Još ponešto o hutbi
Ideja o modernizaciji, ili bolje reći osavremenjavanju sadržaja hutbe, koju zasad, poprilično usamljeno, zagovaraju ili brane Velići (Muhamed i Abdulgafar), uveliko me obradovala te joj se vrlo rado pridružujem. Pri tome osjećam jedan vid potrebe da iznesem neka svoja mišljenja i zapažanja po pitanju hutbe kako bih pokušao i drugima, koji su skeptični spram osavremenjavanja njenog sadržaja, barem dati malo povoda za razmišljanje. Cijela priča o našim hutbama koja posljednjih mjeseci sve više puni stranice Preporoda i koja je predmet raznoraznih komentara (posebno na oficijelnoj web stranici Preporoda), ali i na svakodnevnim sjedeljkama i druženjima, kako imama tako i džematlija, negdje u sebi ima prizvuk onog vremena kada je uvaženi alim i nekadašnji reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević pokrenuo inicijativu o prevođenju vjeronaučnih i drugih knjiga sa arapskog ili turskog na maternji bosanski jezik. Realizacija ove ideje bila je mukotrpna i teška. Pratio ju je žestok otpor i običnog stanovništva i značajnog dijela uleme. Međutim, sve prepreke i negodovanja na koja je nailazio rahmetli Čaušević zajedno sa svojim istomišljenicima, bile su neznatne u poređenju sa slatkim plodovima koje je realizacija ideje iznjedrila i koje i današnji muslimani naše zemlje ubiru.
Prateći tekstove dvojice Velića te popratne komentare i reakcije čitateljstva Preporoda, ne bih se mogao složiti sa dvije teze. Prva leži u naslovu teksta s kojim je cijela priča nekako i krenula ''Paradigma novog imama''. Sam naslov je pomalo težak za redove koji se ispod njega nalaze. Cijenim da nema potrebe govoriti ili u naslovu potencirati sintagmu ''novi imam'' jer se automatski stvara nekakav jaz između imama koji sebe smatraju ili bi htjeli biti novi te onih koji to još uvijek nisu ili ne žele biti. Imam je imam i ta titula ne trpi klasifikaciju tipa ''novi'' ili ''stari''. Imam sa savremenijim pogledima na karakter svoje misije i hutbe kao njenog ponajjačeg medija bi bio opis s kojim bih se složio. Na ostatak teksta bih se, bez pretjerano mnogo razmišljanja, i sam potpisao. Druga uočljiva teza jeste konstatacija uzeta iz pojedinih komentara na tekstove Velića (posebno Muhameda) kako se radi tek o mladom imamu, vještim sa perom i željnim afirmacije. Hm! Sve i da je tako, šta bi tu trebalo biti sporno? Znači li to da mladost i ambicioznost predstavljaju eliminirajuće karakteristike jednog čovjeka koji ima i želi nešto reći? Ako je tako, onda je rasprava po ovom ili bilo kojem drugom pitanju besmislena a sam problem znatno drugačiji i dublji. Diskreditirati nekoga pod izlikom njegove mladosti i puke ambicioznosti, u najmanju ruku nije pošteno. Znači li to da u demokratskom i civilizovanom društvu, kakvim se nazivamo i težimo biti, mlad čovjek ne smije biti vješt na peru, ambiciozan i argumentovano potkovan? Ne samo da smije, nego i mora. Razlog više ovoj tezi nalazim u jednoj drugoj činjenici koja se treba bjelodano i jasno kazati, a to je ponašanje značajnog dijela bošnjačke akademske zajednice za koju bi se prije moglo reći da su putujući sofisti koji, redovno obilazeći bh univerzitete, fino naplaćuju svoje znanje, nego li ih osloviti tako krupnim epitetima kakav bi, primjera radi, bio ''intelektualne vođe Bošnjaka''. Lahko je dijeliti lekcije s te pozicije. Treba, kako reče Abdulgafar, staviti ahmediju, osjetiti njenu težinu i stati pred narod. No, dobro.
Prije nego li se pokušam osvrnuti na samo pitanje važnosti hutbe, moram istaći još jednu, možda i najbitniju stvar u cijeloj ovoj priči. Evidentno je da je hutba, unatoč pokušajima i atacima svih vrsta da se njena uloga i značaj minimiziraju, opstala. Hutba je i dalje jak medij, ona se i danas sa posebnom pažnjom sluša, a sve eventualne rasprave i diskusije o njoj i njenom sadržaju samo su potvrda njene važnosti.
