Preporod.com

Sveti Mir 

Čudan san

U martu 628. godine, mjesecu hadžskog hodočašća Mekki, Muhammed je objavio veoma neobičnu  vijest koja se pokazala kao izuzetan dokaz njegovog poslaničkog genija. Izgleda da on ne bijaše imao tačno određen plan na početku, već samo nagovještaj. Kazao je muslimanima da bijaše usnio čudan, nadahnut san: bijaše sebe vidio kako stoji u Haremu Mekke, obrijane glave kao hodočasnik, u tradicionalnoj hadžskoj odjeći i kako drži ključ Kabe, ispunjen nekom vrstom smirene uvjerenosti u pobjedu. Slijedećeg jutra, obznanio je da namjerava obaviti hadždž i pozvao je svoje drugove da mu se pridruže. Lako je zamisliti strah, čuđenje i nesigurnu slast koja je ispunila muslimane kada su čuli ovaj iznenadni poziv. Muhammed je jasno kazao da ovo neće biti vojna ekspedicija. Hodočasnicima je bilo zabranjeno da nose oružje tokom hadždža, a on nije imao namjeru skrnaviti mekkansko svetiše u kojem je svaka vrsta borbe bila zabranjena. Omer se usprotivio. Muslimani će otići kao janjad na klanje! Od presudne je važnosti da se mogu odbraniti! Ali, Muhammed je bio neumoljiv. “Ja neću nostiti oružje,” rekao je odlučno. “Krećem ni sa kakvim drugim ciljem do li da obavim hodočašće.” Hodočasnici neće nositi oklope, već prosto tradicionalnu bijelu odjeću hadžija. Na početku putovanja mogu ponijeti neki mali lovački nož da mogu ubiti divljač, ali će morati to ostaviti po strani onda kada načine formalnu odluku [nijet hadždža]. Morat će umarširati nenaoružani u neprijateljsku teritoriju.
Niko od beduina koji se bijahu pridružili Muhammedovoj konfederaciji nije bio spreman preuzeti ovaj rizik, ali je nekih hiljadu Iseljenika i Pomagača dobrovoljno krenulo. Čak su i Ibn Ubejj i neki dvoličnjaci odlučili da idu. Dvjema ženama iz reda Pomagača, koje su bile prisutne na Prisegi na Akabi, bilo je dopušteno da se pridruže grupi, a Ummu Selema je pratila Muhammeda.
Muslimani su krenuli sa kamilama koje će žrtvovati na vrhuncu obreda hadždža. Na prvom zaustavljanju, Muhammed je posvetio jednu od ovih kamila na tradicionalan način, označavajući je posebnom oznakom, objesivši ritualnu odjeću oko njenog vrata, i okrenuvši je u pravcu Mekke. Potom je izgovorio hodočasnički uzvik: “Odazivam ti se, o Bože, odazivam!” Vijesti o ovoj neobično odvažnoj ekspediciji proširile su se brzo od plemena do plemena, a beduini su slijedili njihovo napredovanje radoznalo dok su hadžije prolazile dugi put ka jugu. Muhammed je znao da Kurejšije stavlja u iznimno tešku poziciju. Svaki Arap je imao pravo da obavi hadždž, a kada bi Kurejšije, čuvari Harema, zabranili hiljadi hodočasnika koji su valjano i svestrano obavljali obrede da uđu u svetište, ponijeli bi krivicu zbog ogromnog i sramnog propusta da ispune svoju dužnost. Ali isto tako bi bilo nepodnošljivo i ponižavajuće za Kurejšije ako bi dozvolili da Muhammed uđe u grad, i uskoro je postalo jasno da su kurejšijske vođe odlučile zaustaviti Muhammeda po svaku cijenu. Na hitnom sastanku Skupštine, Halid ibn el-Velid je poslat sa konjicom koja je brojala dvije stotine konjanika da napadne nenaoružane hodočasnike.

