 Braćo i sestre!
Ovih dana u Pruscu i njegovoj okolini započelo je obilježavanje Dana
Ajvatovice i trajat će, ako Bog da, sve do kraja mjeseca juna. Neki od
nas će vjerovatno prisustvovati ovoj najvećoj vjerskoj i kulturnoj
manifestaciji u našoj zemlji, ili bar nekim njenim sadržajima.
Ajvatovica je neraskidivo vezana za ime Ajvaz-dede. O njemu i njegovom životu ostala su u narodu brojna predanja. Ono što mi sigurno znamo je to, da je Ajvaz-dedo bio dobar čovjek. On će nam danas biti lijep povod da govorimo o dobru i dobrim ljudima, kao što zaslužuje ovo časno mjestu, i ovaj uzorni džemat. Danas ćemo, ponajviše, govoriti o ashabima. Najčestitijim među čestitima, što nam potvrđuju i slijedeće riječi Allahovog Poslanika: Najbolji od moga Ummeta su drugovi moga vremena.
Ashab je svaki musliman koji je sreo Poslanika i umro kao musliman. Najodabraniji među njima su prva četvorica halifa, a nakon njih još šesterica ashaba. Oni su obradovani Džennetom dok su još bili na ovome svijetu. Kaže se da je broj ashaba dostigao 124.000 u momentu Poslanikovog preseljenja na Ahiret.
Govor o Poslanikovim ashabima je zadivljujući govor o nenadmašnom imanu, istinskom bratstvu i ljudskoj solidarnosti. Oni su ti koji su besprijekorno ispunili svoj emanet na ovome svijetu. Svi mufesiri, uglavnom, navode da se upravo na njih odnose Allahove riječi: „Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu.“ A kada neko ispunjava zavjet dat Allahu, onda to samo može da proizvede Allahovo zadovoljstvo. To je najviše što čovjek može dosegnuti. Više od toga nije moguće postići, kako se to navodi u Kur’anu Časnom: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašće kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“
Božija naklonost je ono što vodi ka nagradi, a zadovoljstvo ljudi s Allahom, dž.š., sastoji se u tome da se u odnosu na Njegov usud ima puno povjerenje. Da se o Božijim odlukama misli najbolje, da se bude zahvalan za milost koju On nekome ukazuje, te da se strpljivo podnose Njegove kušnje – ukratko: da se bude zadovoljan sa svime, što dolazi od Njega. (Kutb) Takvi su upravo ashabi – predani Allahu i odani Njegovom Poslaniku. Zato Poslanik, za svoje vjerne ashabe kaže: Ne napadajte moje drugove! Tako mi Allaha, kad bi neko od vas potrošio brdo zlata kolika je planina Uhud, ne bi postigao njihovo mjesto ni njihov položaj.Ili: Moji ashabi su kao zvijezde. Za kojim god pođete, uputit će vas na pravi put.
Ipak, između svih ashaba, danas ćemo izdvojiti samo jednoga od njih. On se zvao Muaz ibn Džebel. Rodio se u Medini. Primio je islam kao mladić, prije dolaska Allahovog Poslanika u Medinu. Osim fizičke ljepote, izdvajao se od svojih vršnjaka po oštroumnosti i marljivosti. Kada je Alejhisselam došao u Medinu, bi je stalno uz Poslanika. Zahvaljujući njegovoj velikoj volji za naukom i stalnim druženjem sa Poslanikom, naučio je Kur’an napamet, upoznao šerijatske propise, tako da je postao najbolji poznavalac Kur’ana i Šerijata. O njegovim vrlinama dovoljno nam govore Poslanikove riječi: Najbolji poznavalac pitanja halala i harama u mom Ummetu je Muaz ibn Džebel.
