duhovnim" i drugim razinama? Mogli su muslimani, tim ili nekim drugim sličnim povodom, održati na desetine simpozija, savjetovanja, konferencija i sl., podnijeti stotine naučnih referata i ukazati na neodrživost ponuđenih teza, kao što je to rađeno u brojnim prilikama ranije, to ne bi "pilo ni malo vode" u općoj medijskoj halabuci i indoktriniranosti Zapada i  Zapadnjaka onim tezama i "stavovima" koje producira aktuelna politička ideologija, očito u saradnji (svjesnoj ili nesvjesnoj) sa nekim velikim kršćanskim duhovnim institucijama, niti bi izazvalo bilo kakva reagiranja javnosti. Pa, konačno, muslimani su dijelili evropsku sudbinu (i njene vrijednosti) osam stoljeća, a sada se to sve hoće izbrisati - gumicom.
Ovako, krik protesta iz srca muslimanskog svijeta, ma koliko, po nekim svojim određenjima, djelovao necivilizacjski, ipak je imao neslućeni učinak : prisilio je samog papu Benedikta XVI da prizna svoju pogrješku i da se OSOBNO izvini muslimanima, što je, vjerovatno, događaj bez presadana bar (koliko je ovom autoru poznato) u novijoj povijesti Katoličke crkve!
Je li to (bar neka) muslimanska pobjeda?
Naravno ne, ali bi se moglo reći da je to neka pobjeda – pravde. Ovo tim prije što su i mnogi nemuslimani osudili ili bar izrazili žaljenje onim što je papa kazao u Regensburgu.
Žalosno je, međutim, što su muslimani MORALI na ovaj i ovakav način reagirati, kao što je još žalosnije da im je takvu reakciju iznudio ili "priredio" jedan papa. Ali to im je, u konstelaciji današnjih odnosa, izgleda jedino preostalo.
Palestinci su pedeset i više godina nastojali da dijalogom riješe svoje egzistencijalno pitanje, pravo na postojanje. Kad im ništa drugo nije preostalo, počeli su postajati žive ljudske baklje.
Ovaj svijet, ima se utisak, sve muslimane hoće da svede na malu Palestinu. Da ih maltretira, izvrgava ruglu, ubija, oduzima ono što imaju. I kad se pobune,  da kažu – eto, vidite, nismo li mi oduvijek tvrdili da su muslimani teroristi.
Naravno, i moja malenkost zna da je, u konačnici, jedini izlaz i jedino pravo rješenje u dijalogu. Ali sve dok muslimanski svijet ne postane respektabilna SNAGA, pravi dijalog neće biti moguć.
Jer, dijalogizirati danas znači imati podjednake pretpostavke.
A pero (riječ), ma koliko jako, pored tenka teško da može imati šansi!