U izdanju izdavačke kuće Buybook objavljena je nova knjiga Karen Armstrong: Muhammed: Poslanik za naše vrijeme u prijevodu Mirnesa Kovača, čiji jedan odlomak donosimo u ovom broju. «Nijedan pogled na moderni svijet ne može biti potpun bez razumijevanja islama. Da bi shvatili islam, moramo razumijeti Muhammeda – kao poslanika i čovjeka. O Muhammedu je više poznato nego o životu osnivača ijedne druge glavne vjerske tradicije, ali je ipak priča o njemu i njegovom životu često pogrešno shvaćena, čak se i namjerno iskrivljava,» kaže Karen Armstrong, autorica bestselera Historija Boga, koja je napisala jedan sažet, umjeren i poučan portret ove poštovane ličnosti. Predgovor knjizi «Približavanje Poslanika islama Zapadnom umu» napisao je Mirnes Kovač uz koji se donosi i nadasve inspirativan autobiografski zapis Armstrongove o njenom neobičnom susretu sa islamom i motivima koji su stajali iza poduhvata da za (prvenstveno) nemuslimane napiše biografiju Poslanika Muhammeda.  Izdanje knjige na bosanskome jeziku uređuju: Damir Uzunović i Ida Hamidović.

Na vrelu Hudejbijje

Kada je čuo ove ozbiljne vijesti, Muhammed je bio ožalošćen zbog svog plemena. Kurejšije su bili toliko zaslijepljeni beskorisnom ratobornom mržnjom da su bili spremni prekršiti svete principe na kojima je počivao cijeli njihov način života. Šta je svrha takvoj tvrdoglavosti? “Jadne Kurejšije!” poviknuo je, “rat ih je potpuno progutao! Kakvu će štetu pretrpjeti ako puste mene i ostale Arape da idemo svojim putevima?” Ekspedicija neće biti onakva kakvu je on zamišljao. Zbog svog sna, Muhammed vjerovatno bijaše očekivao da će mu biti dopušteno da uđe u Mekku, i da će imati priliku da objasni principe islama Kurejšijama u mirnim uslovima koje nameće hadždž. Ali sada nije mogao odustati. “Tako mi Allaha,” odlučio je, “neću prestati da se borim za misiju koju mi je Bog povjerio dok ne postane pobjednička ili ja ne nestanem.” Njegov prvenstveni zadatak bio je da hodočasnike dovede sigurno u svetište. Muslimani su našli vodiča iz prijateljskog beduinskog plemena Eslem, koji je grupu vodio okolnim, kamenitim putom u oblast gdje je sve nasilje bilo zabranjeno. Čim su ušli u svetu teritoriju, Muhammed je podsjetio hodočasnike da su oni izričito tu radi religijske aktivnosti. Ne smiju sebi dozvoliti da ih ponese draž dolaska kući. Ne smije biti nikakvog površnog trijumfa i moraju svoje grijehe ostaviti iza sebe. Sada treba da krenu prema obližnjem vrelu Hudejbijji, povest će svoje kamile kroz pijesak tako da će Halid i njegovi ljudi tačno znati gdje su.
Kada su došli u Hudejbijju, Muhammedova kamila Kasva je kleknula i odbila je da se pomakne. Hodočasnici su vikali na nju, pokušavajući da je dignu, ali ih je Muhammed podsjetio na slona koji je kleknuo pred Kabom tokom abesinske invazije iz prijašnjih godina – božanski “znak” koji bijaše ubijedio neprijateljsku vojsku da okrene leđa bez borbe. Nešto slično se dešavalo i danas: “Onaj koji je spriječio slona da uđe u Mekku ne da Kasvi da krene,” objasnio je, i opet je podsjetio hodočasnike da oni dolaze u duhu pomirenja. “Ma kakav uvjet da Kurejšije postave, u kojemu traže od mene da pokažem ljubaznost prema rodu, prihvatit ću ga.” Muhammed nikada ne bijaše planirao da zbaci Kurejšije već je prosto htio da reformira društveni sistem, koji će, bio je uvjeren, grad dovesti do propasti. Kurejšije su smatrali da je hodočašće bilo ravno objavi rata ali, poput Kasve, Muhammed je bio odlučan da ničice ponizno padne pred svetošću Mekke. Rat ne bijaše postigao ništa što je bilo od trajne vrijednosti i obje strane bijahu počinile zločine. Ovo treba da bude mirna ofanziva, a ne invazija.
Međutim, veoma mali broj muslimana je Muhammeda ozbiljno shvatio. Nervozni, uzbuđeni dramatičnošću događaja, očekivali su nešto spektakularno. Vjerovatno će se desiti čudo! Možda će ući u Mekku trijumfalno i istjerati Kurejšije iz grada! Umjesto toga, Muhammed im je hladno naredio da napoje svoje kamile i sjednu pored njih. Ono što je uslijedilo jest ono što će uobičajeno biti nazvano nekom vrstom “pasivnog protesta” [sjedi i ne miči]. Čekajući pokorno dozvolu za ulazak u grad, ustežući se od nasilja, Muhammed je pokazivao da više poštuje arapsku tradiciju od Kurejšija, koji su bili spremni da ga ubiju dok se on nenaoružan kretao prema svetom tlu.

