Preporod.com

U svečarskom dekoru, igrom, pjesmom, vožnjom u nacionalnim zastavama okićenim automobilima, uz najčešće izgovarane riječi: urime pavarsija (čestitamo nezavisnost), Albanci Kosova prekrili su ulice, bulevare i trgove gradova. Preko kamera najpoznatijih TV kuća ta civilizirana atmosfera je otišla u svijet.

Džemal i ja nismo se puno nasikirali nakon upozorenja nekih ljudi da “nije vrijeme ići na Kosovo”. Ni vrijeme, a ni nevrijeme svi ne gledamo istim očima, niti doživljavamo istim emocijama. Najavljeno proglašenje nezavisnosti Kosova i zakazana konferencija bošnjačke omladine iz Prizrena na temu obrazovanje na bosanskom jeziku, koja je trebalo da se održi uoči očekivanog proglašenja nezavisnosti, bili su dovoljni motivi da krenemo na put.
Helem, petnaestog februara, negdje iza 8 sati, napustili smo Sarajevo koje je željno iščekivalo zubato sunce. Obrazi su bridjeli od oštrog i hladnog zraka što ga je vjetar donosio sa okolnih planina. Kanjonom Miljacke žurili smo prema Sumbulovcu, Ravnoj Romaniji, Stjenicama, Kovanju, Rogatici, Ustiprači, Goraždu... Cesta je bila suha i pogodna za vožnju.
U gradu na Drini imali smo prvu pauzu. Sa našim starim prijateljima muftijom Efendićem, Nedžadom Kurtovićem i Hamidom Kulovcem-Mićom popili smo kahvu na čuvenom goraždanskom Trgu, a potom, u jednoj od aščinica jeli solo grah. Kahvu smo srknuli, a grah, također nabrzinu smazali kako bismo nastavili put i do džume namaza stigli u Pljevlja. Valja krivudavim i prilično slabim putem proći Milijeno, Čajniče i uspeti se do planinskog prijevoja Metaljka, koji, zbog sniježnih nanosa, zna biti i velika – smetaljka.
Nasreću, nije bilo zastoja na putu, a i carinske kontrole brzo su obavljene. Vitke munare pljevaljskih džamija vratile su me u predratno vrijeme kad sam, češće, svraćao u ovaj lijepi grad koji je, uz svoja monumentalna i stara zdanja, poznat i po dimnjacima termoelektrane i rudarskim brazdama na svojim poljima. Ovaj grad imao je svog Hamdiju Šahinpašića, pa svoje tamburaše, sportiste. Iz njeg su u metropole bivše Jugoslavije i Evrope otišli mnogi daroviti ljudi, a neki mu se, ni tokom godišnjih odmora, nisu vraćali. Put smo nastavili haman sporednim putem za Bijelo Polje koji ide preko pitomog naselja Tomaševo koje je, do 1924. godine, do pokolja više od 600 Bošnjaka, nosilo ime Šahovići. Na prilazu raskrsnici odakle se put odvaja za Bijelo Polje, vidio sam dvojicu ljudi kako pretražuju gradsko smeće. Vjerovatno su tražili željezo i neki drugi otpad koji se može, koliko-toliko, unovčiti. Samari na dva mršava kljuseta čekali su tovar. Krivudava i podžahkad vrlo uska cesta spustila nas je u pitomu dolinu rječice. Pred nama se ukazalo naselje sa dobrim brojem kuća. Pokoja od tih kuća sačuvala je nekadašnju arhitekturu. Možda su i temelji tih kuća natopljeni krvlju nevinih Bošnjaka koji su, 1924. godine, odvedeni u svirepu smrt. Tada ih je ubijeno više od šest stotina. Oni koji nisu pobijeni morali su pobjeći. Bila je to preteća etničkog čišćenja kakvo smo, nažalost, imali tokom agresije na Bosnu i Hercegovini. Šahovići su bili i ostali neprebolna bošnjačka rana.
U Bijelom Polju svratili smo u jednu domaćinsku kuću. Tu smo ručali i kahvenisali. Domaćini su nam skrenuli pažnju da su se, navodno, oko Niša šepurili srpski avioni, da kosovsku granicu nadgleda velik broj Kforovaca iz italijanskog bataljona. Umjesto odgovora na to, Džemal je hvalio našu saputnicu Enisu da je vrsna intelektualka, da je završila dva fakulteta, da ima nos za biznis... Noć nas hvata na izlazu iz Rožaja. Valja se ispeti na Kulu, a potom spustiti u - Peć. A, kako je hladno napolju mnogi bi poželjeli da na leđima, umjesto torbaka, nose kakvu - peć. O, kako je lijep pogled s Kule na kosovsku ravnicu. Grad Peć u noći izgleda kao školjka bisera. Nasreću, te večeri imala je dovoljno struje.

