Preporod.com

Naravno, s pravom. Jerbo su slobodni, odgovorni i kritički mediji jedno od civilizacijskih dostignuća modernog društva, a uloga novinara u traganju za istinom, je, nema sumnje, veoma značajan i odgovoran društveni posao.
Obilježavajući 3. maj, Svjetski dan slobode štampe, istaknuto je da su mediji pod velikim pritiskom, te da se “situacija u kojoj novinari rade u BiH sve više pogoršava i podsjeća na situaciju iz 1992. godine, kada je došlo do gotovo potpunog gušenja medijskih sloboda u našoj zemlji. Ovo potvrđuje i podatak da je tokom 2007. godine evidentirano ukupno 28 verbalnih i fizičkih napada na novinare, bolje rečeno na likove koji se tako deklariraju, mada su mnogi od njih daleko od onoga šta zahtijeva civilizirana novinrska profesija.
E sad pogledajmo drugu stranu (nazovi novinarske) medalje. Niko nije izračunao, niko se, nažalost, time i ne bavi, koliko su pojedini novinari verbalno (fizički još nisu, mada se ni ta metoda ne isključuje) u svojim listovima, revijama, magazinima, radijskim i televizijskim emisijama izvršili napada (čitaj: klasičnih verbalnih atentata) bez pokrića, što će reći bez valjanih argumenata, na osnovu rekla-kazala, na naše ugledne, manje ugledne, više-manje ugledne pa i neugledne ličnosti iz političkog, javnog, i privrednog života i što su tim osobama zagorčali život, uništili karijeru, razorili brak, izvrgli ih društvenom ruglu, jednostavno ostavili tako duboke posljedice (duševne boli) od kojih će se se neki od njih danima i godinama oporavljati sa jako neizvjesnom dijagnozom o konačnom ishodu. Niko ne govori o tome (bojeći se valjda da će to proglasiti antizivilizacijskim činom ) da su nam se brojni listovi, magazini i tv emisije pretvorili u svojevrsne pljuvaonice i psovaonice u kojima svaka novinarska šuša može, kad god joj se prohtije, ispljuvati i ispsovati koliko joj je volja, tj. koliko ima pljuvačke i energije za taj čin, bez obzira radilo se o članu Predsjedništva, reisu-l-ulemi, premijeru Federacije ili nekoj drugoj ličnosti koju su odredili u svom “značajnom društvenom angažmanu” za odstrijel. I to se, tim i takvim, novinarskim žargonom naziva – sloboda informisanja! Mi smo, kao što je čitaocu poznato, na neke napade reagirali, posebno one koji su vjerskog poglavara muslimana BiH nastojale prikazati kao mafijaša, kriminalca, lopova, nacioklerikalca i šta sve ne, reagirao je i Kabinet reisu-l-uleme, Udruženje ilmijje, reagirao je Rijaset Islmske zajednice pa čak i Sabor, prijećeno je pozivanjem na neplaćanje tv pretplate i sl., ali ništa nije pomoglo: pljuvaonice i psovaonice rade non-stop 24 sata! Sloboda informisanja cvjeta li cvjeta! Koje su, kakve i kolike implikacije na široj društvenoj razini, na razini naroda ili vjerske populacije, na razini, konačno, države da i ne govorimo.To je već druga, mnogo opširnija, tema.

Niko nije izračunao, niko se, nažalost, time i ne bavi, koliko su pojedini novinari verbalno (fizički još nisu, mada se ni ta metoda ne isključuje) u svojim listovima, revijama, magazinima, radijskim i televizijskim emisijama izvršili napada (čitaj: klasičnih verbalnih atentata) bez pokrića...

No, najsvježiji a možda i najeklatantiji primjer novinarske invazije na zdravu pamet i istinu imamo ovih dana. Urednik emisije “60 minuta” Bakir Hadžiomerović proglasio je Hasana Čengića ni manje ni više nego finansijerom terorističkih napada Al-Kaide na SAD 11. septembra 2001.godine! Još malo pa i direktnim izvođačem radova! Pa i nakon reagiranja visokog predstavnika Miroslava Lajčaka (“To što je rečeno u toj emisiji su gluposti. Ne znam kome je u interesu da se takve gluposti šire”, rekao je Lajčak) ovaj tv eksterminator ostaje pri svojoj tvrdnji “da je informacija koju je objavio tačna i provjerena u visoko pozicioniranim diplomatskim krugovima”, u čemu ga podržava i urednica Duška Jurišić, koja čak savjetuje Lajčaku da “provjeri svoje informacije, odnosno da li je do kraja tačno to što on govori i da li je bio potpuno informisan kada je demantirao tu vijest”. Kako ovoj uobraženoj i osionoj tv kliki ni demanti visokog predstavnika nije bio dovoljan, to je, upravo kada ispisujem ove redove ( nedjelja, 11. maj), uslijedio i demanti njegovog prvog zamjenika Rafi Georgijana i čovjeka koji je zadužen za rad Antikorupcionog tima: “Ne postoje nikakvi dokazi da je Hasan Čengić finansirao napade na SAD 11. septembra. Za tako nešto nema nikakvih dokaza”, kazao je prvi zamjenik visokog predstavnika i čovjek koji je zadužen za rad OHR-ovog Antkorupcionog tima. Naravno, demanti Miroslava Lajčaka, kao ni demanti njegovog prvog zamjenika objavile su dnevne novine a nikako Federalna televizija.
I šta sad: Vijest o Čengićevom “finansijskom aranžmanu”, na radost njegovih neprijatelja ali i neprijatelja Bosne i Hercegovine, obišla je svijet i još jednom potvrdila medijske špekulacije o postojanju Al-Kaide u BiH (mada se o  boji da li je bijela ili crna još nisu uspjeli dogovoriti) koje se upravo zahvaljujući ovakvim i sličnom novinarima, zapravo njihovim lažima i izmišljotinama, tako uporno održavaju i pothranjuju. Da li  će i kada će biti objavljen Lajčakov ili Gregorijanov demanti gotovo je nevažno (prije neće nego hoće), jer je demanti, toliko puta je to kazano, kao sakupljanje perja prosutog iz jastuka i vraćanje u njega. No, činjenica je da ni jedan ni drugi nisu osudili iznošenje ovako monstruoznih konstrukcija - ko će se drznuti da zamahne rukom na ove bosanske “svete krave” u situaciji konstantne ugroženosti novinara.
 U istoj emisiji u kojoj su objavjlene monstruozne laži o Hasanu Čengiću (ali i o nekim drugim poznatim Bošnjacima) vidno osokoljeni Avdo Avdić, ničim izazvan, sa hrpom papira pod pazuhom i mikrofonom umjesto revolvera (samo mu je još čarapa na glavi falila) bez ikakve najave upada u prostorije “Merhameta” istjerujući iznenađenu ženu koja se nalazi u jednoj od tamošnjih kancelarija, sa “obrazloženjem” kako on ima sudsku presudu po kojoj je sadašnja garnitura “Merhameta” nelegalna!
U tom trenutku, mimo svih novinarskih kodeksa, poželio sam da je negdje u ćošku, glavom i bradom, bar za trenutak, lice sa početka naše priče, tako omraženi - Sadik Bahtić!

Aziz Kadribegović 

Komentari (0)

RSS feed Comments