Preporod.com

Prije nekoliko dana, u Sarajevo je bahnuo komesar za proširenje Evropske unije Oli Rehn, a nekoliko sati nakon toga Bosna i Hercegovina je parafirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Prije parafiranja Sporazuma, visoki predstavnik Miroslav Lajčak je izdiktirao nova pravila o radu Vijeća ministara, koja su razveselila sve aktere donedavne političke krize u BiH, a najviše Milorada Dodika. Tako se naša zemlja, umjesto u ratnom požaru, koji su joj mnogi prognozirali, ni sama ne znajući šta je snalazi, našla u predsoblju Evropskog budoara. Samo Bog i vodeći bh. političari znaju kojim metodama «holbrukovanja» se poslužio Miroslav Lajčak kako bi našu zemlju usmjerio na «evropski put», jer i vrapcima je jasno da se Dodik i njegovi istomišljenici naroda nisu mogli onako munjevito urazumiti bez guranja «noža pod vrat» i holbrukovskog zavrtanja ušiju. Nekoliko čavala je zakucano i pod nokte na dugim prstima određenog broja Bošnjaka, ako ni zbog čega drugog barem zbog nacionalnog balansa.
Nakon što je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju parafiran, ja, koji mnogo znam o Bosni i Hecegovini, naučio sam ponešto i o Evropi. Zapravo, situacija u kojoj je Oli Rehn obznanio da je BiH primljena u evropsko «čistilište», podsjetila me je na priču o mom predratnom jaranu Dikiju, koji je, prema općem iskustvu ali i njegovom vlastitome priznanju, bio jedan od najružnijih ljudi u BiH. Taj Diki je, kada se niko, a najmanje on, nije nadao, upoznao lijepu djevojku iz Banjaluke, sa kojom je, ako me sjećanje ne vara, ašikovao dobrih desetak dana. I onda sam jednoga jutra, na jutarnjoj kahvi u bifeu studentskog doma Nedžarići, sreo Dikija, jako tužnog i - samog. Budući da je ta dobričina u posljednje vrijeme svaki dan počinjala i završavala sa djevojkom iz Banjaluke, nisam mogao da ga ne upitam zahvaljujući kakvoj omašci prvu jutarnju grkulju ispija sa mnom a ne, kako je red, sa svojim voljenim bićem. Ako me je usamljenost mog vrlog druga iznenadila, njegov odgovor me je zaprepastio: «Onoj maloj sam dao korpu.»
Pošto smo Diki i ja bili dovoljno dobri prijatelji, mogao sam sebi dozvoliti da budem malo bezobrazan i na njegov ovakav odgovor prasnem u smijeh. «Diki, burazeru, u ovom gradu nije običaj da ti daješ korpe, nego je, ako ćemo pravo, običaj da ih dobijaš. Ako ne vjeruješ meni, idi pitaj ogledalo.» Diki je bio toliko uporan, da sam, na kraju, morao povjerovati u nemoguće, to jest u tvrdnju mog tužnog prijatelja da je on, iako mnogo sličniji strašilu za ptice nego naprimjer Ričardu Giru, dao korpu jednoj od najljepših djevojaka na sarajevskom Univerztetu. «Zašto, brate, ti, takav mamlaz, otjera onako finu djevojku?», upitah, jedva čekajući objašnjenje. «Otjerah je zato što sa njom nešta nije u redu. Cura je pod nekom velikom mahanom.» Budući da sam solidno poznavao Dikijevu nesuđenu nevjestu, stadoh da je branim svim demokratskim i nedemokratskim sredstvima. «Izvini, buraz, ali djevojka je lijepa, a ako je suditi prema stanju u njenom indexu, nije ni glupa». «Jest lijepa, nije glupa, ali nešta sa njom nije u redu, a meni cura pod mahanom ne treba», replicira, zagledan u odraz svoga lica u prozorskom staklu. «Po čemu znaš da sa njom, onako ljupkom, šarmantnom i duhovitom, nešta nije u redu?» «Znam po tome što je spala na to da, pored toliko akibeti hajr momaka, u meni ovakvom vidi čovjeka svojih snova. Da valja, da je sa njom sve kako treba, garant ne bi našla mene nego bi, kao i ostale normalne cure, smotala kakvog pristojnog tipa.»
Ove priče sam se sjetio onoga dana kada je Oli Rehn obznanio da Bosna i Hercegovina treba parafirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. I sutradan, kada je sporazum parafiran, kada smo se svi stali radovati što se naša zemlja sa stramputice kojom su je poveli Milorad Dodik i kompanije «vratila na evropski put», mislio sam na Dikija i njegovu lijepu Banjalučanku. I dok sam mislio na njih, slika Evrope, koju sam u svojoj glavi sklapao posljednjih nekoliko godina, poče da se, kao slika Doriana Greja, mijenja. Stvari počeše da neodoljivo liče jedne na druge, u glavi mi se pobrkaše Banjalučanka i Evropa, prestadoh razlikovati Dikijevu amorfnu glavu i ustavnu konstituciju BiH... Dok su se svi radovali što potpisujemo nekakav sporazum, iako RS još uvijek nije ukinuta a njeni tvorci uživaju veću slobodu nego devedeset odsto građana BiH, shvatih da mi Evropa ne treba, da bih je trebao kao šepavog avlijanera najuriti iz svoje avlije, jer sa Evropom koja je ovdje našla mjesto da se udomi, nešta definitivno nije u redu. Moj drug Diki, kada je propuštao posljednju priliku da se oženi, možda nije znao šta radi, ali je itekako znao šta govori.

Nedžib Smajlović 

Komentari (0)

RSS feed Comments