|
,,Hel džezaul-ihsani illel-ihsan’’ ( sura Errahman,60)
,,Zar nagrada za dobro djelo može biti nešto drugo do dobro.’’
 Naslov ovog napisa je malo čudan, jer se rijetko među nama upotrebljava , iako se kod nas i u svijetu događaju čudne stvari, tako da smo sa adžaibima prebukirani.
Društvo u kojem umni i najodgovorniji ljudi ne čine ništa, ni riječima ni djelima, da bi pozitivno uticali na društvo, nego žive pasivno, izolovano, uvučeni sami u sebe, čeka strašna situacija, u kojoj će se svaki čovjek osjećati ošamućen i izgubljen. U takvom društvu, gdje je svako o sebi zabavljen, i niko se ni na koga neće moći osloniti, čekaju strašni adžaibi i zbivanja. Jedini spas je u traženju utočišta kod Allaha, dž.š., i to ako ta molba bude kabul. Ne treba zaboraviti da je Allahova pomoć sigurno jača od bilo koje sile ljudske i njihove tehnike. Ali Allahovu pomoć treba zaslužiti. Bez Allahova imena, bez selama, bez namaza, bez sloge ne može se nadati Njegovoj pomoći.
Mnogi će se od nas zapitati i čudom čuditi. Zar čovjek od nauke ima pravo da bude zatvorena sehara i da bude beskorisna osoba ?
Ovakvi ljudi predstavljaju posebno čudo. U ovakvim slučajevima imao je običaj rah. Ahmed ef. Burek, reći : ,,adžaib.’’
Mi gotovo svaki dan nailazimo na raznovrsne adžaibe, koji nas često zbunjuju.
Tako, u našem šeher Sarajevu, bilo je, biće, a i sada ima velike uleme, ili kako Sarajlije imaju običaj da kažu za učenog ‘alima, da spada među tešku ‘ulemu.Takav je bio poznati ‘alim rah. Ahmed ef. Burek, muderris GH-ove medrese. Za njega su njegovi učenici govorili : ,,Sve su hodže hodžice, a Burek je hodžac.’’
On bi imao adet da, kad nekom učeniku postavi pitanje iz pređene lekcije , a on ne odgovori kako valja, izgovori jednu riječ - adžaib.To znači čudno ili čudnovato. Ta riječ je bila teža od šamara.
Svaki čovjek, u svom životu doživi razne adžaibe, koji insana mogu da obraduju, a mogu i da ga okahre. S obzirom na moj dugogodišnji život, doživio sam mnogo adžaiba. Adžaibi nas često zbunjuju . Njih viđamo, slušamo, doživljavamo preko medija svih vrsta, televizije, radija, štampe, po raznim sastancima, kafićima, sijelima, ulici, na svim stranama svijeta, od cunamija do drugih elementarnih nepogoda i sl. Može se reći da stalno doživljavamo neke adžaibe.
Kada je proradio vodovod u Bijeljini, prije 30 i više godina, u mnogim kućama potekla je voda, pa se Odbor IZ postarao da uvede vodu i u svih pet džamija. Tako je voda uvedena i u Dašnicu džamiju, dok još nije bila izgrađena nova džamija ,, Bijeljinska ljepotica’’. Ona je imala veći broj dobro stojećih džematlija, koji su mogli uvesti vodu, ali ih je pretekao jedan siromašni džematlija, rah. Smajo Hujdurović. On je bio mujezin ove džamije. Zar to nije adžaib? Kada se izgradila nova džamija, javio se jedan doseljenik, Halim Đogo, sa svojom suprugom, iz Goražda, i uveo vodu u novu džamiju. Zar i to nije adžaib?
1993. g. došli su batili i porušili svih pet džamija u Bijeljini, kao i Dašnicu džamiju. Danas, nakon 14 godina, IZ-a u Bijeljini odlučila je, u dogovoru sa Muftijstvom iz Tuzle, da ponovo izgradi tu ljepoticu, onakvu kakva je i bila.
Za hajrat-sahibiju javio se čovjek koji je rođen u Bijeljini, a već dugo godina živi izvan nje. Jasmin Ahmetović želi sam izgraditi bijeljinsku ljepoticu. Zar i to nije adžaib? Nije samo adžaib, nego i Allahiv hikmet.
Ja spomenuh pozitivne adžaibe. Mogao bih ih još puno nabrojati, ali je potrebno ukazati i na neke negativne ‘adžaibe.
Zamislite, kada vas neko ubjeđuje, da jaje nije jaje, nešto što je zlo da je dobro i sl. Zar i to nije adžaib? Reći da je umjereno konzumiranje alkohola korisno, da je javno ljubakanje dobra stvar u vrijeme kada imamo najviše zaraznih bolesti od TBC do AIDSA, da je ugodno gledati svaki dan dugi špalir i defile gladnih, kako idu na svoj svakidašnji obrok u javnu kuhinju, a uz to još i napadati odgovorne ljude za očuvanje morala zbog osude takvog čina, koji se javno izvodi. Zar to nije veliki ‘adžaib?
Zar nije veće, i humanije, djelo čovjeka, koji je organizator ogromnog posla oko otvaranja kuhinje? Tom bi čovjeku trebalo dodijeliti plaketu humaniste i uz to ga nagraditi, a ne one koji se ljubakaju i raznose zarazne bolesti. Zar i to nije veliki ‘adžaib? Zamislite one koji svoje šljive strpaju u kacu i od njih ispeku rakiju, majku svih zala, od koje će sigurno biti raznih nesreća, pa i mrtvih glava. A mogli su ih osušiti ili pekmez napraviti. Zar to nije mahniti ‘adžaib? Ovi su primjeri samo povod za razmišljanje svakog od nas, koliko imamo i sami ‘adžaiba, a ovo je prilika da ih bolje uočavamo kako bi znali razlikovati dobro od zla.
