 Bošnjačka džamija u Sošou
Sošo (Sochaux) je rodni grad Pežoa (Peugeot), najvećeg francuskog proizvođača automobila, čiji je osnivač Armand Peugeot. Pripada kantonu (departmanu) Dups, u regiji Franche-Comte, gotovo na tromeđi Francuske, Njemačke i Švicarske. Poznat je po brojnim kulturno-historijskim znamenitostima, muzeju Pežoa, stadionu FK Sošo. Budući da je fizički spojen sa gradom Mobiljarom, ko god dođe u ovaj grad neće otići iz njega, a da ne posjeti i Mobiljarski dvorac koji je podignut 935. godine. Ova dva grada krasi i rijeka Dups po kojoj je kanton kojem pripadaju dobio ime. Sošo je jedan od rijetkih gradova u svijetu koji je imao više radnika negoli stanovnika. Nekad je to bilo u omjeru od nekoliko puta, a danas - dva puta. Uvođenjem robotizacije u proizvodnji automobila u Pežou, te uslijed odlaska brojnih radnika u penziju, iz godine u godinu smanjuje se broj zaposlenih u ovom automobilskom gigantu. Primjera radi, u 1972. godini u Pežou je radilo nekoliko desetina hiljada među kojima i oko 5000 Jugoslovena, da bi, 1999., radilo tek 19.000, radnika. Danas ovdje radi oko 14.000 radnika. Pežo je osnovan 1810. godine. U prvo vrijeme proizvodio je uniforme za Napoleonovu vojsku. Tridesetak godina kasnije, 1842., proizvodio je testere, a 1846. razne alate. Prvi automobil proizveden je 1890. godine. Proizvodio je i mlinove za kahvu, bicikle. Danas se uglavnom proizvode automobili. Svoje pogone Pežo ima i u drugim gradovima Francuske. Simbol Pežoa je lav u sjedećem položaju. Budući da je simbol nastao u vrijeme proizvodnje testera, a zubi testere podsjećali su na lavlju čeljust, do 1948. ispod lava u sjedećem položaju bila je i testera. Tada je iz amblema izbačena testera, a lav je ostao do dana današnjeg.
Usprkos moćnoj privredi Sošo je sačuvao svoj autentični izgled. Strogo se vodi računa da se sačuvaju stare zgrade, parkovi, ulice, koji podsjećaju na vrijeme Armanda, pa Žana Pjera Peugeota.. koji je 1928. godine osnovao F.K. Sošo. Klub ima svoj stadion po imenu Bomal koji ima 20.000 mjesta za sjedenje. Sošo je dva puta bio prvak države u fudbalu, jednom polufinalist Kupa Uefe. U njemu su nekada igrali naši proslavljeni fudbaleri Mehmed Baždarević i Faruk Hadžibegić.
Arapi najbrojniji stranci
|
| Oni su budućnost džema’ata: Polaznici islamske pouke |
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u potrazi za sigurnim zaposlenjem, u Sošo i njegovu okolinu dolaze i brojni Bošnjaci. Velik broj stranaca i iz drugih zemalja Evrope, Afrike, Azije zapošljava se u tamošnjoj automobilskoj i drugoj industriji. Po popisu iz 1999. godine u regiji Franche - Comte u populaciji od 1.140.000 ljudi 65.541 bilo je stranaca. Među strancima ponajviše je bilo Marokanaca (15,7%), Alžiraca (14,1%), Portugalaca (13,9%), Italijana (12%), Turaka (10%)...
Uz hadžiju Bekira Zulčića, predsjednika bošnjačkog džema’ata u Sošou (Islamske kulturne zajednice), pa Ahmeta Šurkovića, pa Mehmeda Huseinovića... jedan od Bošnjaka sa najvećim boravišnim stažom u Sošou je i Halil Suljić. Rođen je u Foči, a ima kuću i u Sarajevu. Ovdje je 35 godina. Radi u Pežou. Ima sina koji je mašinski inženjer, a kćerka mu je kontrolor u Pežou. Jedan je od osnivača džema’ata. O tom vremenu kaže: “Išli smo i po kućama kako bismo iskupili sredstva za džamiju. Svi smo aktivni, a posebno kad se nađemo u nevolji. Tad se čvršće držimo za ruke.”
