Preporod.com

Resul ef. Redžepi

Resul efendija, danas je 17. 02. 2008. godine po Isau, a. s. Kosovo je i zvanično postalo država. Urime pavarsija! (Čestitam nezavisnost!) Ove dvije riječi izgovaraju se diljem Kosova, a prisutne su i na izlozima radnji, na transparentima. Kako se osjećate kad ih čujete?
Uz Božju pomoć stigli smo do ovog historijskog trenutka kada je Skupština Kosovo proglasila nezavisnom državom. Zapravo, ovo je datum kojeg su ljudi na Kosovu čekali gotovo jedno stoljeće ili, tačnije kazano, 95 godina. Kao što vam je i poznato, Albanija je nezavisnost stekla u novembru 1912. godine. Od večeras mi smo najmlađa država na svijetu. Mogu kazati da smo veoma sretni što se ovo desilo. Nemojte zaboraviti da je ova zemlja natopljena krvlju, da je za nju svoje živote položio velik broj šehida. Dakle, nakon velikih iskušenja ovaj je narod dočekao slobodnu i nezavisnu državu. Želimo da država Kosovo krene najboljim putem svoga razvoja i da se svi ljudi u  njoj osjećaju sigurnim i sretnim.
Kosovari su danas na dostojanstven način, bez ijednog incidenta, prigodnim programima u svojim gradovima i selima, uz vatromet i rodoljubive pjesme, sa nacionalnim zastavama u rukama, dočekali rodni list svoje države. U Prizrenu su, primjera radi, hiljade ljudi nosile crveno platno širine metar i po i dužine od nekoliko hiljada metara. U vrijeme historijskog zasjedanja Skupštine i čitanja Rezolucije o nezavisnosti, sa munara džamija čuli su se ezani i odlomci Kur’ana časnog. Sa katoličkih crkava, barem onih u Prizrenu, čula su se zvona.
Bilo je lijepo i u samoj Skupštini. Svi poslanici, njih 109, jednoglasno su se izjasnili za nezavisnost države. Imponira sloga naroda Kosova i njegovih političkih predstavnika. Bez obzira na njihove političke partije, nacionalno ili vjersko opredjeljenje svi su se radovali ovom činu. Jedni drugima su čestitali. Normalno je da je Islamska zajednica unazad nekoliko decenija s narodom dijelila dobro i zlo, i iskušenja, i radost. Tako smo i u ovom činu bili uz narod i sa narodom, i sa liderima političkih partija, i sa ljudima koji su na vlasti. Nije nikakvo iznenađenje što smo, nakon proglašenja nezavisnosti od strane predsjednika Vlade Hašima Tačija, sa munara 700 naših džamija, tamo gdje je bilo struje i tehničke mogućnosti, proučili ezan, a potom su puštani odlomci iz Kur’ana časnog.

Na nekim smo munarama primijetili  i nacionalne zastave?
Moguće je da je bilo i toga. Ta zastava koju ste vidjeli zapravo je albanska zastava, a džamija nije ni albanska, ni bošnjačka, ni turska, nego muslimanska. Nije bila naša direktiva da se na munare postavljaju nacionalne ili bilo koje druge zastave.

Nastavit ćemo raditi još više kako bismo utjecali na narod da se intenzivnije okrene vjeri

Šta Islamska zajednica Kosova u svom daljnjem radu očekuje od nove države?
Sada ulazimo u veći radni zamah. Ulazimo u veće projekte. Treba izgraditi ovu zemlju. Mi smo unazad tridesetak godina vrlo malo investirali u naše Kosovo. Ono šta je značajnije urađeno urađeno je poslije rata, poslije 1999. godine. Zemlja je bila jako porušena. Kad je Islamska zajednica u pitanju, porušeno je više od 220 džamija, mesdžida, imamskih kuća, turbeta, tekija. Hvala Bogu, do sada smo obnovili 98% tih srušenih objekata. Uzgred je napravljeno oko 150 novih džamija. Štaviše, 1999. godine bilo je i gradova u kojima nije bilo niti jedne džamije, a danas, hvala Bogu, i u njima su podignute džamije. I to je, nadam se, poduhvat. Nastavit ćemo raditi još više kako bismo utjecali na narod da se intenzivnije okrene vjeri. Evo jednog primjera: ako klanjate džumu u bilo kojoj džamiji na Kosovu, vidjet ćete da mladi ljudi čine 80% džema’ata. To su, uglavnom, studenti i učenici srednjih škola. Dolazak sve većeg broja mladih ljudi u džamiju čini nas posebno ponosnim. Sve je više omladine koja se približava vjeri i džamiji.

