Preporod.com

-kaže dr. Lejla Gazić naglasivši da su žene u oblasti bh orijentalistike postigle posebne rezultate

Ne mislim da žene zanemaruju svoju ulogu u odgajanju djece

Početkom maja mjeseca 1992.godine Orijentalni institut u Sarajevu je od strane srpskih vandala granatiran i spaljen. Tom prilikom uništeno je naše neprocjenjivo kulturno blago. Upravo s tom namisli započeli smo razgovor sa doc.dr. Lejlom Gazić, istaknutim članom ove ustanove.

Orijentalni institut u čijem stasavanju ste i vi učestvovali u toku agresije bio je meta agresora. Pretrpio je potpunu devastaciju. Kakva su vaša sjećanja na te dane?
- Čast mi je ako smatrate da sam i ja na neki način učestvovala u stasavanja Orijentalnog instituta. Pa ipak, iako ja ovu instituciju osjećam kao svoju drugu kuću i u njoj radim već 37 godina, Orijentalni institut kao naučnoistraživačka institucija nastao je mnogo ranije, sada već davne 1950. godine, sa zadatkom da prikuplja, sređuje, obrađuje i publikuje orijentalnu rukopisnu i arhivsku građu i izvore za historiju Bosne i Hercegovine, da proučava arapski, turski i perzijski jezik i njihove književnosti i kulture te ispituje njihove elemente u bosanskom jeziku i kulturi, da proučava kulturnu baštinu Bošnjaka na orijentalnim jezicima, da u okviru osmanistike proučava probleme društvene, političke, ekonomske i kulturne historije Bosne i Hercegovine u doba osmanske uprave, itd. Ovo su samo neki od zadataka koji su tada postavljeni i koji su kroz nepunih šest decenija ostali temelj na kojem se dograđivao i širio naučnoistraživački rad u Orijentalnom institutu. Želim napomenuti da je 40-godišnjica postojanja i rada ovog instituta, 1990. godine, obilježena upravo onako kako i dolikuje jednoj naučnoj instituciji - naučnim skupom “Širenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu” na kojem su uzeli učešća orijentalisti iz cijele tadašnje Jugoslavije. Neposredno pred agresiju štampan je broj 41 časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju sa 28 referata i diskusijama sa tog skupa. To je bilo vrijeme u kojem su se mladi saradnici upoznavali sa neiscrpnim bogatstvom rukopisne i arhivske građe, bogatom orijentalističkom literaturom i izdavačkom produkcijom Instituta, dok su oni stariji i iskusniji istraživači radili na svojim projektima u oblastima kojima su se bavili. I onda je sve nestalo u jednom danu, 17. maja 1992. godine, danu kada je spaljena jedna naučna ustanova sa svom njenom neponovljivom, bogatom i raznovrsnom arhivskom i rukopisnom građom i izuzetnim opusom štampanih djela. Taj dan, u kojem je Orijentalni institut pogođen navođenom raketom i zapaljen, trebalo bi zapisati crnim slovima u kalendaru historije nauke, kulture i civilizacije.
Pitali ste me kakva su moja sjećanja na te dane. Sjećam se vijesti tog 17. maja uveče, kada sam u jednom kadru prepoznala karakteristična ulazna vrata zgrade u kojoj je tada bio smješten Institut i vidjela plamene jezike kako kuljaju kroz prozore na njenom trećem, posljednjem spratu. Kakva mogu biti sjećanja nekoga ko je u tom trenutku znao da u plamenu nestaje preko pet hiljada kodeksa manuskripata na orijentalnim jezicima, ispisivanih širom islamskog svijeta od početka 11. pa do početka 20. stoljeća? Da u plamenu nestaje preko 300.000 dokumenata koji su predstavljali prvorazredne izvore za historiju Bosne u periodu osmanske vladavine? Da u plamenu nestaju enciklopedije, rječnici, bibliografije, časopisi? Da u plamenu nestaju izdanja Instituta?  Da u plamenu nestaje ... INSTITUT?! Nevjerica!!! A zatim krik!!! Krik tuge, krik bola, krik očaja!!! A onda, slijedećeg dana, penjanje na treći sprat stepenicama kojih više nema, na zgarište Instituta kojeg više nema. To su moja sjećanja na te dane.

Uništeni fondovi se ne mogu vratiti

Veliki dio kulturnog blaga je izgubljen. Koliko je ono danas obnovljeno?
- Izgubljeno je ogromno i neprocjenjivo kulturno blago. Uništeni fondovi se ne mogu vratiti niti se ijedan rukopis ili originalni dokument može obnoviti u njegovom izvornom obliku. Zato se danas istraživački rad u Orijentalnom institutu uglavnom bazira na korištenju rukopisne i arhivske građe iz drugih institucija u zemlji i inostranstvu, prvenstveno u Republici Turskoj, a čije su kopije pohranjene u ovom institutu.

