Preporod.com

Sjećate li se Sušićevog “Kaimije”? To je onaj šejhefendija koji se vraća sa visokih škola iz Stambola i dolazi u rodnu Bosnu pun uzdanja u svoje snage i gotov da popravi millet bosanski, što vradžbinama, što naukom. Ovako je besjedio pri dolasku:

“Sarajevu na čaršiju treba banuti ili kao sila ili kao zapanjujuća opsjena. Onda ono širi ruke i kazuje dobrodošlicu kakvu ni najlaskaviji stambolski jezik ne bi umio”…….I još: “Kad sam tako nakupio naroda dovoljno i za doček vezira kamoli Hasana Kaimije, okrenem, obrnem širokim rukavima i počnem tobož iz temelja kapije isukivati zmije koje samo Kulaš i ja ne vidimo, a svi ostali vide dovoljno jasno i za san i za javu.

Pošto se poigrah s njima, ja ih sabih pesnicama i nogama u zemlju i objavih da sam za iduće desetljeće otklonio sve opasnosti od grada Sarajeva. Onda udarih u jedno mjesto u zid, a iz sura kamena poteče snažan mlaz vode. Napih se, zahvalih bogu na ovakvoj vodi, pa jednim zamahom rukava ugasih mlaz.”

Takvi su bili nekad učenjaci. Ali varate se ako mislite da je vrijeme ovih plemenitih ljudi zauvijek prošlo. Jer upravo ovih dana pohodi nas uskrsli Kaimija. I mada ne dolazi iz Stambola, jer danas se visoke škole izučavaju u Americi, iste su mu namjere i isti plemeniti cilj. I on je počeo s nečim plaho vel’kim. I ne prođe malo po njegovu dolasku, kad nasred male bosanske čaršije zaholuji halabuka kakvu ni najvještiji sihirbaz s Orijenta ne bi ni sanjati mog’o. Počesmo se svi u čudu pitati otkud se stvori ovako učena bosanska glava i šta je nagna iz moćne Amerike u naše pustopoljine, da šparta i zapinje o planinske obronke, pa bili oni i pravilno okrenuti na sve četiri strane svijeta. I pametna glava začas dokaza da je tako zadžaba ne zovu. Poput davno zaboravljenog Kaimije i ona nam na očinju sofru stade nutkati slatke miomirsne zijafete kakve niko nikad u Bosni probao nije. Poče nas ovako ojađene i isprepadane kuražiti mišlju da je svijet ipak počeo od nas, baš iz ovih vrleti i tjeskobe, kao kakav veliki prasak gdje se iz ništa ili iz malo stvorilo nešto. Moralo je tako biti, jer ne pati Bosna zalud tolike vijeke. Bosance očas zaslijepi veličanstvena svjetlost najnovijeg zemaljskog praska pa svi skupa počesmo redati maštovite slike naših predaka koji su iz toplijih bosanskih krajeva stali prije hiljada i hiljada godina naseljavati ono što danas zovemo Njemačkom, Danskom, Britanijom, a naša vruća junačka krv počela se razlijevati venama ono malo beskrvnog svijeta što ga naši preci zatekoše i poče se Bosna ploditi po vascijelom kontinentu.

Pa kad je tako velik bio ondašnji narod bosanski, ni kuće njegovih vladara, zemne ili ahiretske, nisu mogle biti ništa manje. A ni oblik im nije smio biti k'o u drugog svijeta. Vršicom su svojom stremili Bogu, a podnožjem čuvali zemlju od sila zloćudnih. Njihove su kuće, k’o u svakog pravednog vladara, sijale svjetlom jednakim na sve četiri strane. Što bi danju primile od sunca, noću bi odaslale mjesecu i ljudima da ih čuva od zla i uroka. Takvi bijahu negdanji vladari, a takav nam je i naš vrli i uzorni Kaimija – učenjak i sihirbaz modenoga doba.