Hutba
Hutba je sastavni dio džuma namaza koji je farz (stroga obaveza) svakom zdravom, pametnom i punoljetnom muslimanu. Dakle, hutba je sedmično obraćanje hatiba svojim džematlijama koje datira još od Muhammeda a.s. koji je, također, bio hatib. U današnjim okolnostima, legitimnost hutbe i hatiba potvrđuje reisu-l-ulema svojom muraselom, čije izdavanje iziskuje određenu vjersku naobrazbu. Na taj način reisu-l-ulema, na osnovu prerogativa koje mu je dao šejhu-l-islam, pravo hatabeta prenosi na druge.Željeni efekat i svrha hutbe postiže se onda kada hatib ima svijest o hutbi kao velikom emanetu koji mu je povjeren i obavezi koja iz toga proističe. Stoga sam mišljenja da su temeljite pripreme i maksimalna posvećenost hatiba svojoj hutbi krucijalni uvjeti njene uspješnosti. Uz to se, svakako, treba pozabaviti i slijedećim pitanjima:
Ko je hatib?
Efekat hutbe umnogome zavisi od samog hatiba, odnosno stupnja njegove naobrazbe, njegovih retoričkih sposobnosti, moralne ličnosti hatiba te sklada njegovih riječi i djela. Naobrazba i elokventnost hatiba u nekim slučajevima i ne predstavljaju poseban nedostatak za džematlije koje satisfakciju nađu u nekim drugim elementima hutbe poput sposobnosti pojedinih hatiba da na prikladan i slušaocima prijemčiv način saopšte određenu materiju. Ipak, uzevši u obzir strukturu današnjih džemata te sve veći stupanj naobrazbe džematlija, hatibi se moraju maksimalno potruditi kako bi prevazišli ili bar ublažili ove nedostatke.Moralnost hatiba i mimo hutbe ne smije dolaziti u pitanje. Imam je osoba koja predvodi džemat i bez sumnje treba predstavljati model ponašanja onima koje predvodi. Primjera radi, h.Aiša bi, opisujući Muhammeda a.s., govorila da je on, zapravo, ''Kur'an koji hoda'', ili da je ''njegov moral bio Kur'an''. Osobi koja kur'anske naputke pretoči u praksu nije teško govoriti o Kur'anu i njegovim ajetima. Hatibu koji svoju ličnost gradi na temeljima islamskog morala nije teško govoriti o lijepom ponašanju ili pokuđenim osobinama vjernika. Zamislimo na trenutak kakav bi efekat imala hutba o štetnosti duhana po ljudsko zdravlje ukoliko bi hatib bio strastveni pušač! Stavimo se u poziciju u kojoj nam o islamskom odijevanju govori hatib čija odjeća više podsjeća na manekena nego li na skrušenog vjernika! Teško je očekivati da ovakav hatib i njegova hutba poluče rezultatom i postignu željeni cilj.
Obaveza potvrđivanja svojih riječi djelima može se nadovezati na prethodne napomene i nešto je o čemu hatib mora voditi posebnu pažnju. Tako je neki hatib govorio o fadiletima šehida, da bi na pitanje ima li on šehida u svojoj porodici glatko odgovorio: ''Nemam, hvala Bogu''. Usporedimo ovo sa slijedećom situacijom; prišao jednom hatibu neki rob sa molbom da na jednoj od slijedećih hutbi progovori koju riječ o vrijednosti oslobađanja roba, ne bi li se njegov vlasnik smilovao i oslobodio ga. Međutim, prolazile sedmice i mjeseci a hatib ni riječi o tome. Tek nakon nekoliko godina jedna hutba bijaše posvećena tom pitanju te se gore spomenuti rob domože slobode i odmah potraži onog imama raspitujući se zašto je toliko dugo čekao sa hutbom. Imam mu odgovori: ''Čekao sam da uštedim dovoljno novca kako bih lično oslobodio roba jer se bojim Allaha da govorim ono što ne radim''. Ovakav pristup jednostavno mora uroditi plodom, ali treba poslužiti kao povod hatibima da se dobro zamisle nad svojim riječima.