Nikada nije dovoljno pisati i govoriti o dobru, a posebno kada se radi o dobru koje ublažava nevolje ljudima, kao što je dobrotvorno društvo ,,Merhamet’’. Ova riječ ,,merhamet’’ potiče od riječi ,,rahime’’- smilovati se, sažaliti se na nekog, milosrđe, prijaznost, sklonost prema dobru itd. Rahman i Rahim su Allahova imena, od kojih potiče i riječ ,,merhamet’’. Humanost koja se pokazala pojavom islama, i to u raznim vidovima, a posebno putem zadužbina – vakufa, čije vakufnane i testamenti i danas svjedoče da su predviđale i tzv. ,,imarete’’uz bogomolje, da bi svaki siromah i putnik namjernik mogao dobiti dnevni obrok..
Danas ovu ustanovu vodi ,,Merhamet’’. Iz ove humanitarne organizacije proisticali su mnogi humanitarni ogranci kao Imaret koji je služio kao pomoć najugroženijim, bez obzira na vjeru i naciju.
Posebna briga Merhameta bila je i ostala oko zbrinjavanja muhadžira. Gotovo da nema humanitarne akcije a da u njoj ne učestvuje Merhamet.
Doskora je u Tuzli izlazio list ,,Bihnam’’, udruženja čiji je urednik i predsjednik bio rahmetli Muhamed Jahić, koji nam mnogo nedostaje, a koji je još prije nekoliko godina ukazivao na potrebu uspostavljanja Imareta.
Zahvaljujući Allahu, dž. š., i našem vrijednom i neumornom Adil ef. Pezeroviću, predsjedniku Merhameta u Tuzli, to se i ostvarilo, tako da danas imamo ogranke Imareta i u drugim mjestima izvan Tuzle. To je velik i ogroman posao, kojeg na zadovoljstvo svih građana uspješno obavlja naš vrijedni Adil ef. Pezerović. Uspostavljanje Imareta u Tuzli podiglo je ugled grada Tuzle. Mnogo važnije je da su mnogi nevoljnici spašeni od gladi i drugih nevolja. Ovim je omogućeno svakom humanom i imućnom čovjeku da učini dobro djelo, jer se mnogi često pitaju gdje je najveći sevab nešto udijeliti.Ovim se pruža prilika da se svako od nas rastereti te brige i ujedno da stekne velike nagrade, kao što je kad se gladni nahrani, bolesni izliječi i sl.
U vrijeme Resullaha, s.a.v.s., jedan od ashaba zaklao je ovna, a meso podijelio, tako da je glavuša obišla više ashaba, koji su je opet upućivali dalje od sebe, tako da je ponovo došla početnome kao onome kome je najpotrebnija.
H.Alija r.a. veli da je čuo od Resulullaha, s.a.v.s., ovaj hadis: ,,Doista sadaka ( milostinja) kada izađe iz ruke progovori ona petero prije nego je drugi primi: 1. Bila sam malobrojna, pa si me umnožio. 2. Bila sam malena, pa si me povećao. 3. Bila sam ti neprijatelj, a sada sam ti prijatelj. 4. Bila sam prolazna, a sada sam ovjekovječena. 5. Do sada si ti mene čuvao, a od sada ću ja tebe čuvati.’’
Alejhisselam je za sadaku rekao: ,,Prava sadaka sprečava 70 vrsta belaja koji su svi veći od gube i lepre, dviju nizlječivih bolesti.’’,,Nije musliman onaj koji zaspi sit, a njegov komšija gladan.’’,,Svaki dan silaze dva meleka i mole Allaha, dž.š., ;jedan moli: Bože, nagradi onoga koji dijeli, a drugi govori. Bože, upropasti onoga koji škrtari.’’,,Pojaviće se pred Kijametski dan varalice i lažovi ( Dedždžal), koji će vam pričati što nikada niste ni vi ni vaši pređi čuli. Čuvajte ih se, da vas ne bi zaveli i prevarili ! (1325)
U današnjem našem kavnu, nažalost, nađe se i onih koji ne gledaju sa radošću na uspješan rad ,,Merhameta’’. Na prigovore takvih, ne treba se obazirati, jer djela sve govore. I to je jedan od ‘adžaiba. Veliko je djelo hraniti gladne, organizovati dostavu hrane onima koji su bolesni i ne mogu doći do kuhinje. Zaista je to veliko djelo, koje je samo Allah dž.š. kadar nagraditi.
Poželimo, da se među nama nađe još nesebičnih pregalaca kao što je Adil ef. i drugi hajrat sahibije. Amin!
Naš poznati ‘alim Rah. prof. Kasim ef. Dobrača , još 1943. g. poručio je muslimanskoj omladini:
,,Nikakvi orkani, nikakvi elementarni pokreti i potresi, tmina i mrak u prirodi, nisu za ljude tako opasni, tako kobni, kao zamračenost uma i zablude duha. Ljudski brod plovi danas po krajnje uzburkanom moru života. Nemir i uzbunjenost duhova, pad moralnih vrednota i popuštanje svih moralnih kočnica bacile su u strahovite teškoće ljudsku zajednicu, pripremajući joj još strašniju budućnost. Što je najgore i razum je ljudski zamračen, kao da je posve ugasnuo. Srce, ljudsko, također, sve više zamire i ostaje bez osjećaja, pa ni ono ne može da bar donekle ublaži tešku i mračnu studen, koja sve više ljude obavija i steže.’’
Neka svi navedeni slučajevi probude našu svijest, da budemo humani i da činimo dobra djela i da se među nama nađe još nesebičnih pregalaca -,,Hajrat sahibija.’’
Hfz. Abdulah Budimlija
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