Spriječeno hodočašće

I, uistinu, do beduina je doprla poruka. Vođa plemena Huza’a koji je bio u posjeti Mekki odjahao je do Hudejbijje da vidi šta se događa. Bio je užasnut kada je čuo da je hodočasnicima uskraćen pristup svetim mjestima. Otišao je nazad u grad da ljutito protestira. Mekka oduvijek bijaše grad koji je prihvatao sve ljude. Ona bijaše iskazivala dobrodošlicu svim Arapima u Harem i ovaj pluralizam bijaše izvor njenog trgovačkog uspjeha. Šta su oni mislili, šta rade? Nisu imali pravo spriječiti čovjeka koji jasno bijaše došao u miru, požalio se. Ali kurejšijske starješine mu se nasmijaše u lice. Oni su bili spremni stati između Muhammeda i Kabe i boriti se s njim dok i zadnji njihov čovjek ne bude ubijen. “On možda nije došao želeći rat,” povikali su, “ali tako nam Allaha, nikada neće ući protivno našoj volji, niti će ikada Arapi reći da smo to dozvolili.”
Ovom prilikom, mekkanski otpor Muhammedu predvodio je Suhejl, pobožni paganin za kojeg se Muhammed nadao da će ga privući u islam, i sinovi nekih najranijih protivnika islama: Ikrime, koji se poput svog oca, Ebu Džehla, neumoljivo protivio bilo kakvom kompromisu, te Safvana ibn Umejje, čiji je otac poginuo na Bedru. Interesantno, Ebu Sufjan izgleda nije igrao nikakvu ulogu u događajima oko Hudejbijje. Čovjek izrazite inteligencije, vjerovatno bijaše shvatio da je Muhammed dao dobru lekciju Kurejšijama i da više nije bilo moguće sa njim postupati konvencionalnim otporom džahilijjeta.
Mekkelije su pokušali ubiti hodočasnike ali ih je Muhammed osujetio. Njihova slijedeća zavjera bila je da pokušaju izazvati neslaganje među muslimanima, pozivajući Ibn Ubejja da obavi rituale kod Kabe. Ali na iznenađenje svih, Ibn Ubejj je odgovorio da on ni u kom slučaju ne može obaviti tavaf prije Poslanika. On će se u budućnosti sukobljavati sa Muhammedom, ali na Hudejbijji, Ibn Ubejj je bio lojalan musliman. Safvan i Suhejl su nagovorili Ikrimu da pristane na pregovore, i poslali su jednog beduinskog saveznika, Hulajsa, vođu plemena Haris, izuzetno pobožnog čovjeka, kao svog predstavnika. Kada ga je Muhammed vidio kako dolazi, poslao je žrtvene kamile da ga dočekaju, a kada ih je Hulajs vidio kako trčkaju prema njemu, divno ukrašene cvijećem i listinama, to ga je tako zadivilo da nije gubio vrijeme ispitujući Muhammeda, već se istog momenta vratio u grad. Ono su istinski hodočasnici, prenio je, kojima smjesta treba dopustiti da uđu u Harem. Safvan je bio bijesan. Kako se usuđivao Hulajs – neuki beduin – naređivati njima! Ovo je bila ozbiljna pogreška. Hulajs je ustao i veoma samouvjereno odgovorio:
O vi Kurejšije, nismo mi zbog ovoga načinili savezništvo sa vama! Da li čovjeka koji dođe da oda počast kući Allahovoj, treba spriječiti u tome? Tako mi onoga koji drži moj život u svojoj ruci, ili ćete dozvoliti Muhammedu da učini ono zbog čega je došao ili ću ja povući svoje trupe do posljednjeg čovjeka!
Safvan se hitro izvinio i zamolio Hulajsa da ostane s njima dok ne pronađu rješenje kojim će svi biti zadovoljni.
Njihov slijedeći izaslanik bio je Urve ibn Mes’ud iz Taifa, ključni saveznik Mekke. Urve je odmah udario u Muhammedovu slabu tačku. “Ti si znači, Muhammede, okupio ove različite ljude, s kojima si došao nazad da srušiš moć svog vlastitog plemena,” kazao je Urve, podrugljivo pokazujući na hodočasnike. “Tako mi Allaha, sutra će se ovi i protiv tebe dignuti!” Muhammed je znao da je on, unatoč ovoj očiglednoj demonstraciji jedinstva, imao veoma malo saveznika na koje se mogao oslonuti. Njegovi beduinski saveznici, koji bijahu odbili da s njim krenu na hodočašće, samo su površno bili predani islamu. Njegova pozicija u Medini bila je još uvijek očajno nesigurna, a znao je da i neki od njegovih najbližih drugova neće razumjeti ono što on namjerava uraditi. Kako da se valjano suprotstavi Kurejšijama – svom vlastitom plemenu – sa ovom razjedinjenom masom? Kurejšije, s druge strane, bijahu solidno jedinstveni i naoružani do zuba, kazao mu je Urve, čak i žene i djeca se bijahu zavjetovali da će ga onemogućiti da uđe u Mekku. Unatoč svemu, gotovo protivno samom sebi, Urve je bio impresioniran predanošću muslimana Poslaniku tokom ove krize, i rekao je Kurejšijama da – u najmanju ruku za sada – Muhammed drži pobjedničke karte i da oni moraju načiniti neku vrstu sporazuma sa njim.

