Prije pet godina naša javnost je bila upoznata sa djelom intrigantnog naziva Biti evropski musliman u nas tada malo poznatog švicarskog islamskog mislioca Tarika Ramadana. Pet godina kasnije u prilici smo čitati nastavak njegovih razmišljanja koja su u međuvremenu produbljena i konkretizirana. Prethodna se knjiga bavila teorijskim pitanjima interpretacije i prakticiranja islama u evropskom okruženju. Te su ideje u novoj knjizi sažete u prvom dijelu knjige dok je drugi, veći dio posvećen onome što to znači u praksi i to u nekoliko sfera: duhovnosti, islamskom obrazovanju, političkom angažmanu, ekonomiji, međuvjerskom dijalogu i kulturi. U prvom dijelu knjige malo je novina osim što je izdavač na engleskom ovaj put renomirani Oxford University Press.

Autorov cilj je razumjeti univerzalnost poruke islama i osvijetliti sredstva koja nam omogućavaju da živimo danas na Zapadu poštujući sebe i druge. U tom nastojanju on polazi od Kur’ana i Sunneta, poštujući i koristeći metodologiju klasične uleme ali i ide dalje: ponovo čita kur’ansko-sunnetske tekstove, redefinira pojmove, ponovo vrši klasifikacije itd. To čini jer vjeruje da istinske reforme islama nema bez vjernosti njegovim izvorima i normama njihova čitanja.
Na taj način on, kako sam kaže, želi biti učesnik i glasnogovornik «tihe revolucije» u muslimanskim zajednicama na Zapadu koja kreira novu muslimansku ličnost koja će mnoge iznenaditi. Njen krajnji rezultat će biti evropski i američki islam vjeran principima islama, zaodjenut u evropsku i američku kulturu i duboko ukorijenjen u zapadnim društvima. Taj islam i takvi muslimani, smatra autor, uskoro će uticati na islamska shvatanja i praksu i izvan Zapada.
Ovo što najavljuje i čemu teži Tarik Ramadan već unekoliko i ostvaruje. On kao izdanak evropskog islama utiče na budućnost islama i izvan Zapada a njegove knjige objavljuju veliki izdavači na Zapadu.
Prema autoru, zapadni muslimani imaju još jednu veliku ulogu: oni su najbolje pozicionirani da otvore istinski dijalog između «islama» i «zapada». To, kaže on, neće biti nimalo lahko: «Predrasude, rasizam i islamofobija su uočljivi izrazi teške stvarnosti evro-američkih društava, i muslimani ne smiju naivno misliti da će ove pojave jednostavno nestati … Sve češće, i to na duži period, oni se moraju navići na suočavanje sa političko-sigurnosnim mjerama, diskriminacijom, optužbama za ‘dupli govor’, prijetnje, zlonamjerne poglede te na prismotru i kontrolu. Nepovjerenje je toliko i sumnja tako rasprostranjena da se vremena uzajamnog povjerenja čine još uvijek veoma dalekim. Ali umjesto da tužno kukamo, čini mi se da postoji samo jedan odgovor na ovo stanje stvari: držati se čvrsto svojih uvjerenja; izraziti svoja načela i nadanja; jasno iskazati svoje komentare i kritiku; ustrajati na jednom, otvorenom načinu govora (sa muslimanima i sugrađanima); učestvovati u društvu radi zajedničkog dobra u partnerstvu sa svim drugim ljudskim bićima koja, svjesno, odbacuju svijet bez savjesti; te, naoružan vjerom i kritičkim umom, odbaciti dualizam i sačuvati glavu njegujući strpljenje i trpljenje neugodnosti.»
Autor odbacuje jednostavne crno-bijele podjele svijeta, odbacuje opsjednutost identitetom, status manjine i svaku vrstu formalizma. On poziva muslimane ne samo da budu integrirani već da integriraju sve što se u zapadnoj kulturi, bilo da je riječ o zakonima, literaturi ili umjetnosti, ne protivi principima islama. Tako su činili muslimani u svom susretu sa ranijim kulturama. To će, vjeruje on, obogatiti sve i učiniti muslimane partnerima a ne štićenicima zapadnih društava.
Na tom putu uzajamnog prožimanja prof. Ramadan odlučno odbacuje relativiziranje univerzalnih principa islama i kompromitiranje njegovih izvora već pokušava otkriti način na koji islam prihvata i poštuje pluralizam i uvjerenja drugoga. Normalizacija islamskog prisustva na Zapadu ne mora i ne smije biti njegova trivijalizacija. Druga važna teza koju autor brani kroz cijelu knjigu jeste da zapadni muslimani moraju biti intelektualno, politički i finansijski neovisni. Oni moraju surađivati sa muslimanskim svijetom ali za njih niko više ne može misliti. Svakako, kada to kaže on odmah skicira i obrazovni put kojim muslimani moraju hitno krenuti: upoznati dobro svoju vjeru ali i historiju i sadašnjost društava u kojima žive.
Drugi dio knjige je posebno interesantan i može se uz određeni rizik nerazumijevanja pojedinih dijelova čitati neovisno od ostalih dijelova knjige. U njemu dr. Tarik, naprimjer, dovodi u pitanje muslimansku opsjednutost kamatom dok uopće ne obraćaju pažnju na različite druge, također sistemske oblike ekonomske nepravde i izrabljivanja. On se pita zašto muslimani brinu samo o tome kako je neka životinja tretirana u posljednjim trenutcima života a ne i tokom cijelog života? Zašto muslimani insistiraju na skupim islamskim školama u kojima tek manjini muslimanske djece nude mnogo slabiju verziju onoga što bi ionako dobili u javnim školama i tek ponešto od islamskih predmeta? On nadalje smatra da će protiv islamofobije muslimani biti efikasni tek kad se budu borili protiv svih oblika diskriminacije i nepravde bez obzira ko nje žrtve bile. Takvih praktičnih i poticajnih pitanja u ovoj knjizi je zaista mnogo.
Tarik Ramadan je mislilac velikih i ponekad radikalnih ideja koji ruši šablone. On je ljevičar koji revnosno prakticira islam; antiglobalista odan metodologiji islamskoga prava; zagovornik jedne države u Palestinaca i Jevreja u Palestini; zabranjen mu je ulazak u SAD i neke muslimanske zemlje; profesor je na Oksfordu i savjetnik je britanske vlade… O njemu je već napisano više knjiga nego li ih je sam napisao. Dovoljno je to razloga da se nadnesemo nad njegovom knjigom koja nije lahko štivo baš kao ni odgovornost koju autor stavlja na leđa evropskim muslimanima, tj. nama. Živjeti na Zapadu, kaže on, ispit je za vjeru, savjest i inteligenciju. Jedini način da se on prođe je da se ustane i uključi u društvene procese s dubokim osjećajem ovisnosti o Bogu, skromnošću i odlučnošću. To je džihad na koji ova knjiga poziva.

A. Alibašić

Komentari (0)

RSS feed Comments