Sijelo u hotelu Rezidence

U Prizren smo stigli negdje oko 20 sati. U hotelu Rezidence dočekali su nas organizatori seminara, golobradi mladići, sa starim i mudrim liscem Ćerimom Bajramijem koji je, uz Atifa Bašanija, predsjednika ASI, alfa i omega zakazanog simpozija. Već su bili pristigli ostali gosti iz Sarajeva (dr. Husein Zvrko, Mirsada Alijagić) i Novog Pazara ( prof. dr. Šefket Krcić, prof. dr. Mehmed Meta, kojem je, istina, prizrenski kraj i rodno mjesto). Uz sokove i kahvu, onako, neformalno, već su bistrili bošnjačku svakodnevicu u Prizrenu i na Kosovu i davali sugestije oko sutrašnje Konferencije. Bio sam prijatno iznenađen tokom diskusije, tonovima diskutanata i snagom poruka. Velim sam sebi: “I mi Bošnjaci, polahko a sigurno, učimo se slušanju drugog dok govori.” Za istim stolom koji, ni pod razno, nije bio okrugao, uslijedila je i večera. Niko od nas nije bio “na dijeti” niti je mahanisao serviranim jelima. Bilo je to pravo prelaženje sa riječi na – jela. Poslije odlaska u sobu, da li zbog umora ili nečeg drugog, zaspao sam k’o janje.

Konferencija ostvarila svoju zamisao

Sutradan, 16. februara, u organizaciji Asocijacije savremenih inicijativa (ASI) održana je konferencija na temu “Modeli saradnje institucija obrazovanja Kosova i Bosne i Hercegovine u cilju unaprjeđenja nastave na bosanskom jeziku” na kojoj je učešće uzelo dvadesetak intelektualaca sa Kosova, iz BiH i Sandžaka. Uvodno izlaganje dao je Atif Bašani, predsjednik asocijacije koji je, uz ostalo, rekao i ovo: “ Kada smo, prije godinu dana, planirali ovaj projekat, imali smo viziju da kao finalna aktivnost projekta bude jedna regionalna konferencija na kojoj će biti govora o budućnosti bošnjačke zajednice u kosovskom društvu. Također je naš cilj bio i ostao jačanje veza sa našom nacionalnom maticom Bosnom i Hercegovinom radi očuvanja našeg nacionalnog identiteta...”