Zakletva vjernosti

Muhammed je odlučio da pošalje svog vlastitog izaslanika. Prvo je odaslao jednog od Pomagača, misleći da će ovaj postupak biti manje izazovan, ali su Kurejšije njegovu kamilu onesposobili odsjekavši joj kopita, i ubili bi ga da nisu intervenirali Hulajsovi suplemenici. Potom je Muhammed prišao Omeru, ali niko od njegovih suplemenika u gradu nije bio dovoljno snažan da ga zaštiti, stoga je odlučeno da čovjek s dobrim vezama, Osman ibn Affan treba preuzeti tu misiju. Kurejšije su ga saslušale, ali nisu bili impresionirani njegovim predstavljanjem islama; ipak dali su mu dozvolu da obavi obrede hodočašća. Osman je, naravno, odbio, te su Kurejšije odlučile da ga zadrže kao taoca, ali su odaslali vijest muslimanima da je ubijen.
Ovo je bio užasan trenutak. Izgledalo je kao da je ekspedicija na grozan način propala. U ovoj napetosti, Muhammed je pao u trans, ali ovog puta nije bilo poruke od Allaha, i morao je sam da pronađe rješenje, osluškujući, kako je uvijek radio, dublja značenja ovih zastrašujućih zbivanja s ciljem da otkrije šta se stvarno događalo. Konačno, on je zatražio od hodočasnika da polože zakletvu vjernosti. Jedan po jedan, oni su uzeli njegovu ruku i zakleli se na Zakletvu Zadovoljstva. Izvori svaki zasebno donose različita tumačenja ovog događaja, ali Vakidijevo (historičar al-Waqidi) izvješće je vjerovatno najuvjerljivije. On kaže da su se muslimani zakleli da će se bespogovorno pokoriti Muhammedu i slijediti ono što “je u njegovoj duši” tokom ove krize. Muhammed nikada nije mogao  da zapovijedi apsolutnu pokornost, ali, potreseni viješću o Osmanovom ubistvu, čak su i Ibn Ubejj i njegovi dvoličnjaci bili spremni dati zakletvu. Muhammed bijaše odlučio, duboko u sebi, da će krenuti u smjeru za koji je znao da će mnogi smatrati nepodnošljivim, stoga je htio da unaprijed osigura njihovu lojalnost. Nakon što su svi dali zavjet, stvari su se počele popravljati. Prvo su stigle dobre vijesti: Osman ipak ne bijaše ubijen. A onda je Muhammed ugledao Suhejla, kojeg je uvijek poštivao, kako prilazi logoru, i shvatio je da su Kurejšije sada ozbiljno spremni da pregovaraju.
Ovo samo po sebi bijaše važno postignuće. Napokon je Muhammed prisilio Kurejšije da ga shvate ozbiljno, i postojala je realna mogućnost mirnog rješenja. Muhammed je sjedio sa Suhejlom dugo vremena, ali su uvjeti oko kojih su se dogovorili mnoge od njegovih drugova razočarali. Prvo je obećao da će se vratiti u Medinu bez posjete Haremu, a Suhejl je obećao da će se naredne godine muslimani moći vratiti i obaviti tradicionalne obrede hadždža unutar granica grada. Nastupit će primirje između Mekke i Medine deset godina. Muhammed je obećao da će vratiti bilo kojeg člana plemena Kurejš koji pređe na islam i načini hidžru u Medinu mimo pristanka svojih zaštitnika, ali je i pristao da Kurejšije neće morati vratiti muslimana koji odbjegne u Mekku. Beduinska plemena se oslobađaju svojih prijašnjih dogovorenih obaveza i mogu izabrati da sklope savezništvo bilo s Medinom ili s Mekkom.

