ZAPITANOSTIIskušenje bolešću  Piše: Aida Krzić
Vjernik, onaj koji srcem vjeruje i djelima svoje vjerovanje potvrđuje i živi, postojano i ustrajano, nepokolebljiv je u vjeri da je sve što ga zadesi od Svemogućeg i Svemilostivog Gospodara. Takav vjernik se uspijeva nositi sa životom, bolešću, zdravljem, pa i smrću svojih bliskih i dragih, ali i smrću kao jedinom izvijesnošću. Nevjernik, prevrtljivac, licemjer, primitivac nije sposoban shvatiti i prihvatiti da je dobro od Gospodara, a da zlo i nesreću ljudi prizivaju svojim slabostima i grijesima udruženi sa šejtanom, proklet neka je.
Osjetiti ljepotu života, dragocjenost zdravlja i iznositi se s iskušenjem bolesti ili izvjesnosti smrti kadar je iskren i ustrajan vjernik. Vrijedi li, onda, i spominjati one koji ne vjeruju iskreno i ustrajno, koji ne uče, koji ne razmišljaju? Ima li potrebe pisati onim koji vjeruju, osjećaju, uče, razmišljaju?
Ima. Ipak, ima. Podsjetiti valja i jedne i druge, jer šutnja i strpljivost, muk i izoliranost ne mogu zamijeniti riječi podsjećanja, razumijevanja, upozorenja. I okorjele neznalice, licemjeri, tvrdokošci progovore i potraže riječ utjehe pred iskušenjem bolesti, svoje ili svojih najrođenijih. Nemoć pred bolešću nadvlada licemjerje, oholost, zaokupljenost dunjalukom, privid neranjivosti i moći. Zavape i najmoćniji i najokorjeliji nevjernici, pomoć zatraže. I od Boga i od ljudi. Ne birajući sredstva i načine, lijek, utjehu barem, potraže, mole, kupuju.
Vjernik će strpljivo, ustrajno Gospodara svoga moliti da mu pokaže put izlječenja. Razumom će i srcem lijek tražiti. Nevjernik, moćnik, ali i hudni bezvjernik lijek će tražiti na mjestima na kojima s lijekom, ako ga i nađe, pokupi i sumnje, i lažne nade, i pogrešne spoznaje.
Vidari, travari, gatari, sihribazi i hodže im te nade i opasne pogrešne spoznaje ponude. Prihvate ih bespogovorno, grčevito se uhvate za užad ili slamke spasa. Omotaju se u nevolji slabi, bolesni, izgubljeni tim užadima sumnji, gatki, sihira, pripravaka od nekakvih trava i sastojaka nečistih, sumnjivih, neprovjerivih.
Istina, nisu svi travari, vidari i hodže sa silama mraka udruženi. Vjerujem da među travarima i hodžama, posebice među onim iskreno pobožnim i smjernim, ima i onih koji mogu dovama i biljnim ili homeopatskim pripravcima pomoći bolesnom i doprinijeti izliječenju. Ali u manjini su, u sjeni su onih bučnih, napasnih, razrađenih, popularnih u narodu koji bi kraticom do lijeka, do spoznaje, do milosti Božije, do dugog i lagodnog života. I do Dženneta tako, kraticom, kad bi se oni pitali i kad bi njihova bila konačna. Iznositi se s iskušenjem bolesti ili izvjesnosti smrti kadar je iskren i ustrajan vjernik
Tutanj negodovanja čujem na ove moje riječi. „Nije joj zatrebao hodža“, kletećim će me glasom dočekati onaj kojem je trebao, „pa ne zna šta je muka bolesti, nesreće, nemoć“. Nije mi zatrebao, i neće, ako Bog da. Zar trebaju hodža i njegovi zapisi vjerniku? Zar se smije posrednik tražiti između čovjeka i Svemogućeg i Sveznajućeg? Zar smije biti upitan imanski šart da sve što se događa biva s Božijom voljom i Njegovim određenjem, ili hadis da je svakoj bolesti Svemilosni Gospodar dao i lijek. Nisu svi lijekovi, nije ni svaka bolest poznata, ali jeste, mora biti vjera čovjekova da je bolest stanje, iskušenje, neminovnost kao i zdravlje.
Čuvati zdravlje nam je naređeno, strogo naređeno. Nimet je Božiji zdravlje, dragocjen nimet. I amanet. Vjernik to osjeća i spoznaje. Vjernik razmišlja i uči. Vjernik se pridržava naređenog i preporučenog, s radošću i poletom, a čuva se zabranjenog i pokuđenog s odvratnošću i prijezirom. Kada griješi, kada je slabostima obuzet, moli oprost, ibadetima se čisti, uspravlja, odolijeva izazovima, a opasnostima uzmiče. Lijek traži, kad mu zatreba, na mjestima dozvoljenim i od ljudi koji su mu kadri pomoći.
Dvije meni drage i bliske mlade žene boluju, od iste bolesti. Pratim njihova stanja, reakcije, nastojanja da lijek nađu bolestima svojim teškim. Jedna ustrajno svoje srce vjerničko i dušu Allahu predaje, molitvama i djelima svojim zahvalnost Njemu iskazuje. I lijek traži od ljudi koji liječnička zvanja i znanja nose i njima se koriste. Očekuje od njih ono što joj mogu dati. Uzda se u Božije određenje i u moć i domete medicine. Razbora je, strpljivosti, plemenitosti i mira prepuna. Divljenjem me ispunjava postojanost njene vjere i njena strpljivost.
Ova druga je drukčija. Njena borba je njena, posebna. Ustrajna je i hrabra. Ne bira način da dođe do lijeka svojim trudom, odricanjem, upornošću na tragu svoga vjerovanja da za svaku bolest ima lijek, ali ga treba sam tražiti i pronaći.
Gdje je mjera? Koja je u pravu? Čiji je model ispravan?
Osjećam divljenje, ali i strepnju. Ne smijem se glasno ni diviti ni strepnju pokazati, nepovjerenje još manje. U halu u kojem su one nije lahko naći svoju mjeru, svoj način borbe niti čuvati i sačuvati vjeru.
Pred iskušenjem bolesti upornost i strpljivost je nužna. Lijek se može, i treba, i mora, tražiti, ali u granicama dozvoljenog, u granicama mogućeg, u granicama vjere u Božije određenje, prije i iznad svega, da bi se sačuvala vjera u Jednog i Jedinog do kojeg se ne smije dolaziti s posrednicima, Kojem se ne smije pretpostavljati moć vidara, hodža, liječnika, sihribaza jer tim pretpostavljanjem čini se širk kojim se može nepovratno iz vjere izaći.
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