Moderator je bila Mirsada Alijagić. Govornici su se redali kao na traci. Jedni su podnosili referate, drugi su davali pozdravne riječi. Ostali u sali bili su pažljivi slušaoci. Govorili su dr. Džemal Najetović, dr. Mevlud Dudić, dr. Husein Zvrko, dr. Šefket Krcić, dr. Mehmed Meta, dr. Numan Balić, dr. Luan Ahma, akademik Alija Đogović, Džezair Murati, Sadik Idrizi, Ajrula Birdaini, Asim Bradić, Elvedin Malići, Mirsad Mustafi, Raim Bajrami... Na kraju su doneseni zaključci Konferencije koji će biti proslijeđeni najistaknutijim asocijacijama u oblasti obrazovanja i kulture i medijima na Kosovu, u Sandžaku i u Bosni i Hercegovini.
Akademik Alija Đogović, književnik i član Foruma Bošnjaka, govoreći na Konferenciji kazao je: “Bošnjaci Kosova pogotovo ovi sa šarplaninske regije imaju danas bogatu književnost, a prije tridesetak godina mogli smo na prste nabrojati  ne samo pisce, nego i ono što su ti pisci napisali.”
Edvin Malići, student, smatra da je ključni problem studija ekonomska situacija. Dodao je: “Moramo se boriti za svoj identitet i integritet. Mnogo je faktora koji povezuju nacionalne zajednice koje žive na našoj teritoriji. Jedan od tih faktura svakako je i nauka. Ona je naša dodatna snaga za daljnji napredak.”
Profesor dr. Mehmed Meta, prilično rezignirano, je kazao: “...Mi ovom narodu moramo pomoći. Imamo obavezu da mu pomognemo. Ta hijerarhija odgovornosti je različita. Neko ima veću, neko manju odgovornost. Ta odgovornost može biti patriotske, političke, stručne prirode. Oni koji se permanentno nalaze na političkim pozicijama njihova je odgovornost i najveća. Kad je u pitanju obrazovanje namanje prava imamo da kritikujemo Albance. Oni su nam dali odriješene ruke. Imali smo dosta vremena da implementiramo te projekte...”
Dr Bajrami je mišljenja da bi trebalo uspostaviti institucionalnu saradnju sa BiH. Smatra, također, da bi trebalo što prije organizirati posjetu reisu-l-uleme Kosovu.
Prorektor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru dr. Mevlud Dudić je u istakao da će Internacionalni univerzitet jedan broj studenata sa Kosova besplatno školovati u Novom Pazaru.
Džezair Murati, član i potpredsjednik Skupštine Kosova kazao je da će se od sutra i u Ustavu Kosova Bošnjaci spominjati kao nacionalna zajednica.
Njegov kolega iz Skupštine, također Bošnjak, Sadik Idrizi, istakao je da ima problema u obrazovnom procesu od predškolskog do univerzitetskog nivoa, a najveći problem su udžbenici.
Ajrula Birdaini je istakla da u Prizrenu ima 2800 učenika osnovne škole i preko 600 srednjoškolaca koji nastavu pohađaju na bosanskom jeziku.
Rezime jednodnevne Konferencije dao mi je Ćerim Bajrami, predsjednik Udruženja Selam: “Mislim da je ova Konferencija ostvarila svoju osnovnu zamisao – animiranje institucija obrazovanja na Kosovu, u BiH i Sandžaku oko međusobne saradnje sa ciljem poboljšanja nastave na bosanskom jeziku na Kosovu. Kao što sam i u svom obraćanju na skupu istakao, uvođenje nastave na bosanskom jeziku poslije rata bio je historijski potez za Bošnjake Kosova, a udžbenici iz FBiH koje smo donijeli 1999. godine za te namjene su dali suštinu i sačuvali tu nastavu svih ovih godina od mogućih deformacija, uzimajući prije svega u obzir nastavak miješanja Srbije u obrazovanje Bošnjaka na Kosovu, što slučaj manipulacija sa nastavnim osobljem i učenicima u Gori to, nažalost, pokazuje.
Želim još jednom da pozovem sve nas Bošnjake, prije svega na Kosovu, da prevaziđemo razlike u pristupu, po kojima jedna strana misli da može sve sama na Kosovu da odradi, a druga, koju i ja zastupam, misli da je oslonac na BiH i bošnjačke obrazovne institucije u Sandžaku - jedini kvalitetni izlaz iz stanja u kojem je zapalo naše obrazovanje, karakteristično i po tome što u posljednje vrijeme za većinu predmeta, pogotovo onih iz nacionalne grupe – nemaju udžbenike. Nisam jedini koji misli da se nedostatak treba popuniti uvozom iz BiH, kako i (ko)autorstvom bošnjačkih stručnaka iz BiH i Sandžaka !”