Kompromis za mir

Kur’an dugo vremena bijaše zahtijevao da se u interesu mira, muslimani moraju složiti sa bilo kojim uvjetima koje neprijatelj predloži, čak ako oni izgledaju i nepovoljno. Međutim, mnogi hodočasnici su smatrali da ih ovi uvjeti obeščašćuju. Primirje je značilo da muslimani više ne mogu napadati mekkanske karavane. Zašto je Muhammed odustajao od ekonomske blokade koja je uistinu počinjala djelovati? Zašto je pristao da povrati nove konvertite iz Mekke, kada Kurejšije nisu morali da recipročno uzvrate? Tokom posljednjih pet godina, mnogi muslimani bijahu umrli za svoju vjeru. Ostali su rizikovali sve i napustili porodice i prijatelje. Pa ipak Muhammed je sada prednost hladno predavao Kurejšijama, a hodočasnici se moraju složiti da mirno odu kući, čak i bez potezanja pitanja o obavljanju hodočašća. Sporazum je udario na svaki pojedinačni džahilski instinkt. “Poslanikovi drugovi bijahu bez ikakve sumnje krenuli da zauzmu Mekku, zbog sna koji je Poslanik bio usnio,” objašnjava Ibn Ishak. “Kada su vidjeli da su na sceni pregovori o miru, povlačenje i ono što je Poslanik preuzeo na sebe, pali su u depresiju, koja ih bijaše gotovo dovela do smrti.”
Pobuna je lebdjela u zraku. Krhka solidarnost koja bijaše ujedinila hodočasnike tokom ove opasne ekspedicije se rasula i duboke podjele koje su uvijek postojale unutar ummeta postale su odjednom očevidne. Omer je skočio na noge i zakoračio prema Ebu Bekru. “Zar mi nismo muslimani, a oni mnogobošci?” zahtjevno je uzviknuo. “Zašto da pristanemo na ono što narušava našu vjeru?” Ebu Bekr je također bio uznemiren, ali je uspio odgovoriti da, unatoč svemu, on i dalje ima povjerenje u Poslanika. Kasnije je Omer kazao da bi odustao, da je mogao naći stotinu drugova da ga slijede. U ovom trenutku sa Muhammedom nije mogao dijeliti istu viziju. Poput mnogih medinskih muslimana i onih iseljeničkih koji su poticali iz perifernijih, manje utjecajnih kurejšijskih klanova, on nije želio puku promjenu društvenog poretka Mekke, već je htio da ga zbaci i zamijeni jednim čistim kur’anskim režimom. Omer je bio hrabar, nesebičan i strastveno predan idealima pravde i jednakosti, koji su toliko nedostajali u mekkanskom društvenom uređenju. Međutim, on nije bio čovjek hilma, i još uvijek bi ga ponijela intenzivna britkost džahilijjeta. On nije razumio da su vrijednosti blagosti i nenasilja bile itekako bitne islamskom idealu. Bio je čovjek od akcije, lake ruke da se lati, u džahilskom duhu, svoje sablje ne promišljajući dublje o stvarima. Suočen sa Muhammedovom očitom, potpunom promjenom politike na Hudejbijji, ostao je zatečen i zbunjen.
Nakon poraza Kurejšija u Bitki na Hendeku, perspektivan plan bi bio nastaviti s pritiskom i jednostavno ih uništiti. Međutim, ovo nikada nije bila Muhammedova namjera. Pad Mekke bi bio nesaglediva katastrofa za Arabiju, nerazvijeni region kojem je jako trebao trgovački genij Kurejša, koji nikad ne bi uvidjeli svrhu islama ako bi rat nastavio pojačavati uništavajući bijes i mržnju na obje strane. Odustajući od ekonomske blokade, Muhammed se nadao da će ih pridobiti. On je mogao vidjeti dalje od bilo koga na Hudejbijji. Daleko od slabašnog popuštanja pritisku, on je tačno znao šta čini. On se kretao ka jednom političkom i vjerskom rješenju za Arape koje nije imalo presedana, a to je značilo da on nikada nije mogao učiniti stvar koja bi ga vezala za nesretni status quo.
Kada je pogledao u šokirane i nesretne hodočasnike, Muhammed im je naglasio da moraju prihvatiti uslove ugovora jer ih je Allah naložio. Ovo nije zadovoljilo obične ljude koji bijahu očekivali čudo, a posebno razočarenje su doživjeli dvoličnjaci, koji su se pridružili ummetu zbog prostih ovosvjetskih dobitaka. Atmosfera je postala čak i nelagodnija kada su muslimani čuli sadržaj sporazuma. Muhammed je pozvao Aliju da zapiše ono što se diktira, a kada je on započeo sa uobičajenom muslimanskim uvodom – “U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!” – Suhejl se usprotivio. Kurejšije su uvijek smatrali ove Allahove atribute na neki način neuvjerljivim, stoga je insistirao da Muhammed počne sa konvencionalnijom formulom: “U Tvoje ime, O Allahu!” Na zaprepašćenje muslimana, Muhammed se složio bez oklijevanja. Još gore će uslijediti. Muhammed je nastavio: “Ovo je ugovor koji je sklopio Muhammed, poslanik Allahov, sa Suhejl ibn Amirom.” Ponovno je Suhejl prekinuo. Da je on vjerovao da je Muhammed Božiji poslanik, ustvrdio je, prilično shvatljivo, ne bi se s njim borio sve ove godine. Zatražio je da Muhammed prosto upotrijebi svoje vlastito ime i ime svog oca na uobičajen način. Alija bijaše već zapisao riječi “Poslanik Božiji” i kazao je Muhammedu da on jednostavno ne može sebi dopustiti da ih prekriži, tako da ga je Poslanik, pridržavši njegovu ruku s perom, zamolio da pokaže riječi na kožici na kojoj se zapisivalo, i sam ih prekrižio. Nastavio je: “Ovo je ono što je Muhammed ibn Abdullah dogovorio sa Suhejlom ibn Amirom.”