Vi ste orijentalista po struci. Kako ste se opredijelili u izboru studija?
- Pohađala sam Prvu gimnaziju – klasični smjer i u školi uz francuski jezik učila arapski, a kasnije još turski i latinski. Nakon završene gimnazije bilo mi je nekako “normalno” da studiram orijentalistiku, iako su se mnogi nadali da ću se opredijeliti za pravo i nastaviti porodičnu tradiciji ili da ću studirati hemiju, jer je to tada bio jedan od najpopularnijih studija. Moram reći da nikada nisam zažalila što sam odabrala studij orijentalistike, pogotovo zato što sam u toj oblasti ostala svih ovih godina.

Trebalo bi da su orijentalisti spona između Istoka i Zapada. No, oni to često nisu. Šta reći o takvim orijentalistima?
- Koliko su orijentalisti spona između Istoka i Zapada zavisi od njihovog odnosa i prema Istoku i prema Zapadu. Oni koji ta dva geografska pojma posmatraju kao dva dijela jednog Svijeta mogu biti spona među tim dijelovima, a oni koji ih posmatraju kao dva zasebna svijeta predstavljaju razdjelnicu između ta dva po njima suprotstavljena svijeta. U tome je važnu ulogu imao ideološki obojen negativistički odnos Zapada prema Orijentu, a ne izučavanje njegovih posebnosti i njihovo vrednovanje u okvirima svjetskih istraživanja na tom planu. Taj negativni naboj osjeća se i među pojedinim orijentalistima u našem bližem okruženju i uzrokuje one već prepoznatljive ocjene osmanske Bosne kao “tamnog vilajeta”. Međutim, kod nas se, bar ja tako mislim, orijentalistika ne bavi sama sobom niti sličnostima i razlikama u pogledima sa Zapada na Istok i obratno. Naša orijentalistika se bavi prvenstveno izučavanjem naše kulturne baštine na orijentalnim jezicima i naše historije jednog dugog perioda u kojem smo bili zapadni dio jednog ogromnog carstva sa Istoka.
 Naša bh historiografija i osmanistika dala je niz značajnih naučnika. Posebno su danas zastupljene žene?
- Nezahvalno je u ovakvom razgovoru navoditi imena, jer uvijek postoji mogućnost da se u nabrajanju preskoči neko ime koje se ne bi smjelo ispustiti. Ipak svi znamo da su bosanskohercegovački osmanisti priznati i cijenjeni u svijetu zahvaljujući rezultatima koje su postigli u svom radu. Ja ću ipak spomenuti nekoliko najznačajnijih među njima, kao što su bili akademik Branislav Đurđev, akademik Nedim Filipović, akademik Avdo Sućeska, dr. Hazim Šabanović, dr. Adem Handžić, svjesno propustivši da navedem još mnogo drugih značajnih imena u ovoj oblasti.
Kad je riječ o ženama i njihovoj zastupljenosti u nizu značajnih naučnika u spomenutoj oblasti, smatram da nije spol taj koji određuje nečiji značaj u naučnom radu nego su to rezultati. I zato može samo radovati Vaša opaska o  posebnoj zastupljenosti žena. One su to mjesto izborile isključivo svojim naučnoistraživačkim radom i rezultatima koje su u tome postigle. Kao jedan takav primjer mogu spomenuti direktoricu Orijentalnog instituta dr. Behiju Zlatar i njene zasluge za obogaćivanje naših saznanja iz historije Sarajeva u njegovom “zlatnom dobu”, dobu procvata ovog grada u vrijeme namjesnikovanja Gazi Husrev-bega.

Da li je uloga žena da brinu o lijepom odgoju svoje djece danas narušena?
- Ukoliko ovo pitanje vežete za prethodno, tj. za uspjeh žena na u poslu kojim se bave, ne mislim da žena na taj način zanemaruje svoju ulogu u odgajanju djece. Smatram da svaka majka nastoji da svoju djecu odgoji na najbolji način kako ona to zna, a rezultati tih njenih nastojanja ne moraju uvijek biti adekvatni njenim željama i nadanjima. Razlozi za to mogu biti raznovrsni i o tome bi mogli govoriti stručnjaci.