Na sijelu kod parapsihologa i mađioničara Hidajeta Bitićija

Većina učesnika na Konferenciji odmah je, po njenom završetku, otišla svojim kućama. Džemal i ja smo sa Selimom Čitakijem i njegovim sinom Kuštrimom posjetili tekiju u Orahovcu. Dočekao nas je Irvi Šehu, sin šejha Muhjiddina, koga su Srbi, kako kaže Irvi, hicima s leđa, ubili 21. jula 1998. godine. Tad je šejh imao 78 godina. U tekiji je naslijedio oca šejh Junuza. Godine 1955. osuđen je na 9 godina robije i u zatvoru je odležao sve i jedan dan. Tekiju je vodio 58 godina. Kažu da je bio ahbab sa mnogim Bošnjacima, a jedan od njih je i dr. Džemal Najetović. Danas Orahovac ima preko 30000 stanovnika, a općina oko 65000. U Orahovcu i okolini tokom 1998. i 1999. ubijeno je oko 2580 Albanaca. Džamije i tekije nisu srušene. Sada u gradu postoje 4 džamije, a peta se gradi.
Po povratku iz Orahovca bili smo na čaju sa Abdulahom Taslidžijem, koordinatorom Crvenog polumjeseca Turske za Balkan. Rođen je u Turskoj, a familija mu je porijeklom iz Dragaša. Kaže da je došao da bude na historijskom času proglašenja nezavisnosti Kosova.
Prizren je već bio u svečarskom ambijentu. Kolone zakićenih automobila kružile su gradskim ulicama. Uglavnom su to bili mlađi ljudi, a bilo je i starijih osoba. Na mnogim mjestima u gradu igrala se poznata šota. Zurlaši i tupani (bubnjari) odrađivali su svoj posao. Prošetali smo lijevom obalom Bistrice. Selim nam je prenio da nas u svojoj kući, na večeri, čeka Hidajet Bitići, parapsiholog i mađioničar iz Prizrena, vlasnik najprestižnijeg Centra za parapsihologiju. Upozorio sam Selima da nas nije previše za večeru u stanu kod svima nama, osim Selimu i Kuštrimu, nepoznatog čovjeka. Selim mu je to prenio, a on je odgovorio da dolazimo, makar nas bilo više od stotinu. Na stolu od primaće sobe Hidajet je već bio postavio sokove, kiselu vodu, grickalice. Budući da je jedan od najpoznatijih kosovskih mađioničara, ispričao sam mu da su kod nas u BiH penzioneri najveći mažioničari. Nikom nije jasno kako sastavljaju kraj s krajem. I, dok su domaćice spremale večeru, Hidajet je o sutrašnjem danu kazao: “Očekivao sam da će ovaj dan doći još ranije. Ipak, zadovoljni smo. Zaslužili smo da budemo nezavisni. To ćemo i dalje potvrđivati. Noćas i sutra je praznik. Želimo ga podijeliti sa svim našim prijateljima. Dobro mi došli”

Ispod Šare pogledat je lijepo...

Kažu da se u u drugim kosovskim gradovima gdje su Albanci većina veselilo do zore. Kad smo ustali i krenuli na doručak sa našim domaćinima, organizatorima Konferencije, bili su i Hidajet Bitići i njegov prijatelj Tome Sokoli, građevinski poduzetnik. Pozvali su nas na ručak u Tomijev restoran. Prije toga valjalo je izaći iz grada koji je već bio zatvoren za vozila i otići u bošnjačka sela podno obronaka Šare. Ćerim i ja otišli smo u posjetu teško oboljelom advokatu Nuredinu Junuziju, istaknutom prizrenskom Bošnjaku, koji je dugi niz godina vodio KUD Šarski biseri. Prilikom naše posjete dobro se osjećao da bi, drugi dan od naše posjete, u utorak 19. februara, preselio na Ahiret. Iz Kuće Junuzijevih pješke smo izašli iz grada i pridružili se ekipi na ulazu u Župu. Odatle smo autima krenuli u Rečane i Gornje Ljubinje. U Gornjem Ljubinju gostovali smo na Radiju Astra koji program emitira na bosanskom jeziku. Na povratku u Prizren pitali smo neke od Bošnjaka Gornjeg Ljubinja kako oni vide današnje proglašenje nezavisnosti, a Džabir Kaplani je rekao: “Ovaj dan doživljavam kao i svaki drugi. Potpuno normalno. Mi kao manjina, po mom mišljenju, ne očekujemo neke bitne promjene. Mi smo oguglali na ovakve promjene.”
Teško je bilo probijati se kroz masu ljudi koji su ispunili ulice grada na Bistrici. Desetine hiljada građana sa zastavama u rukama mirno je koračalo gradom, bez ijednog incidenta. Najčešće riječi koje su se izgovarale bile su urime pavarsija – čestitamo nezavisnost! Odjekivali su vatrometi i petarde. U rukama jednog dječaka vidio sam novu zastavu Kosova koja je plave boje, sa šest zvjezdica i mapom Kosova u žutoj boji u sredini.
U restoranu Tome Sokolija ljudi su stojeći pratili zasjedanje Skupštine Kosova i Tačijevo čitanje Deklaracije. Tomi je izašao napolje i uzrak ispalio nekoliko metaka iz pištolja. Potom je otišao do obližnje katoličke crkve i aktivirao njen zvonik. Tomi je, inače, Albanac katolik. U to vrijeme sa munara su se čuli ezani i odlomci iz Kur’ana.