“Jasna Pobjeda”

U ovom iznimno teškom spletu događanja, tik kada je ugovor bio potpisivan, Suhejlov sin Ebu Džendel, je istupio na scenu. On bijaše prešao na islam, ali ga je Suhejl zaključao u porodičnoj kući da bi ga spriječio da učini hidžru u Medinu. Sada je, međutim, uspio da pobjegne i trijumfalno je stigao da se pridruži muslimanima na Hudejbijji, vukući za sobom okove kojima je bio vezan. Suhejl je udario sina šakom u lice, zgrabio njegove lance, i okrenuo se Muhammedu. Da li će on održati svoju riječ i vratiti ovog odbjeglicu svom pravnom zaštitniku? Muhammed nije oklijevao, premda je Ebu Džendel očajno vrištao dok ga je Suhejl vukao nazad u Mekku: “Zar da budem vraćen mnogobošcima da me mogu odvraćati od moje vjere, o muslimani?” Klasičnim eufemizmom Ibn Ishak daje opasku: “To je ljudima tugu povećalo.”
Ovo je Omeru bila kap na punu čašu. Ponovno je skočio na noge i poviknuo na čovjeka kojeg je tako lojalno slijedio dvanaest godina. Zar on nije Božiji Poslanik? Zar nisu muslimani u pravu, a njihovi neprijatelji u krivu? Ne bijaše li ih Muhammed uvjerio da će ponovno klanjati pored Kabe? Sve ovo je istina, Muhammed je odgovorio smireno, ali da li on bijaše obećao da će se vratiti u Harem ove godine? Omer je ostao nedokučivo tih, stoga je Muhammed čvrsto nastavio: “Ja jesam Božiji Poslanik. Ja neću ići protivno njegovim zapovjedima i On me neće učiniti gubitnikom.” Iako je bio mučno potresen, Omer se smirio i oklijevajući stavio svoju ruku na ugovor. Međutim, hodočasnici su bili još uvijek nezadovoljni i nastao je opasan trenutak kada se činilo da će se pobuniti. Muhammed je objavio da, iako ne bijahu došli do Kabe, okončat će hodočašće upravo tu na Hudejbijji: muslimani moraju obrijati glave i žrtvovati svoje kamile, kao što bi to uradili da su usred Mekke. Nastupila je potpuna tišina. Hodočasnici su smrknuto gledali u Muhammeda, smišljeno odbijajući da se pokore. U očaju, Poslanik je otišao u svoj šator. Šta još da radi, upitao je Ummu Selemu. Ona je savršeno procijenila situaciju: Muhammed mora izaći i bez ijedne izgovorene riječi žrtvovati kamilu koju je zavjetovao Allahu. Pokazalo se da je to bila prava odluka. Upadljivo žrtveničko prolijevanje krvi prekinulo je zakočenost koju je prouzrokovala depresija i ljudi su pohrlili da žrtvuju svoje kamile a glave su brijali tako revnosno da je Ummu Selema kasnije kazala kako je mislila da će sami sebi nanijeti smrtne rane u toj pobožnoj uzavrelosti.