Kada je Muaz ibn Džebel r.a. pošao za Jemen, Muhamme a.s. mu je svojom rukom stavio nov turban na glavu i pomogao mu da sjedne na kamilu. Idući uz njega pješke, pratio ga je do izvan grada. Muaz, zbunjen tolikom ljubaznošću, htjede da siđe s kamile pa da i sam pođe pješke, našto Muhammed, a.s., primijeti: Ostani tu gdje jesi. Čovjek kome je povjeren tako plemenit i visok zadatak, zaslužuje najviše poštovanje. I dok su išli tako, Muhammed, a.s., nastavi: Ti ideš u krajeve gdje ima idolopoklonika, Jevreja, i hrišćana i tvoj je zadatak da ih sve blago i uvjerljivo pozoveš u islam, da priznaju da je samo jedan Bog a Muhammed Njegov poslanik. Kada to prime, onda im reci da je Bog vjernima naredio da u toku dana i noći klanjaju pet puta. Kad i to prime, pokaži im klanjanjem kako se obavlja namaz. Poslije toga objasni im da je Bog zadužio svakog vjernika da jedan dio svoga imetka daje za opće svrhe i za pomoć i izdržavanje sirotinje, i objasni im u čemu se to sastoji. Potom Poslanik zašuti pa ponovo nastavi: O Muaze, možda se više nećemo vidjeti, možda ćeš nekada proći pored mog mesdžida i kabura. Po svoj prilici, naš sljedeći susret je na dan oživljenja pred Gospodarom svjetova. Muazu potekoše suze niz lice. Plakali su i oni koji su bili u društvu sa njima. A kako misliš rješavati sporove među ljudima? - nastavi Poslanik. Muaz odgovori: Slijedit ću Allahovu Knjigu! A šta ako to što tražiš ne nađeš u Kur’anu? – upita Poslanik. Slijedit ću postupke Allahovog Poslanika! A šta ćeš učiniti ako ni tu ne nađeš odgovor? – ponovo će Allahov Poslanik. Tada ću se oslonuti na svoj razum – reče Muaz. Hvala Allahu koji je podario mome ummetu ljude poput tebe - vidno uzbuđen reče Alejhisselam. I tako se, na vratima Medine, rastadoše dva prijatelja, da se na ovome svijetu više nikada ne vide.
Zahvaljujući vrijednim muslimanima, koji su slijedili ashabe u prenošenju islama, islam se prelio i u naše krajeve. Bilo je to prije više od pet stotina godina. Među prvima bio je dobri Ajvaz-dedo. U Akhisaru (Bijelom gradu), današnjem Pruscu i njegovoj okolini, kao što je to nekada činio ashab Muaz ibn Džebel u Jemenu, objašnjavao je ljudima islam i pokazivao im blagodati življenja u pokornosti Allahu, dž.š. Četrdeset jutara Ajvaz-dedo klanja sabah na stijeni, da bi se pred njegovim nogama raspukla stijena kroz koju je protekla bistra voda da napoji žedne Prušćake. Allahovom voljom i odredbom, tvrda stijena se razdvojila pred jačinom mu’minske dove.
Muslimani čuvaju uspomenu na Ajvaz-dedu, tako što se svake godine okupljaju da zajedno klanjaju, uče Kur’an, čine zikr, slušaju vazove i upućuju svoje dove Gospodaru svjetova. Kroz Ajvatovicu, muslimani ubiru plodove ibadeta i čuvaju svoj kolektivni identitet. „Ako hadž čuva islamski identitet na globalnom nivou, zasigurno Ajvatovica čuva identitet bosanskog islama, tj. univerzalnog islama koji se prilagodio bosanskoj lokalnoj ambijetalnosti.“ Ajvatovica je naša najveća vjerska i kuturna manifestacija koja okupi najveći broj muslimana iz Bosne i Hercegovine, i njihovih prijatelja širom svijeta, u zajedničkom ibadetu. Ona nas trajno podsjeća na začudnu pobožnost i veliku požrtvovanost Ajvaz-dede u nastojanju da učini hajr i da pomogne ljudima.
Bez sumnje, Ajvaz–dedo je bio jedan od onih koji je besprijekorno slijedio prve muslimane u činjenju dobra. Nije mu bilo dato, kao ni nama, da živi sa Poslanikom, da bude njegov ashab, što ne umanjuje njegovu vrijednost i nagradu kod Uzvišenoga Allaha. Ona se ponekada uvećava i do sedam puta, kako kaže Allahov Poslanik: Blago onome ko me je vidio i vjerovao mi (da sam ja uistinu Allahov Poslanik) jedan put, a sedam puta blago onome ko me nije vidio, a bude mi vjerovao (u ono što mi je objavljeno).
Biti sa Poslanikom znači ispuniti svoj život smislom i svrhom, koje prelaze granice smrti i sežu u vječnost. Učiti od Poslanika, znači biti na putu trajnog dobra. Od muslimana se očekuje da svim srcem stalno žudi da unapređuje ono što je dobro i iskorjenjuje ono što je zlo, kako bi čovječanstvo moglo voditi miran život. (Siddiki) Najbolji su oni koji upućuju na dobro, odvraćaju od zla, a sve sa čvrstom vjerom u Allaha, dž.š. Tako piše u Kur’anu Časnom. Takav treba biti pripadnik Pejgamberovog ummeta, na svakom mjestu i u svakom vremenu. U tome je njegova snaga i budućnost. Allah nas je odabrao da budemo nosioci šehadeta baš ovdje i baš sada. Za ispunjenje preuzetog emaneta, neće izostati ni Allahova nagrada.