U Prizrenu je, među bošnjačkom populacijom, s posebnim oduševljenjem, odjeknula vijest da će se, uskoro, pri tamošnjoj medresi, formirati odjeljenje koje će nastavu pratiti na bosanskom jeziku. Je li tačna ova vijest?
Da. Grupa imama i džematlija iz Prizrena je prije nekoliko dana podnijela zahtjev da se pri ogranku Alauddin medrese u Prizrenu otvori i odjeljenje koje će nastavu pratiti na bosanskom jeziku. Predsjedništvo Islamske zajednice Kosova donijelo je odluku da se za slijedeću školsku godinu otvori odjeljenje na bosanskom jeziku. Možda svake naredne godine nećemo imati dovoljan broj učenika koji bi u tom odjeljenju upisali medresu. Što se nas u IZ tiče, mi ćemo uraditi sve da se ovom narodu, našim muslimanima, udovolji. Mi smo tu zbog njih.

I bošnjački narod na Kosovu s radošću je primio proglašenje nezavisnosti Kosova. Na jučerašnjem simpoziju o bosanskom jeziku i nastavi na tom jeziku održanom u Prizrenu izgovoreno je mnogo lijepih riječi o dobrim odnosima albanskog i bošnjačkog naroda. Oni baštine istu vjeru i sličnu kulturu i običaje. Kako gledate na odnose bošnjačkog i albanskog naroda na Kosovu i šire?
Možda u nekim momentima kroz historiju i nismo imali najbolju saradnju. Međutim, u posljednje vrijeme sve više i više ima međusobnog povjerenja i saradnje tako da se gotovo i ne osjeća da je ovo Albanac, a ono Bošnjak, i obrnuto. Što se naših džematlija tiče, mogu kazati da mi naše Bošnjake imamo i u Saboru IZ. Neki od njih obnašaju funkcije predsjednika i glavnih imama odbora. Gdje god su džematlije Bošnjaci brojniji od ostalih tamo je imam dužan da hutbu drži na bosanskom jeziku. Tako je i sa džematlijama turske nacionalnosti. Možda, ipak, nismo uradili onoliko koliko je njima potrebno, a takvu konstataciju i pitanje možemo kazati i kad su džematlije Albanci u pitanju. Minusi su i na ovoj, i na onoj strani. Hvala Bogu, što se razumijevanja i saradnje tiče mogu vam reći da jako dobro stojimo.

Alauddin i Gazi Husrev-begova medresa u bivšoj Jugoslaviji bile su jedine škole za spremanje imamskoga kadra. Alauddin medresa iz Prištine danas svoje ogranke ima u Gnjilanu, Prizrenu. Koliko se muslimanske omladine danas školuje u kosovskim medresama i na Islamskom teološkom fakultetu u Prištini?
U medresama imamo preko 700 učenika, a na ITF oko 200 studenata. Do sada je na Fakultetu diplomiralo više od 120 studenata. Mnogi od diplomanata zaposlili su se u džema’atima, ali ima i onih koji čekaju posao. Istina, ima i svršenika islamskih pakulteta koji su studirali u Kairu, Maleziji, Turskoj, a još uvijek nisu našli posao. Nastojimo da im pomognemo oko zaposlenja.

Šta je sa vjeronaukom u školama?
Nažalost, ona još uvijek nije uvedena u našim školama. Sve imamo pripremljeno. Imamo i programe, i udžbenike. Zbog situacije u kojoj se nalazilo Kosovo nimo uspjeli u tome. Štaviše, i mi smo pokazali razumijevanje prema ljudima koji su bili na vlasti. Više puta podnosili smo zahtjev za uvođenje vjeronauke u škole i uvijek smo dobijali odgovor da oni nemaju ništa protiv toga. Savjetovali su nas da sačekamo, jer uslovi još uvijek nisu najbolji. Bili smo prinuđeni da sačekamo. Nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti to regulisati. Ovdje bih dodao da Albanci koji žive na jugu Srbije u općinama Preševo, Bujanovac, Medveđa, oslanjajući se na plan i program Srbije, imaju vjeronauku u školama. Njima je vjeronauka već uhodan predmet. Sa druge strane, Srbi koji žive na Kosovu, a budući da ne priznaju nastavni plan Kosova, radeći po planu Srbije, u svojim školama također imaju vjeronauku. Paradoksalno je i to da im Vlada daje platu. Ista vlada koja ovamo još nije dozvolila vjeronauku daje platu i onima koji ne rade po njenom planu.