Naravno, o ličnosti hatiba se može kazati još mnogo ali se zbog skučenosti prostora ograničavam na navedeno.
O čemu, kako i kome govoriti?
Koliko god značajna uloga hatiba bila za uspjeh njegove hutbe, ništa manje ne zaostaje ni odabir teme, odnosno materija koju tokom hutbe elaborira. Pri odabiru teme treba voditi računa o raznovrsnoj strukturi džemata te potrebi da im se prezentira ono što će im biti zanimljivo, razumljivo i bitno. Hatib, prije svega, treba imati na umu da je prošlo vrijeme kada se sa hutbi moglo govoriti bilo šta. U džematima je sve više učenika, studenata, akademski obrazovanih ljudi i osoba koje vjersku naobrazbu stječu putem drugih medija koji su danas na dohvat ruke (časopisi, knjige, internet i sl.), te hatib takvu činjenicu mora inkorporirati u sadržaj svoje hutbe. Suhoparno navođenje velikog broja ajeta i hadisa bez neke podrobnije elaboracije i dovođenja u aktuelni kontekst je nešto što dodatno uspavljuje džematlije. Bespoštedno bavljenje prošlošću i besciljno navođenje historijskih činjenica ubija smisao hutbe. Upuštanje u komentarisanje svakodnevnice, političkog, ekonomskog i društvenog aspekta života zajednice bez neophodne upućenosti u istu može proizvesti kontraefekat.Naravno, to ne znači da treba bježati od ajeta, hadisa, historije ili svakodnevnice. Pravilna i odmjerena doza navedenog uslov je dobre hutbe. Tražiti motivaciju u blistavoj historiji islama, potkrijepiti je ajetom ili hadisom te ponuditi to kao rješenje za aktuelni trenutak je niz kojim nastaje uspješna i zanimljiva hutba. Iako rečena u vidu monologa, hutba je po mom mišljenju i komunikacija hatiba sa džematom koja po potrebi i na prikladan način treba tretirati eventualne probleme u džematu. Hatib treba slijediti princip interesa zajednice (ili džemata) te po potrebi i reagovati ukoliko se ispostavi da je taj interes ugrožen pri čemu se mora voditi računa o izbjegavanju imenovanja pojedinaca te eventualnom kontraefektu. Koliko god hatib bio usmjeravatelj džemata on je isto toliko i njegov branitelj.
Onima koji zagovaraju tezu da hatib u svojim hutbama nipošto ne smije govoriti o svakodnevnici, odnosno da treba izbjegavati priču o društvenim, političkim, ekonomskim i drugim aktuelnim pitanjima koja se tiču društva u kojem živi, preporučujem da još jednom prouče životopis Muhammeda a.s.. Urade li to, zasigurno će naći podatke o tome ko je slao diplomatska pisma okolnim vladarima, saznaće ko se brinuo o državnim riznicama, biće im puno jasnije ko je bio najžešći pobornik suživota, mira i tolerancije različitih konfesija (posebno u Medini), podsjetiće se ko je autor Medinske povelje koja se smatra prvim pisanim ustavom na svijetu… Sve su ovo bile aktivnosti koje su stajale u opisu časne poslaničke misije, o kojima je, bez sumnje, ponekad Muhammed a.s., morao govoriti i kroz hutbe. Nadalje, tu je i hadis po kome svaki musliman koji vidi zlo, ima obavezu reagovanja u skladu sa mogućnostima; fizički, verbalno ili barem osudom srca. Termin ''munker'' koji označava zlo nije konkretizirao pojam zla niti ga je sveo na razinu vjere. Zašto bi se političko ili ekonomsko zlo odvajalo od termina ''munker''? Nisu li različite socijalne devijacije, zapravo, munker? Većinu tog zla, hatib, kao i mnogi njegovi slušaoci, nije u stanju fizički spriječiti, ali mu pravo ( a po hadisu i obavezu) na verbalnu osudu i pokušaj korekcije istog, niko ne može osporiti.