Dan koji su Albanci dugo čekali

Poslije ručka krenuli smo prema Prištini. Policija je imala razumijevanja da prođemo kroz zabranu za domaća vozila. I u ostalim mjestima koja se nalaze na putnom pravcu Prizren – Priština ljudi su proslavljali proglašenje nezavisnosti. Ulicama Suhe Reke mililo je na hiljade ljudi. Saobraćaj je bio usporen.
A, tek kako je bilo u Prištini. Tamo je, prema procjenama naših kolega iz nekih drugih stranih redakcija, bilo nekoliko stotina hiljada ljudi. Svjetske agencije slale su izvještaje u kojima se podvlači civiliziran način okupljanja građana gdje huligani nisu mogli ispoljiti svoj rušilački naboj.
Uspjeli smo se probiti do zgrade Mešihata Islamske zajednice. Od dežurnog smo saznali da je Resul ef. Redžepi, generalni sekretar, otišao kući. Uspijevamo ga mobitelom dobiti i on se vraća zajedno sa svojim kolegom, također službenikom Mešihata Redžepom Ljumom. Pridružuje nam se i Selim koji je u Prištinu došao u jutarnjim satima. Uz čaj, kahvu i sok naši domaćini nam prenose dio atmosfere koja je vladala u glavnom kosovskom gradu. Ponosni su što nije bilo incidenata, a posebno su bili osjetljivi na to da neko, nedaj Bože, ne bi dirao u vjerske objekte komšija Srba. Efendija Ljuma je fakultet islamskih nauka završio u Sarajevu i ovaj grad u srcu nosi. Kazao nam je i ovo: “Samo se jednom u životu dočeka ovakav historijski događaj. Poslije svih onih nedaća, hvala Bogu, došao je dan da i Kosovo bude država. Ova radost ne može se riječima opisati. Eto, nakon mnogo muka, nedaća, žrtava, došao je dan nezavisnosti naše domovine. Ovdje, u prostorijama Mešihata, bili smo čitav dan.”
Selim Čitaku podvlači: “Za mene lično i za Albance Kosova u cjelini nije bilo većeg dana niti može da bude. Stoljećima smo hodali po krvavoj zemlji. Posebno mi je drago da je moj prijatelj Džemo došao da mi uveliča ovaj veliki dan. Bošnjaci i Albanci su tradicionalno imali dobre odnose. Imali su iste neprijatelje i iste muke u životu.”
Kuštrim Čitaku, student kriminalistike: “Ovo je najbitniji dan u historiji Albanaca. Najzad se naša želja ostvarila. Ubuduće, kad smo konačno slobodni i nezavisni, radit ćemo još bolje.”