Moralnim vrijednostima se više poklanjala pažnja. Sada se djeca drugačije odgajaju?
- Mislim da su moralne vrijednosti nepromjenljiva kategorija kojoj je potrebna stalna pažnja. Da li se, i koliko, sada djeca drugačije odgajaju zavisi od okolnosti u kojima se danas živi. Ranije je to bilo isključivo u kući i školi, a danas djeca sa 3-4 godine znaju kako da se služe daljinskim upravljačem, mobitelom itd. Na televiziji se mogu vidjeti brojne zanimljive emisije koje obogaćuju njihova saznanja o svijetu koji nas okružuje, ali i druge koje djeluju destruktivno na njihovo ponašanje. I dok se s jedne strane njihovi vidici šire, s druge strane se nude i programi čiji sadržaji urušavaju  moralne vrijednosti. Koliko god je potrebno podsticati znatiželju kod djece, isto toliko, i još više, tu znatiželju treba usmjeravati na istinske vrijednosti u životu i tu je nezamjenjiva uloga roditelja.

Pobožne pjesme su kod nas imale svoje mjesto. Poznate su ilahije i kaside, ali manje natovi, munadžati?
- Ilahije su kao pobožne pjesme našle mjesto u alhamijado literaturi zato što su pisane, iako arapskim alfabetom, jednostavno i na narodnom jeziku, dakle blisko narodu. Kao pjesnička forma kasida – po svom izvornom značenju „pjesma sa ciljem“ – nastala je još u doba predislamske arapske poezije, odakle je prešla u klasičnu perzijsku, a zatim osmansku tursku književnost i preko nje u književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima i, na kraju, i u alhamijado literaturu u kojoj je njen „cilj“ dobio pobožno-didaktički karakter i po nazivu se skoro izjednačio sa ilahijom. A munadžat je, kratko rečeno, vrsta pjesme u kojoj se pjesnik obraća Bogu, dok je na’t je pjesma spjevana u slavu Muhammeda, a. s. Obje vrste su zastupljene posebno u divanima pjesnika na osmanskom turskom jeziku i podliježu zakonitostima divanske poezije, one nisu našle odjeka u jednostavnom, narodnom izrazu alhamijado stvaralaštva.

Kako dolazi do alhamijado književnosti?
- Alhamijado književnost predstavlja jednu vrstu nacionalno-regionalne pojave u Bosni i Hercegovini. Kako sam već spomenula, riječ je o pismenom izražavanju na bosanskom jeziku, a arapskim alfabetom. Taj jezik je po svojoj jednostavnosti blizak širokim narodnim masama, za razliku od stvaralaštva na orijentalnim jezicima koje je bilo „privilegija“ obrazovanog sloja. Naravno da ta književnost, koja se kod nas javlja krajem 17. stoljeća i traje do kraja 19. stoljeća, po kvalitetu, raznovrsnosti i sadržaju daleko zaostaje za stvaralaštvom na orijentalnim jezicima i svojom tematikom se najčešće odražava pobožno-didaktički karakter sa uproštenim književnim izrazom narodnog jezika.

Po uništenju Instituta obavljala dužnost direktora

Lejla Gazić (r. Zečević) rođena je 23. septembra 1945. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovnu školu i Prvu gimnaziju, a 1969. godine diplomirala na Odsjeku za orijentalistiku  (grupa: a - arapski, b - turski) Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Na istom fakultetu magistrirala 1982. sa temom Ali Fehmija Džabić kao kritičar klasične arapske poezije, a 2004. godine odbranila doktorsku disertaciju pod naslovom Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića. Od 1970. do danas radi u Orijentalnom institutu u Sarajevu, a tokom radnog staža prošla je slijedeća naučna i stručna zvanja: stažer - 1970., asistent - 1972., asistent-istraživač - 1982., viši stručni saradnik - 1987., stručni savjetnik - 1998., naučni saradnik - 2005. godine.
Po odluci Vlade Bosne i Hercegovine od 23. maja 1992. godine imenovana za vršioca dužnosti direktora Orijentalnog instituta i tu dužnost obavljala do aprila 1994. godine. Od šk. god. 1995./96. angažovana na Odsjeku  za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu za izvođenje nastave i vježbi na predmetu Turska diplomatika i paleografija kao viši lektor, a 2005. godine izabrana je u zvanje docenta.