Nije u krvi albanskom narodu da ruši vjerske objekte

Danas smo mogli čuti i dijelove obraćanja predsjednika Sejdiua i premijera Tačija na bosanskom jeziku. Pozvali su na suživot i dali garancije da će se sačuvati vjerska, kulturna i svekolika druga dobra nealbanskih naroda.
Što se vjerskog i kulturnog naslijeđa tiče i ranije, i prije više stoljeća, Albanci su bili ti koji su čuvali Pećku i Dećansku patrijaršiju, manastir u Gračanici. Nije u krvi albanskom narodu da ruši vjerske objekte, ma kome oni pripadali. Albanac neće da ruši ni džamiju, a neće ni crkvu. Sada ćemo biti još više oprezni kako ne bismo davali do znanja kako smo mi protiv drugih i drugačijih. Mi ćemo, ako Bog da, još više raditi na tome da se to naslijeđe dobro čuva, jer mi smatramo da je to blago i ove zemlje, da je to naslijeđe i ove zemlje, bez obzira da li je u pitanju džamija ili crkva. Ti objekti su ovdje sagrađeni, ovdje služe narodu i ostat će kao trajno dobro naroda kojem pripadaju i države u kojoj se nalaze.

Na Kosovu među ostalim zajednicama živi i Romska čiji žitelji su, uglavnom, muslimani. Šalju li oni svoju djecu u medresu?
Ima takvih slučajeva. I u vrijeme kad sam bio direktor Alauddin medrese u Prištini bilo je Roma koji su završili medresu. Danas rade kao imami.

Hoće li doći do tješnje saradnje islamskih zajednica Kosova i Bosne i Hercegovine?
Jedna od naših rana ili mahana je i to da do sada na tom planu nismo radili koliko smo objektivno mogli ili koliko se očekivalo od naših lidera počevši od Ljubljane pa do Sofije, Ankare, Skoplja. Nadam se da ćemo u buduće na tome više raditi. Zapravo, te nesuglasice koje su se znale desiti među nama muslimani su to grozno plaćali. Recimo, najviše negativno djeluje kada, primjera radi, Bosna i Tirana imaju Bajram u srijedu, a Priština u četvrtak. To je za nas neopravdano. Nemamo mogućnosti da to opravdamo ni šeriatski, niti na bilo koji drugi način. Drugo je pitanje da se to odnosi između Maroka i Bosne i Prištine. Ali, ovdje, gdje nas ništa ne dijeli, to se ne bi smjelo dešavati.

Jedno je vrijeme po Kosovu vršljao dobar broj misionara iz nekih kršćanskih sekti. Obučeni u odore humanitarnih organizacija, ucelofanjenom retorikom, pokušavali su pokrstiti pokojeg muslimana. Jesu li još uvijek aktivni ti borci za ljudske duše?
Ima i danas takvih slučajeva. Međutim, njihov broj je mnogo manji. Ne mogu se pohvaliti postignutim uspjesima. Prevarili su se u procjenama. Narod je teško ubijediti da ustraje na pravom, a kamoli, ne daj Bože, na krivom putu. Možda je i bilo pojedinaca koji su po nekoliko godina, dok uzmu novce za to, bajagi, prihvatali članstvo u toj sekti. Čim bi presušile donatorske česme, oni bi se vraćali matičnome jatu, kojem su, suštinski, uvijek i pripadali.
Evo prilike, gospodine Redžapi, da uputite prvi selam iz nezavisne države Kosovo najvišim predstavnicima i svim članovima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini!
Koristim ovu jako zgodnu priliku da poselamim reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića, njegovog zamjenika hadži hafiza Ismeta ef. Spahića, sve muftije, naučno i vaspitno osoblje FIN-a, moje drage Gazi Husrev-begove medrese, posebno mojeg ahbaba Zijada ef. Ljevakovića s kojim sam, svojevremeno, bio na studiju. Pozdravljam i naše sugrađane koji trenutno žive i rade u BiH i čestitam im historijski trenutak dobijanja nezavisnosti naše domovine Kosova. Očekujemo bolje dane i još više sloge i jedinstva. Očekujemo da naši vjerski poglavari što više budu jedan do drugoga, a ne jedan iza drugoga.

Razgovarao: B. PERVA

Komentari (0)

RSS feed Comments