I zbilja, otkud se pojavio naš junak? I kako smo ga svi tako lahko  zavoljeli? Nema šubhe, zlatousti je učenjak završio velike, visoke, a sve su prilike i visočke škole. Miluju ga TV kamere k’o što ženik miluje nevjestu u prvoj bračnoj noći, žene uređuju kuće i zatežu posteljinu k'o da će sad nahrupiti hiljade gosta iz dalekog Japana i hladnog Islanda. Već se u mislima čuje škljocanje njihovih aparata, zbunjena im nasmijana lica pa se i mi smijemo pogađajući da traže konaka na mjestu odakle se može lijepo seiriti novo bosansko čudo, k'o što zaljubljeni planinar iz podnoža seiri uznositi Mont Blanc. I staro i mlado se prihvatilo dlijeta i mašine, pa vježba i uči se ne bi li svladalo zanat kad naiđe bujica znatiželjnih. Grad je na nogama, a i pola Bosne. Dosadilo brate ovo naše tegobno stanje. Nigdje sigurnosti ni providna dana. Nema više čekova iz Veme koji ha će doć' ha ne doć' na naplatu. Trgovinu preuzeli Latini, a ni koža nije što je nekad bila. Pečenica se još i nekako drži, al’ tanka je to para za ov’liki mahluk. “Čudo nam treba”, čuje se sa svih strana, "dosta nam je bijede i nesreće!"

I gle još jednog čuda. Svi se latiše lopatica. Ne lopata, jer mudri je Kaimija znao da pozove li narod da uzme lopatu u šake, slabo će se koji odazvati. Lopatice, špahtle, mistrije, to lahko oruđe kojim se otkopava riznica zakopanog blaga i stiče svjetska slava dosad nepoznata ljudskom rodu. Baš k’o nekad jedan drugi faraon sa zvijezdom na čelu, odasla se poziv da pusti vikendaš ne dolazi dokon, nego u radnom odijelu i na radnu akciju. Svi k'o jedan, kopači zlata, Indiana Jones će prvi, a svi ostali za njim. A ko ga i ne bi slijedio!? Ta, sa njegovim umijećem može se mjeriti samo njegova uljudnost. Ono kad smo neki dan kod hajatskog Senada gledali kako se rječju suočava sa predstavnicom zvanične naučne elite, vidje li iko ma i najmanju ljutnju na tom mirnom licu, mada ga je uvažena gospođa svako malo u laž utjerivala i spremno pobijala. Naprotiv. Njegovo lice što odaje mir dalekih Anda čak se osmjehnulo i ponudilo gospođi da se i sama pridruži ovoj hrabroj ekspediciji. K'o biva, zajedmo smo jači. Tako ništa ne bi od željenog sraza među ljutim protivnicima. Tamo gdje su drugi pjenili i urlali gotovi da izvade jatagane i tako dokrajče takmaca na mejdanu riječi, ovaj je vrli Senadov musafir pružio ruku pomirenja i dokazao da posiješ li nadu, požnjet ćeš slavu. I bi tako. Nema na kugli zemaljskoj slavnijeg Bosanca od našeg Kaimije-povratnika. On je postao naš učitelj i spasitelj. Kaže nam da se dešava nešto lijepo, da se po prvi vascijeli narod (je li baš cijeli!?) okupio oko jedne riječi, oko jednog užeta. Nuka nas da uživamo, jer vidi da zaboravismo šta to bi užitak. I poziv na duhovnu gozbu svi spremno  prihvatiše. I vladaoci i oni kojima se vlada. Jedni da budu viđeni, drugi zbog nade u bolje sutra. Oni stručniji slabim se snagama stadoše bunit', al' haman da im slabo koji Bošnjo vjeruje. Bog zna ima li u tome i njihove krivice.

Helem, bi rečeno da uzvjerovasmo, svi k'o jedan. Ali, jesu li baš svi uronili u ovo more duhovnog sladostrašća? Dosad samo oni vjere Muhammedove. Ostalim ne manjka među gorom čuda. Ne treba im novih ukazanja. Od starih se već lijepo živi. I to bez PDV-a.

Komentari (0)

RSS feed Comments