 |
| Bihaćki muftija Hasan-ef. Makić |
Riječ džamija označava ustanovu koja okuplja i zbližava ljude, a džema‘at je skupina okupljena oko džamije i povezana zajedničkim ciljevima i interesima. Sama riječ džema‘at simbolizira slogu i jedinstvo zajednice. U poznatom hadisu: “Držite se džema‘ata, jer vuk pojede ovcu koja se izdvoji iz stada” Muhammed, a.s. je jasno upozorio šta znači privrženost džema‘atu.
Međutim, umjesto sloge i međusobnog razumijevanja i potpomaganja džema‘at ponekad postaje poprište oštrih sukoba, nesloga, pa i mržnje. Nevjerovatno je, ali istinito da džamija u nekim slučajevima bude uzrok razdora u džema‘atu, da to bude munara ili imamski stan. Objekti koji sami po sebi predstavljaju velike hajrate i simbole islama u svakom džema‘atu i čija je svrha opće dobro i korist, ni u kom slučaju ne bi smjeli biti poprište razdora i nesloge. Kur‘anski imperativ: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.” (Ali Imran, 103) poznat je svim muslimanima, kao što je poznata i zabrana odvajanja i nesloge. “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, njih čeka patnja velika” (Ali Imran, 105).
Kako onda može doći do nesuglasica, prepirki i svađa, posebno kad je u pitanju džamija, simbol zajedništva i općeg dobra. Svrha džamije i namaza je odgoj čovjeka: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje, jer namaz, doista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45)
Očito je da neki nemaju na umu ovaj Kur‘anski cilj kada dolaze u džamiju nego dolaze sa potpuno suprotnim ciljevima i namjerama. Jer kako drugačije objasniti svađe u džamiji, uporno tjeranje inata i nastojanje da se pod svaku cijenu ostvari lični stav i mišljenje, ne pomišljajući da bi suprotno mišljenje moglo biti ispravnije. Apsolutna isključivost, samouvjerenost i neprihvatanje suprotnih dokaza ili argumenata ne mogu biti islamska obilježja niti obilježja koja krase jednog muslimana. Naprotiv polazište u raspravi mora biti prihvatanje moguće grješke. Prenosi se od Imami Šafi‘ije da je rekao: “Moje mišljenje je ispravno, uz mogućnost da bude pogrješno, a mišljenje mog protivnika je pogrješno uz mogućnost da bude ispravno.”
I prve generacije muslimana su ponekad imale međusobnih neslaganja, ali njihova neslaganja su bila različitosti mišljenja, a ne razlozi za neslogu. Oni su se razmimoilazili, ali se nisu razilazili, jer su uspijevali da se izdignu iznad ličnih slabosti i isprave bilo koju grješku koju su počinili. Ako razlike u mišljenju operiraju u zdravom okruženju one mogu obogatiti islamsku misao i stimulirati intelektualni razvoj. One mogu pomoći da na probleme i pitanja gledamo u širem i dubljem okviru, uz veću preciznost i temeljitost. Nažalost, u mnogim slučajevima to nije tako i sve pozitivne prednosti koje mogu proizići iz zdravih različitosti, utru put smrtonosnom otrovu neslaganja koji uništava duhovne potencijale. Neki ljudi u nemogućnosti da sagledaju stvari na uravnotežen način i vide različite dimenzije problema, obraćaju pažnju samo na sporedne aspekte koji se u tom slučaju uvećavaju izvan svake mjere i daju im važnost i isključivost u odnosu na bilo koji drugi problem.
Ovaj sporedni aspekt postaje baza za suđenje drugima, njihovo preziranje ili prihvatanje. U takvim slučajevima egoistične motivacije prodiru duboko u psihu osobe i koče njezin um i osjećanja, pa ona ignorira zajedničke ciljeve islamskog ponašanja. Ponekad diskusija može postati oštra i neprijatna s jedinom brigom diskutanta da bude bolji od svog protivnika, gdje ne postoji želja za pronalaženjem istine, što odstranjuje bilo koji oblik međusobnog shvatanja ili slaganja. Osim egoizmom neslaganje može biti potaknuto i željom za pokazivanjem nečijeg znanja, razumijevanja ili pameti, a u toj situaciji guši se svaka briga za istinom.
Bilo kako bilo, treba biti na oprezu od agresivnog neznanja, arogantnih tvrdnji fanatika i nametljive i svadljive prirode onih koji su tvrdoglavi i nefleksibilni. Opskrbljivanje muslimana, naročito mladih, jasnim znanjem i osjećajima za islamsku etiku i pravila ponašanja, preduslov je i garancija postizanja tolerancije, sloge i saradnje.
U interesu očuvanja sloge i zajedništva, što je neprikosnovena islamska obaveza, muslimani su dužni međusobno se uvažavati, praštati jedan drugom i imati razumijevanja i osjećaja za suprotne stavove i mišljenja. Opći interes, sloga i tolerancija moraju biti važniji od ličnih stavova i prohtjeva, jer Muhammed, a.s. u jednom hadisu lijepo veli: “Ja garantiram kuću u Džennetu onome ko napusti raspravu, pa makar bio u pravu.”
Musliman se treba ponositi onim što učini na putu zbijanja ljudi i učvršćivanju bratske ljubavi i solidarnosti, a nikako svojim doprinosom cijepanju džema‘ata i zajednice, jer to je zlo koje se ničim ne može opravdati i iza toga zla mogu stajati samo loše, a nikako dobre i iskrene namjere.
Muhammed, a.s je naredio da se sruši džamija poznata kao “Mesdžidu Dirar” jer je bila podignuta s ciljem izazivanja nesloge i razbijanja džema‘ata. To je jasna poruka svim muslimanima do Sudnjeg dana šta zapravo znači sijanje nesloge i razdora u džema‘atu i široj zajednici.
Piše: Bihaćki muftija
Hasan-ef. Makić
 |
Aktuelnosti 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