Obrazovanje i vjera - važni segmenti života

Da malo progovorimo o vašoj porodici. Ko je sve u vašem odrastanju presudno utjecao?
- Bez sumnje su roditelji oni koji imaju presudan utjecaj u odrastanju svakog djeteta, pa sam tako i ja rasla uz roditelje, babuku i mamicu, a mi smo ih isključivo tako zvali. Moj babuka je bio advokat, a mamica domaćica sa samo osnovnoškolskim obrazovanjem, ali žena širokih vidika i interesovanja. Oboje su u odgoju nas triju kćeri potencirali važnost obrazovanja i na tome su istrajavali. Sa ponosom mogu reći da ih mi nismo razočarale na tom planu. Sve tri smo završile fakultete, pa nastavile i dalje usavršavanje u oblastima za koje smo se opredijelile. Moram ovdje napomenuti da je mene babuka kao djevojčicu koja još nije bila pošla ni u mekteb (a u mekteb se išlo sa pet godina), naučio da čitam novine, koje su bile pisane i latinicom i ćirilicom i iz najranijeg djetinjstva mi usadio ljubav prema pisanoj riječi. Nakon njegove smrti, a bilo mi je samo 13 godina, mamica je bila ta koja je podržavala svaki vid napredovanja u obrazovanju sve tri svoje kćeri i na tome ustrajavala do kraja svog života.

Išli ste u mekteb. Koja su vaša sjećanja na te dane?
- Naravno da sam išla u mekteb. Išlo se na Vratnik, u mekteb koji je poznat kao Hendin, ali koji je meni asocijacija na moju rahmetli bulu Fatu Fočak, kasnije udatu Mujezinović. Ona nas je svojim blagim izgledom i ponašanjem, ali istovremeno odlučno, upućivala u tajne pisanja harfova i učila nas prvim Kur’anskim surama. I danas se sjećam knjižica iz mekteba i kružića za koje tada nismo znali da su to arapski brojevi, ali smo znali da označavaju ocjenu pet i bili ponosni kad smo ih dobijali. Još se živo sjećam dana kada je uplakana došla u razred i rekla nam da se zabranjuje rad mekteba, a nama je do hatme bilo ostalo još dva mjeseca. Svi smo plakali  s njom, a onda smo skoro svi svoje hatme završili naknadno, kod kuće, ja pred rahmetli hafiz Ibrahim-efendijom Trebinjcem.

Kako ste u porodici  obilježavali  blagdane?

Dr.Lejla Gazić: Rezultati odgoja svake majke ne moraju uvijek biti adekvatnim njenim željama

- U našoj kući su se blagdani, a pretpostavljam da mislite na vjerske, obilježavali kao i u svim ostalim kućama u to vrijeme. Ramazanski bajram se prepoznavao po mirisu peksimeta i paprenika, naravno po baklavi, po novim haljinama u koje nas je mamica oblačila, po posjetama rodbine, prijatelja i komšija, svakako i po neizbježnim „bajramlucima“, a četvrti dan, kad je nastupao „ženski bajram“, po okupljanju ženskih članova šire familije. Kurbanski bajram su obilježavali kurbani i sve ono što ide uz njih,  podjela kurbana po komšiluku, rodbini i prijateljima, a peti dan opet okupljanja na „ženskom bajramu“. Ja se trudim da i danas u svojoj kući održavam tu atmosferu na koju sam naučila iz ranog djetinjstva. I sada obavezno pripremam peksimete ili paprenike da zamirišu u kući kad se moj mlađi sin vrati sa bajram-namaza (jer stariji živi u USA), obavezno pravim baklavu i obavezno sam u kući sve dane Bajrama, a ne odlazim na prijeme, koncerte i slično, kako je to sada postao običaj. Jedino se pomaklo vrijeme „ženskog Bajrama“, pa ono nije utvrđeno kao ranije, nego se određuje prema raspoloživom vremenu sadašnje generacije ženskih članova naše šire familije, jer svi imamo svoje radne i porodične obaveze, ali ipak nađemo dan kada ćemo se okupiti.

Odrasli ste u mahali. Koliko je mahala sačuvala svoju autentičnost. Da li se osavremenjivanjem i tempom života ona u bitnome narušila?
- Da, ja sam odrasla u mahali i sretna sam što je naša mahala i do danas sačuvala izvjestan vid one autentičnosti koju je imala ranije. Rođena sam i živim u Sagrdžijama, a u toj našoj ulici je kroz sve ove godine bilo jako malo promjena u sastavu komšiluka, naravno izuzev onih generacijskih. Tako sada umjesto naših roditelja mi predstavljamo staru generaciju, a naša djeca, i već pomalo i  njihova djeca, nastavljaju tradiciju druženja. U tom smislu nema nekih bitnih promjena kao što je to u novogradnjama sa mnogo stanova i šarolikim susjedstvom ljudi koji se skoro ne poznaju ili se poznaju iz liftova i slično.