Penziju u Pežou zaradili su i hadžija Bekir Zulčić, i Ahmet Šurković. Oni danas, zahvaljujući državi Francuskoj koja spada među zemlje sa najbolje riješenim socijalnim statusom, primaju pristojne penzije od po nekih 1500 eura. Riječi Ahmeta Šurkovića zorno govore o vremenu dolaska naših ljudi u ovaj dio Evrope i njihovom razmišljanju o povratku u matičnu domovinu: “Ja sam iz Bjelimića kod Konjica. Ovdje sam 37 godina. Imam suprugu i troje djece. Sin Mirsad je oženjen, kći Mirsada udata, a ovaj najmlađi, Nijaz, još je momak. U penziji sam već nekoliko godina. Pošto su mi djeca zaposlena ovdje, a mi za djecom idemo, ne vjerujem da ću se, zastalno, vratiti u zavičaj. Odem ja tamo i budem po nekoliko mjeseci. Ako usporedimo cijene živežnih namirnica ovdje i u Bosni, mogu kazati da ima prehrambenih artikala koji su tamo skuplji nego ovdje u Francuskoj. Naprimjer, ovdje je ulje oko 2 KM, a tamo je duplo skuplje.”
Jedan od Bošnjaka koji nemaju puno boravišnog staža u Francuskoj je Halid Udovčić iz Cerske kod Vlasenice. Uz konstataciju da je džema’at njihova najbolja kopča i sa domovinom, a ovdašnji džema’at je na zdravim nogama, Udovčić kaže: “Velik je problem ovdje ljudima objasniti šta je islam. Po meni, da bi naši ljudi znali ko su i šta su, kad odu na odmor u domovinu trebalo bi da obiđu Srebrenicu, Prijedor, Ahmiće, Biljane, i ostala mjesta gdje su Bošnjaci masovno ubijani. Onda će saznati ko su, šta su i zašto su ovdje. U vojsci sam bio 9 godina i 8 mjeseci. Prošao sam ratni put od Cerske do Srebrenice, pa od Srebrenice, bez obuće, pješke sam došao do Tuzle. Kad našoj djeci budemo objasnili zašto je 8000 grobova u Potočarima na jednom mjestu, zašto su u Prijedoru bili Keraterm i Omarska, onda će ona znati zašto smo mi ovdje u Francuskoj, drugi u Americi, treći u Skandinaviji. Ako ne budemo imali ovakav objekat kao što je ova naša džamija nećemo znati ni ko smo, ni šta smo.”
Džamija za ponos
Bošnjacima u Sošou mora se odati priznanje za ideju da kupe vatrogasni dom Pežoa i pretvore ga u džamiju. Budući
|
Detalj sa mevluda
|
da je zgrada doma okrenuta prema kibli, a ima i toranj od tridesetak metara, sve stvari su se poklopile. Saffovi se mogu redati pravolinijski, a toranj uveliko podsjeća na marokanski stil munara. Ovdje su, dakle, Bošnjaci bili invetivni i konkretni. O počecima rada aktuelni predsjednik hadžija Zulčić kaže: “Džema’at smo osnovali 1999. godine. Naš prvi imam bio je Ahmet ef. Avdić. Imamsku dužnost obavljao je do 2003. U to vrijeme ja sam bio sekretar, a 2003. godine izabran sam za predsjednika džema’ata. Iako je zgrada kupljena 1999. upotrebnu dozvolu za džamiju dobili smo 2004. Trebalo je izvršiti dodatne radove po preporuci odgovornog lica. Ugradili smo propisna sekuriti vrata, pa ulaz za nepokretna i druga invalidna lica. Sada imamo džamiju koja je 100% usklađena sa državnim propisima za ovakve objekte. U džamiji i pomoćnim objektima u prizemlju, te stanu na spratu ukupno imamo preko 600 m2. Uz džamiju imamo mekteb, salu za okupljanja, kuhinju, kupatilo, nus prostorije, te parking u dvorištu zgrade. Morali smo uzeti tepih koji može izdržati vatru u trajanju od sat vremena...”
Faudin Rizvančević je potpredsjednik džema’ata. Iz Hambarina je kod Prijedora. U Francuskoj je osam godina. O džamiji kaže: “Ovaj je objekat za Bošnjake od posebnog značaja, jer u njemu izgrađuju vlastiti identitet, svoju kulturu. Imamo namjeru objekat otvoriti ove godine. Najveći dio radova smo uradili. Ostaje još fasada na munari. Imamo preko 100 članova, a u Sošou ima više od 300 bošnjačkih familija. Džamija je svaki dan otvorena. Većina našeg naroda radi, starije osobe su u penziji ili na socijali. Mi Bošnjaci smo vrijedan i snalažljiv narod...”