Hodočasnici su krenuli kući smireniji, ali previranja su ostala a sam Poslanik je izgledao uzdržan i prezauzet. Omer se pobojao da je njegovo odbijanje nepopravljivo pokvarilo njihovo prijateljstvo, a noge su mu se odsjekle kada je pozvan da se pridruži Muhammedu na čelu povorke. Kad ga je zatekao izrazito sretnog, osjetio je olakšanje kao da je veliki teret pao sa njegovih ramena. “Jedna sura mi je spuštena i draža mi je nego išta pod Suncem,” kazao je Omeru. Ovo je bila El-Feth, Sura Pobjede. Obuhvatala je u sebi dublje značenje događaja na Hudejbijji i otpočinjala je blistavom potvrdom da Muhammed tu nije pretrpio diplomatski poraz, već da mu je Bog dao “jasnu pobjedu”. On je spustio svoju sekinu, duh mira i smirenosti, koji je ušao u srca muslimana. Oni bijahu poduzeli hrabar čin vjere kada su pristali da se pridruže Muhammedu na ovoj opasnoj ekspediciji – pokazujući predanost u kojoj su nadmašili beduine. Bijahu pokazali svoju vjeru i povjerenje ponovno kada su prisegli na Zakletvu Zadovoljstva. Konačno, sporazum koji je Muhammed načinio sa Mekkom bio je jedan “znak”, ajet, koji je otkrivao Božije prisustvo.
Pobjeda na Hudejbijji razlučila je muslimane od Kurejšija, koji  su tokom cijelog dana pokazivali da ne mogu nadvladati džahilijjetsku aroganciju i zadrtost, jedan tvrdoglavi otpor bilo čemu što je moglo narušiti njihov osjećaj časti ili tradicionalni način života. Oni čak bijahu spremniji izmasakrirati nevine nenaoružane hodočasnike nego li prihvatiti “poniženje” da im dopuste ulazak u Harem.
Kada je u srcima onih koji istrajavaju u nevjerovanju rasla karakteristična arogancija, arogancija džahilijjeta, onda je Bog spustio svoj duhovni mir (sekineh) na Njegovog Poslanika i na vjernike, i obavezao ih formulom samokontrole – a oni i jesu najdostojniji i najprikladniji za to.
Muslimanima nije bilo namijenjeno da budu ljudi rata. Njih je odlikovao duh hilma, mira i strpljive samokontrole što ih je stavljalo u isti red sa židovima i kršćanima, Narodom Knjige. Umjesto da se agresivno šepure kao što to bijahu Kurejšije činili na Hudejbijji, istinski sljedbenici Allaha su padali ponizno pred Bogom u molitvi:
Vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Božiju nagradu i zadovoljstvo. Njihov znak je na na njihovim licima, trag od padanja licem na tle. Takvima su opisani u Tevratu i u Indžilu.
Neće nasilje i lično nametanje, već duh milosrđa, blagosti i mira biti uzroci da ummet izraste, “poput biljke koja izdanak svoj baci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici, izazivajući divljenje sijača.” Rat je bio završen. Sada je bilo vrijeme za sveti mir.