Preporod.com

Na jednom od naših tv-sijela, na pitanje zašto je Afganistan bila prva država koja je priznala nezavisnost Kosova, dat je nesumnjivo tačan i precizan, a uz to i pravno utemeljen, još vruć kao albanski burek, odgovor koji kao da je došao iz Koštuniciono-Nikolićeve šovinističke laboratorije tj. pekare: stoga što je Afganistan glavni svjetski proizvođač opijuma, a Kosovari u zemlji i inozemstvu glavni rasturači droge, što bi, u nekoj izglednoj budućnosti moglo dovesti ove dvije zemlje do unije ako ne i do potpunog ujedinjenja, a što bi do kraja ugrozilo sadašnji svjetski poredak. Interesantno ako ne i indikativno: problem talibana u Afganistanu uopće nije pomenut, jer u poređenju droge, kao svjetskog zla, i talibana kao drugog svjetskog zla, ispada da je ovo drugo naprosto zanemarljivo, što govori o radikalnom obratu u tradicionalnom srpskom ideološko-mitskom uklonu. Jer, Srbi su, kao što je poznato, dugo vremena branili Zapad od pošasti islamskog fundamentalizma (jedno kraće vrijeme u toj borbi su im se pridružili i braća Hrvati, sve do smrti oca nacije) a sada kao izrazito civiliziran i, razumije se, kulturan narod, oni hoće da brane ono što je prijetnja numero 1 svjetskog poretka i stoga ne daju Albancima da se odcijepe, kako bi bili pod njihovom neposrednom kontrolom.
To s drogom, razumije se, valja uzeti ozbiljno (bilo stvarno bilo metaforično), jer iz onoga što se čuje ovih dana, izgleda da su Kosovari prvo napušili Srbe, kako u Srbiji tako i u manjem bh entitetu, pa sav ostali svijet. Jer, kako bi se drugačije moglo tumačiti reagiranje Koštunice i drugih, nešto sitnijih koštunica iliti košpica, koji kaže da je protestni miting u Beogradu 21. ovog mjeseca bio ne samo veličanstven već i dostojanstven a koji je pokazao kako se čvrsto brane najviše vrijednosti na kojima počiva savremeni svijet. A najviše vrijednosti su branjene tako što je jedna osoba izgorjela u zapaljenoj zgradi Ambasade SAD, što su oštećene zgrade  naše, hrvatske, turske, njemačke, albanske, britanske, kanadske i austrijske ambasade, što je bilo više od 130 povrijeđenjih, od toga 52 policajca, što je zapaljen restoran “McDonalds” na Slaviji, polupani izlozi stotina prodavnica, posebno onih čije ime vlasnika se ne završava na “ić”, razlupani ili zapaljeni brojni automobili i kontejneri itd., itd. Drugim riječima: divljanje u 21. stoljeću!
No prije paljenja ambasada, kontejnera i automobila, valja istaći zapaljive govore Koštunice, Nikolića i dr. bratije (na početku bijaše zapaljiva riječ!), ali i dirljiv doprinos naših zemljaka Emira Kusturice, kojem su demonstranti skandirali “Emire, Srbine” i Milorada Dodika, kojem su demonstranti uglavnom zviždali, mada je on govorio kako RS voli Srbiju više od nje same, ne računajući pride one dvije vile na Dedinju koje je Milorad osigurao kao zalog te velike i vječne ljubavi. Bajrakli džamija je, sad zasad, ostala čitava zbog poznate srpske islamofilantropije manifestirane u dvostrukom kordonu policije koja danonoćno čuva ovu već nekoliko puta paljenu bogomolju. Ta veličanstvena i dostojanstvena odbrana najviših vrijednosti (Velimir Ilić, ministar u Koštuničinoj vladi: “Šta hoće ta međunarodna zajednica: mi smo im razbili prozore a oni nama državu!) začas se prenijela i na genocidnu tvorevinu zvanu RS, koja, razumije se, ima dovoljno moralnog kredibiliteta pokupljenog iz Srebrenice, Bratuca, Višegrada i drugih bosanskih gradova, te je u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči i još nekim gradovima izražena bratska solidarnost paljenjem državne zastave, za koju se s pravom može reći da  podsjeća na novu zastavu Kosova (što je dupli uspjeh piromana - jednim