Među Bošnjacima u Sošou ponajviše je Prijedorčana, Kozarčana, Sanjana. Damir Kusuran je jedan od njih. Rođen je 1969. u Kozarcu, a u Francusku, u Abalon kod Oksera, došao je po završetku rata. U Sošou je od 2003. Kusuran veli: “Kad smo ovamo došli nismo znali ništa pričati na francuskom. Malo pomalo, naučili smo jezik i lijepo se snašli. Zaposlio sam se u Pežou. Imam porodicu, suprugu i troje djece. Od 2003. startali smo sa novim rukovodstvom u džema’atu. Uz hadžiju Bekira Zulčića u odboru su i Zilhad Softić, Mesud Dizdarević, Šukrija Fazlić, Faudin Rizvančević, a najviše posla obavlja hadžija Bekir. Želja nam je da privučemo što više naših ljudi, a nikog ne uslovljavamo da mora plaćati vazifu. Imamo razumijevanje i prema onima koji su na socijali ili su na drugi način siromašniji. Kuća je kupljena 1999. od dobrovoljnog priloga. Imamo još dvije godine vraćanja kredita. Tada će zgrada biti vakuf Islamske zajednice BiH.”
Mehmed Huseinović je iz Brke kod Brčkog. U Francuskoj je 38 godina. Njegov osvrt na džema’at glasi: “Imamo odličan džema’at. Želja mi je da i dalje ovako ostane. Ko hoće, nek dođe. Dobro došao. Niko nikog neće siliti. Ovo što smo do sada uradili vidi se.”
Mladom imamu Elmedinu Budimliću ovo je drugi dolazak u džema’at. Prvi put je, kao student Al-Azhara, ramazansku praksu proveo u Sošou. Bilo je to 2003. godine. On je ljuti Krajišnik. Rođen je u Stijeni kod Cazina. O sjećanju na tu ramazansku praksu i svom današnjem, profesionalnom radu u džema’atu Sošo, Budimlić kaže: “Tad me ovdje poslao Aziz ef. Hasanović. Dva dana prije ramazana javljeno mi je da odem u Sošo i klanjam teravih namaz. Tada smo teraviju klanjali u turskoj džamiji nedaleko od ove naše. Prolazili smo pored ove naše ljepotice, a nismo mogli u njoj klanjati. Hvala Bogu koji je na nas spustio milost, danas je ovaj džema’at dobio funkcionalnu džamiju. U njoj možemo dići svoj glas, raditi koliko nas je volja. Imamo 30 djece (učenika osnovne škole) na pouci, a ima i dvadesetak starijih, srednjoškolaca. A u džema’atu Milos, koji je trenutno s nama, ima 15 mektebske djece.”
I Bošnjacima u Milusu (Mulhouse) mili se Islamska zajednica
|
| Dio džematlija Milusa
|
Povodom Nove 1429. hidžretske godine u džamiji u Sošou održana je prigodna svečanost na kojoj je bio velik broj džematlija od onih najstarijih do najmlađih. U programu su učestvovali imami Sošoa (Elvedin ef. Budimlić) i Strazbura (Ishak ef. Dacić) i omladina okupljena u džema’atskom horu ilahija i kasida, a prigodna predavanja i pozdravne riječi uz ovu dvojicu imama kazali su i predsjednici ovih džema’ata, te potpisnik ovih redaka. Prije i poslije programa u prostorijama za sastanke priređena je večera za goste i domaćine. Uz janjeće pečenje na meniju su bila i tradicionalna bosanska jela, te baklava i drugi slatkiši.
Sutradan smo hadžija Zulčić, imam Budimlić, Senaid Omerović i ja posjetili džematlije Milusa (Mulhouse) koji namaske vaktove obavljaju u jednom turskom mesdžidu. Inače, grad Milus je na samoj tromeđi Francuske, Njemačke i Švicarske. Grad je poznat po muzeju automobila, po bivšim rudnicima soli. U okolini grada nalaze se velike plantaže vinograda. U narodu je prisutan alzaski jezik koji je mješavina njemačkog i francuskog, a za nijansu je, ipak, bliži njemačkom jeziku. Zanimljivo je da Milus dijeli aerodrom sa švicarskim Bazelom. Kad avion sleti na pistu, putnici odlučuju na koji će izlaz, miluški ili bazelski. I u Milusu ima dobar broj bošnjačkih familija, a u Islamsku zajednicu učlanjeno ih je pedesetak. Trenutno su se priključili džema’atu Sošo. Prva i druga džuma obavljaju se u džamiji u Sošou, a treća u njihovom od Turaka iznajmljenom prostoru. U gradu ima desetak džamija i niz mesdžida. Najpoznatije su džamije Nur i Selam. Kažimo da je raniji predsjednik džema’ata u Milusu bio Esad Ključanin, a da danas tu funkciju obnaša Suad Žerić.