Kako su Bošnnjaci Kosova vidjeli proglašenje nezavisnosti Kosova

Esma Alija, student edukativnog fakulteta u Prizrenu:  “Danas je i moj dan kao što je to i za Albance. Radujem se. Nadam se da će biti promjene nabolje i za nas Bošnjake.”
Emilija Redžepi iz Peći, potpredsjednica asocijacije ASI: “Nadam se da će i današnji dan biti kao i svi dosadašnji. Mi smo dio ovog društva. Bošnjakinja se u dovoljnjoj mjeri uključila u savremena kretanja na Kosovu. Nažalost, još uvijek ima manjkavosti na planu školovanja ženske populacije.”
Akademik Alija Đogović: “Bošnjaci sa Kosova očekuju da će od danas biti bolje nego što je bilo. I Bošnjaci ulaze u budućnost Kosova. Ono što mi zapažamo, situacija na Kosovu je vrlo mirna, vrlo dobra, tako da sve teče na zadovoljstvo svih nacionalnih zajednica. Mi kao nacionalna zajednica Bošnjaka dobijamo mnogo više nego što smo ikada u historiji imali. Dbijamo još jednu dimenziju više prava i kontakta sa našom maticom u BiH. Iako smo na Kosovu mi smo jedno nedjeljivo nacionalno biće.”
Draga Babačić, direktorica osnovne škole u Vitomirici: “I moja su očekivanja velika. Naša škola u Vitomirici kod Peći ima oko 1000 učenika, od toga je 350 Bošnjaka. To je multietnička škola u kojoj su djeca albanske, romske, aškalijske zajednice. Jedan dio romske djece nastavu pohađa i na bosanskom jeziku.”
Mehmed Hamza iz Dragaša:  “Ovamo su podijeljeni osjećaji. To je jedna realnost. Mi smo imali svoje stanovište da o statusu Kosova ne odlučuju ni Albanci, ni Srbi. To rješava međunarodna zajednica. Smatrali smo da treba podržati bilo koju odluku koju donese međunarodna zajednica. Bit će nam drago ako u novoj državi Bošnjaci budu imali svoje zasluženo mjesto, tim prije što Bošnjaci imaju kredit od 1991., jer su podržavali Albance u njihovim nastojanjima.”
Advokat Nuredin Junuzi iz Prizrena: “Bolje bi bilo da je ta nezavisnost došla još 2001. godine. To je moj stav od početka. Poslije rata bio sam veliki optimista, posljednje tri godine veliki sam pesimista. Ne zbog političko-bezbjednosne situacije, nego zbog ekonomske situacije. Razočarao  sam se u neke ljude i kod nas, i u matičnoj domovini Bosni.”
Dr. Mehmed Meta:  “Ovo je veliki dan za Kosovo. Posmatram sa pozicije bošnjačke zajednice koja je statistički možda zanemarljiva, ali će za nju, za njenu kreativnost biti puno više prostora nego što je bilo do sada.”

Pogled na nezavisno Kosovo od Albanaca i Bošnjaka koji ne žive na Kosovu

Dr. Šefket Krcić, poznati filozof: “Sa a zadovoljstvoh hoću da govorim o velikom danu koji je postao historijskim, a to je dan nezavisnosti Kosova. To je dan dragocjen i za Srbiju, jer će biti rasterećena obaveza koje je imala prema Kosovu. To treba šire i racionalnije sagledavati. Mislim da to racionalni i ozbiljni ljudi shvataju. Za Bošnjake je ovo dragocjeno zato što ulaze u novi sistem. Kad se stvori jedan demokratski sistem bit će i demokratska atmosfera. Ja sam u reviji Sandžak još 1992. godine istakao da će uskoro doći vrijeme kada Srbija više neće kontrolirati Kosovo. Na taj način oni će biti susjedi i smatram da će biti bolji odnosi Srba i Albanaca. S druge strane, raduje me podatak da Albanci sada normalno slušaju Bošnjake kada govore svojim jezikom, da se bosanski jezik respektuje. Nezavisno Kosovo je garant sigurnosti za sve etnose koji žive na Kosovu. Smatram da će Kosovo uz međunarodnu podršku biti značajno područje za saradnju i iplementaciju demokratije na ovim prostorima.”
Mirsada Alijagić, novinar: “Optimista sam, jer će se sposobnost Vlade Kosova da vodi državu dokazivati kroz manjinske zajednice.”
Suada Velija, student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: “Budući da je Kosovo proglasilo nezavisnost, nova vlada i njeni međunarodni partneri trebalo bi da grade državu zasnovanu na demokratskim principima i vladavini prava.”
Ganimeta Hoši, nana sa 80 godina života i 52 godine životnog staža u Sarajevu: “Sretna sam. Žao mi je što taj dan nisam bila tamo. Svim Albancima čestitam nezavisno Kosovo!”

Piše: Bajro Perva 

  Kosovo u slici

Komentari (1)

RSS feed Comments

rejso said:

	Esselamu alejkum! Mađioničari, parapsiholozi, tekije, masonski obelisk u centru Prištine...Je su li ti Albanci muslimani, ili će im bit kao i Turcima za vrijeme kafir-masona Kemala Ataturka?
	prijavi zloupotrebu glas za glas protiv

March 04, 2008
Glasovi: +1