Ibn Kesir r.a., jedan od najvećih autoriteta među mufesirima, prenosi nam dosta interesantnu predaju koja govori o jednom razgovoru između Poslanika i ashaba.
Koji vas vjernik najviše oduševljava? – upitao je Vjerovjesnik ashabe.
Meleki – odgovorili su.
Oni svakako vjeruju, pošto već bivaju kod svoga Gospodara!
Onda, vjerovjesnici – dodadoše ashabi.
Pa kako da i oni ne vjeruju, a objave im dolaze?
Onda mi – odgovoriše ashabi.
Kako da i vi ne vjerujete, a ja među vama?
Pa onda ko, Allahov Poslaniče?
Narod koji će doći poslije vas, koji će nalaziti pisana djela i vjerovati u nih – odgovori Vjerovjesnik.
Allah, dž.š., traži od vjernika njegov trud i nastojanje da dosegne najviše ciljeve, da se ostvari Allahova volja u čovjekovom srcu. Samo trudom, naporom, nastojanjem na Allahovom putu osigurava se ispravno vjerovanje i dostiže duhovno punoljetstvo. Za taj cilj potrebna je nepokolebljiva vjera, snaga, volja. Čovjek treba vjeru da traži u sebi, da je razgara ibadetom i dobročinstvom. Takva vjera je nepresušna, neisrpna moć koja nema granica. Ona pročišćava dušu i kida okove u koje nas stišće materijalni svijet. Zbog toga Resulullah ističe vrijednosti vjernika, naročito onih koji nisu vidjeli Poslanika i, kojima nije podarena blagodat koja je darovana ashabima.
Braćo i sestre!
Danas smo govorili o časnim ashabima, kako bi imali neposrednu mogućnost i priliku da uporedimo svoj život sa nihovim životima. Da stavimo na vagu svoja i nihova djela. Da se naša pobožnost susretne sa njihovom pobožnošću. Kako smo ranije kazali, neki od njih su obradovani Džennetom dok su još bili na ovome svijetu, ali ih to nije odvelo u pasivnost i nerad. Naprotiv, to im je povećalo njihov iman i trud, pa ih je Allah osnažio, a preko njih je osnažio i Svoju vjeru.
Danas smo govorili o Ajvaz-dedi i Ajvatovici, sa najljepšom namjerom, da jasno kažemo da Ajvatovica nije ni „mali hadž“, kako to neki vole reći, niti „obični vašar i teferič“, kako drugi ističu. Oba ova poimanja Ajvatovice, podjednako su štetna i opasna. Ajvatovica ima svoju vjersku vrijednost i utemeljenost i, nezamjenljivo kulturno značenje i opravdanost. Ajvatovica ima svoje mjestu u svijesti i životu Bošnjaka i svako njeno trganje iz naše duše, neodoljivo nas podsjeća na teška i mračna vremena. S druge strane, Ajvatovica ima svoje vjersko opravdanje samo ako ostane u granicama Šerijata, i ako se kroz njeno obilježavanje uvijek i iznova budemo obavezivali da ćemo na najbolji način slijediti Allahovu Objavu i put našeg Poslanika.
Na nama je da znamo i pamtimo da je „Allah dž.š. zadovoljan sa prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći“. Samo pred velikim trudom i iskrenom dovom, uklonit će se svaka prepreka na našem putu, kao što se raspukla stijena pred nogama Ajvaz-dede. Mi jesmo i vrijedni i odgovorni ljudi, ali poput nenadmašnih ashaba, i poput pobožnog Ajvaz-dede, možemo i više i bolje.
Što god bude jača i jasnija naša svijest o pripadnosti jednom, zajedničkom ummetu, od časnih ashaba do danas, naša snaga bit će veća.
Što god budemo više učili od naših dobrih prethodnika, naš napredak bit će brži i uspješniji.
Što god budemo predaniji Allahu i Njegovom Poslaniku, naša duhovna snaga bit će jača i čvršća, a naša vjera trajna i nesalomljiva.
Gospodaru naš, učvrsi vjeru u našim srcima kao što si je učvrstio u srcima plemenitih ashaba, tabi’ina, i svih onih koji su ih slijedili u dobru.
Amin, ja Rabbel-’alemin!
Šefko Sulejmanović
Napomena: Hutba je održana u petak, 20. juna 2008. godine (16. džumade-l-uhra 1429. h.g.) u džamiji Princ Abdullah u Tuzli.
 |
Islamske teme 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