Mirela i Denis
|
|
| Mirela Kadić |
Denis Omerović
|
O mnogim našim zemljacima u Sošou mogle bi se napisati zanimljive priče. Ovaj put predstavit ćemo vam djevojku Mirelu Kadić, studenticu ekonomskog fakulteta i golobradog Denisa Omerovića. Mirela je kćerka šehida Ferida i majke Fate, te sestra šehida Elvisa. U Francusku je došla sa majkom Fatom i sestrama Edisom, Enisom i Mersihom. Imala je tek pet godina života. I u osnovnoj, i u srednjoj školi bila je odlična učenica, a danas je odličan student. Ima bespovratnu stipendiju od 400 eura i 700 eura kao nagradu za uspješno polaganje ispita. Poručujući vršnjacima da se kroz odlične rezultate u školi i na svim drugim poljima bore za ugled svoje domovine Bosne i Hercegovine i naroda kome pripadaju, Mirela kaže i ovo: “Ovdje nema razlike između mene i mojih kolega Francuza. Odlično govorim francuski jezik, te se začude kad čuju da sam Bosanka i muslimanka. Iznenade se jer, nažalost, imaju predrasude o muslimanima. Većina naših Bošnjaka završava srednju školu i nastavljaju raditi, dok Bošnjakinje uglavnom nastavljaju studij.”
Denis Omerović je iz okoline Bratunca, sin je Senada i Mensure. Odličan je učenik devetog razreda i najredovniji mladi džematlija Sošoa. Rođen je 1992. godine. Već je i fizički izrastao u kršnu momčinu, visok je i plećat. Kad je krenula agresija na BiH imao je tri mjeseca i kao bebu roditelji su ga pokrenuli sa kućnog praga. Rano djetinjstvo proveo je u Srebrenici i u Banovićima. Potom se skrasio u Švicarskoj, a od 2005. je u Francuskoj. Obavljanje namaza u džema’atu čini ga posebno sretnim. Vršnjacima poručuje da, također, u namazu i džema’atu nalaze sebe.
Emina Zulčić je učenica osmog razreda osnovne škole. Kaže da su u njenom razredu muslimani najbrojniji. Kaže da je ponosna na zemlju odakle su njeni roditelji. Dakle, BiH je, iako je rođena u Francuskoj, i njena matična domovina.
Govor džematlija Sošoa
 |
| Bošnjačka sijela: U kući Zulčića |
Nane Halima Bešić Sivač: “Ja sam iz Kozarca. Imam 90 godina. Najstarija sam kod Bošnjaka. Mati mi je izgorjela u 100. godini života, jedan brat poginuo, pa bratić. Eh, kad sam ostala u pameti.”
Abid Nezirević: “Rođen sam u Foči, a sa stanom sam u Vogošći. U Francusku sam došao sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Nisam očekivao ovoliku posjetu svečanosti u povodu Nove 1429. godine. Milo mi je ovo vidjeti. Trebalo bi biti više posjeta našem džema’atu od strane gospode iz domovine.”
Eniz Arslanović: “Ja sam iz Bosanskog Novog. Sada sam stalno nastanjen u Sanskom Mostu. Ovdje sam četiri i po godine.” Iako on nerado govori o tome, kažimo da je Eniz je jedan od donatora na novoj džamiji.
Mevlida Parakušić iz Kozarca: “Ovdje sam 8 godina. Udata sam. Imam kćerku od 19 i sina od 13 godina.”
Fadila Softić iz Kozarca: “Dolazim iz Kozarca. Ovdje sam od 1993. godine. Tu sam s mužem i četvero djece. I četvero unučadi. Prava sam nane. Moram priznati da se ovdje ne mogu navići. Sutra kad bi mi čovjek dobio penziju odmah bismo se vratili u Kozarac. On je vozač i mislim da će za dvije godine dobiti penziju. Ovakvi skupovi nam puno znače.”
Nazifa Habibić iz Tuzle: “Ovdje sam od 1993. Ovdje sam s mužem i troje djece. Ovdje ostajemo za navijek.”
Mesud Dizdarević: “Ovdje sam rođen. U Bosni sam završio srednju školu. Imam svoju firmu. Treba u džamiju privući što više mladih ljudi. “
Enver Žerić: “Ovdje sam 37 godina. Moja je inicijativa bila da se osnuje džema’at.”
Enesa Dejby: “Udata sam za Marokanca. Pet godina sam u Strazburu. Roditelji su mi ovdje. Radim u bolnici. U Bosni nisam bila punih 7 godina.”
Ermedin Demirović je jedan od dobrotvora na džamiji. Ima svoju firmu. Uradio je prezide, izolaciju, struju, vodu, keramiku, izvršio farbanje, postavio tepihe. Motivi da učini ovaj hajrat bili su mu u činjenici da se radi o džamiji. I s velikom ljubavlju odradio je te poslove.
Dva dana u Sošou brzo su proletjela. Moji domaćini hadžija Bekir i imam Elvedin dovezli su me do Karlsruhea u Njemačkoj odakle sam imao autobus za Sarajevo. Vratio sam se pun lijepih dojmova o gradovima Sošo i Milus i našim zemljacima koji žive i rade u ova dva francuska grada.
Piše: Bajro PERVA
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