plamenom dvije muhe!), pjevanjem pjesama tipa “Srušićemo džamije, poklaćemo  Šiptare, vratićmo Kosovo...”, poznatom ikonografijom sa Mladićem i Karadžićem, te razbijanjem i paljenjem onoga što im je došlo pod ruku. A zatim su uslijedili zahtjevi nevladinih organizacija o otcjepljenju RS, te dekleracija tamošnje Narodne skupštine, koja, uzgred budi rečeno, preuzima ingerencije države Bosne i Hercegovine i Predsjedništva, u kojoj se traži to isto samo na malo drugačiji način: ko, biva, ako nas ne budete slušali i ne budete bespogovorno izvršavali sve ono što mi zahtijevamo, a mi zahtijevamo da sve bude kako mi kažemo, kao i da BiH nikad ne smije priznati nezavisno Kosovo...eto referenduma o otcjepljenju. Pa iako ih je nedavno upozorio predsjednik Skupštine C.Gore Ranko Krivokapić, da ako neko hoće pomoći Republici Srbiji, to ne može učiniti izjednačavanjem RS i Kosova, “jer reći da Republika Srpska ima ista prava kao i Kosovo znači da Republika Srpska priznaje pravo Kosova na nezavisnost. Tu bi se moglo upasti u logički problem, koji je nerješiv”, kazao je Krivokapić, ali ko tu mari za logiku kad je u pitanju odbrana najviših vrijednosti demokratskog svijeta.
Neki to nazivaju pijanstvom, neki ludilom, ali biće da je droga u pitanju, jer teško je biti toliko vremena  pijan ili lud. Uglavnom, kako sada stoje stvari, malo fali pa da se vratimo u vrijeme Slobodana Miloševića (neki tvrde da se nismo puno ni odmakli) i da neko poruči sa nekog Gazimestana: “Šest vekova  kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene!” Doduše, episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski gospodin Artemije pozvao je vojsku Srbije da interveniše i brani državu (jer joj je to, kako kaže ovaj najveći srpski vjerski velikodostojnik na Kosovu, dužnost), kao i braću Ruse da im se nađu pri ruci, ali vojska Srbije nije, bar za sada, odgovorila na njegov zahtjev, a i braća Rusi svoje prisustvo su demonstrirali samo verbalnim putem.
Naši političari o tome gotovo i ne govore, a kako će i govoriti kad međusobno ne komuniciraju, već, eventualno, pišu pisma i saopćenja: oni još žive u svom međusobnom naduravanju hoće li potpisati policijski sporazum ili će ova zemlja i dalje biti talac njihove uskogrudosti, zavisti i arogancije. Uglavnom ispovijedili su se pred ambasadorom Srbije Grujicom Spasojevićem i kazali da Bosna i Hercegovina sad zasad neće priznavati nezavisnost Kosova. Šta će biti kada Hrvatska i Crna Gora priznaju Kosovo, o tome ne smiju ni misliti a kamoli da imaju neke spremljene odgovore za svaku eventualnost. Šta će biti sa sudbinom blizu dvije stotine hiljada Bošnjaka na Kosovu, to je manje važno, jer o njima nisu brinuli ni onda kada su Bošnjaci protjerivani pa i ubijani.
Na Kosovu, među Albancima, slavlje je utihnulo, a život pun neizvjesnosti čeka  iza svakog ćoška: bijeda, nezaposlenost, nedostatak stručnjaka, nedostatak potrebnih institucija, nedostatak značajnijih investicija, droga, šverc, kriminal, ovisnost o drugim zemljama, pa i samoj Srbiji. I plus: bombe i paljevine, svakodnevni protesti Srba koji sada brane (sjetili se!) ono što je izgubljeno još prije više od jedne decenije. Slika Bosne neposredno nakon agresije, ili tako ti je, mala moja, kad međunarodna zajednica pravi državu!
Koliko će se još braniti te vrijednosti nije poznato, jer što je bilo ambasada to je uglavnom popaljeno i porazbijano, a ni McDonaldsi nisu u nekom impozantnom broju, ali je očito da DROGA, bilo ona mitska, (kvazi)politička, bilo stvarna, sve više djeluje.
 Jer svakom normalnom je jasno da ono što se danas govori i radi ne može dolaziti iz zdravog mozga. 

Aziz Kadribegović 

Komentari (0)

RSS feed Comments