Način kazivanja hutbe jako je bitan, što iskusan hatib razaznaje po povratnim informacijama koje čita iz gestikulacija onih kojima se obraća. Ima hatiba koji tokom svojih hutbi razmišljaju o tome kako probuditi džematlije koje često zakunjaju a ne interesuje ih razlog njihovog sna. Monotono čitanje ili saopštavanje hutbe, uz loš odabir teme, najčešći je razlog tome. Neki hatibi idu u drugu krajnost te hutbu iskoriste da se izgalame na slušaoce čime svrha hutbe obavezno izostaje. Mišljenja sam da hutbu treba predočiti jednom normalnom intonacijom sa nešto glasnijim navođenjem važnijih naznaka koje ponekad nije loše ponoviti i više puta. Islam je vjera sredine i umjerenosti tako da hutbama treba izbjegavati pretjerano zastrašivanje slušalaca. Hutba kojoj se posveti puna pažnja i koju hatib govori srčano je nešto što džematlije uvijek prepoznaju i najlakše prihvate.
Hutba koja se čita unaprijed je okvalifikovana kao dosadna. Slično je i sa hutbom koja se, nakon što je napisana, govori napamet. Nisam pobornik ni hutbi koje hatibi pričaju ''svojim riječima'' bez ikakve pismene pratnje jer iz iskustva znam da to kod džematlija izaziva osjećaj o prepotentnosti imama. U tom smislu je najefektivnija ona hutba koju hatib temeljito spremi i saopšti svojim riječima, služeči se pri tome i tezama koje ima u pismenoj formi.
Koliko govoriti?
Staro je pravilo da je ''kratkoća hutbe znak učenosti hatiba''. Dakle, hatib mora imati na umu činjenicu da je vrijeme iz dana u dan sve dragocjenije. Njemu ne smije promaći činjenica da u safovima koje gleda i kojima se obraća ima sve veći broj učenika koji su izostali sa časa ili studenata koji propuštaju važno predavanje da bi došli na džumu. Hatib mora prihvatiti činjenicu da je petak radni dan te da značajan dio džemata zbog džume izbiva s posla. Hutbi prisustvuje i određen broj starih i iznemoglih kojima zdravlje ne dopušta duže zadržavanje u džamiji. Sve su to detalji na koje uspješan hatib ozbiljno računa te mu se ne može desiti da džemat maltretira svojim dugim i umnim hutbama koje prije razgone nego što privlače ljude. To se posebno odnosi na hladne zimske ili vruće ljetne dane. Mišljenja sam da je idealno vrijeme trajanja jedne hutbe 10 minuta, 15 minuta je podnošljivo a sve preko toga je pretjerano i doprinosi slabom efektu hutbe.Šta poslije hutbe?
Kaže se da je osobina inteligentnih ljudi to da uvijek prvo gledaju u budućnost, odnosno na moguće posljedice svojih postupaka. Ovakvo stajalište se u potpunosti može preslikati i na hutbu. Hatib mora ''ispipavati puls'' svojih džematlija i motriti njihove reakcije tokom ali i nakon odslušane hutbe. Hatib koji svojim hutbama uspije pridobiti džematliju, zaintrigirati njegovu pažnju i navesti ga da zbog onog što je čuo poželi doći i idućeg petka uspijeva u svom poslu. Bilo bi lijepo kada bi hatib nakon džume u krugu određenog broja svojih džematlija izanalizirao svoju hutbu te tako možda i doznao određene detalje koje oni očekuju od hutbe što bi mu moglo biti korisno u budućnosti.Sažetak
Hutba je sedmični test imama koji mu služi kao orijentir njegovog rada. Hatib hutbom komunicira sa svojim džematom i nudi mu precizno odvaganu dozu potrebnih i aktuelnih informacija o vjeri i zajednici. Hutba svojim sadržajem slušaocu nudi ta'lim – informacije poučnog karaktera i terbijjeh – određenu dozu odgojnog sadržaja. Da bi hutba bila uspješna neophodna je temeljita priprema koja traži autoritativnost hatiba, kvalitetan odabir teme uz mudro tempirano vrijeme i pažnju o intelektualnoj i starosnoj strukturi slušalaca. Bahat pristup hutbi proizvodi kontraefekat i unižava ovu časnu instituciju..Uz molbu Allahu dž.š. da nam podari svako dobro, iskreno se nadam da neću biti pogrešno shvaćen. Ako i budem, pa ja sam samo ambiciozan i (relativno) mlad imam koji je održao tek oko 350 hutbi u životu.