U vašoj porodici posebno mjesto imalo je obrazovanje?
- Već sam spomenula da je obrazovanje bilo važan segment života u našoj porodici, te stoga i danas svi nastojimo da te vrijednosti održimo i dalje i da svojoj djeci i unučadi ukazujemo na sve prednosti koje obrazovana osoba nosi sa sobom. Ja sam se sa svoje strane trudila da svojim sinovima omogućim sve preduslove za normalno školovanje i obrazovanje po njihovoj želji i predispozicijama. Ratne i poratne prilike su učinile da je moj stariji sin nakon rata otišao u Ameriku i tamo završio studij hotelskog menadžmenta, a mlađi, koji je ovdje, sada je apsolvent na Pravnom fakultetu. Mislim da sam ja svoju misiju kao roditelj ispunila. Moram reći da sam ostala udovica u maju 1992. godine i da je time moja obaveza prema djeci – jednom tadašnjem brucošu i pripadniku Armije RBiH i drugom 10-godišnjem osnovcu – bila udvostručena. Hvala Bogu, mislim da su oni našli svoj put, a ja ću ih svojom podrškom ohrabrivati na tom putu jer sam i ja u porodici imala takvu podršku.

Safet-beg Bašagić- pionir bh orijentalistike

Doktorirali ste na temi „Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića“?
- Moje opredjeljenje da doktoriram na ovoj temi bilo je unekoliko vezano za stradanje Orijentalnog instituta. Ja sam do rata imala dosta sakupljenog materijala iz Rukopisne zbirke u Institutu, ali je to sve propalo. I onda je trebalo naći temu koja će biti vezana za istraživanja u oblasti orijentalistike. Upravo je naučni i stručni opus dr. Safvet-bega Bašagića bio ona spona koja je vezala njegov naučnoistraživački rad u oblasti orijentalistike i rad na kataloškoj obradi rukopisne građe. On se s pravom smatra pionirom bosanskohercegovačke orijentalistike i utemeljiteljem naučnog pristupa u ovim istraživanjima kod nas. Njegov naučni rad vezan je za oblast historije i kulturne historije Bosne i Hercegovine, te književnog stvaralaštva na orijentalnim jezicima. Uz djelo Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850.), koje predstavlja sažet prikaz historije Bosne i Hercegovine u periodu osmanska vladavine, Bašagić je našu kulturnu historije posebno zadužio svojom knjigom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti – neznatno prerađenoj njegovoj doktorskoj disertaciji napisanoj na njemačkom jeziku i o odbranjenoj na Univerzitetu u Beču 1910. godine. Među Bašagićevim stručnim radovima posebno mjesto pripada kataloškoj obradi orijentalnih rukopisa njegove vlastite rukopisne zbirke urađenoj po principima katalogizacije u evropskim orijentalističkim centrima, a na tom je radio i šest godina kao kustos u Zemaljskom muzeju. Bašagić je i mnogo prevodio sa orijentalnih jezika, i to prvenstveno poeziju. Ako tome dodamo da je i sam bio pjesnik, istaknuti kulturno-prosvjetni radnik svoga vremena, profesor u gimnaziji i političar – samo smo spomenuli koliko su bila raznovrsna polja njegovog interesovanja i rada. A na svim tim poljima ostavio je vrijedne i zapažene rezultate koji i danas privlače pažnju istraživača u tim oblastima.

Poprilično ste angažirani?
- Sve što radim pored mog redovnog posla u Orijentalnom institutu je blisko vezano za taj posao. Kao glavna urednica našeg časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju s ponosom ističem njegovu referentnost u ovoj oblasti, što znači da je ovaj časopis cijenjen u svijetu i da je prepoznat kvalitet radova koji se u njemu objavljuju.
Kao docent vodim nastavu iz predmeta Turska diplomatika i paleografija na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a povremeno sam angažirana i na postdiplomskom studiju iz historije osmanskog perioda na istom fakultetu, kao i na postdiplomskom studiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Trenutno sam mentor za izradu jednog magistarskog rada na Univerzitetu u Zenici.
Na poziv Univerziteta u Sieni, Italija, učestvovala sam kao predavač na seminaru za doktorante tog univerziteta za oblast katalogizacije rukopisa kao baze za naučna istraživanja.
Kao predsjednica Izvršnog odbora BZK “Preporod” nastojim da dadnem svoj skromni doprinos u radu ove institucije od izuzetne važnosti za našu kulturu, a priredila sam i jednu knjigu desetog kola edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga.
Da li je to “poprilično” ili nije, ostavljam na procjenu čitateljima.

Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIĆ

Komentari (0)

RSS feed Comments