Preporod.com

Prije nekoliko dana, gledam boks meč između Adnana Ćatića i nekakvog Australca, iz koga je, nakon sedam rundi poštene makljaže, Ćatić izašao kao pobjednik. Za vrijeme tih sedam rundi, nesretni Australac koji je, valjda se zavadivši sa životom, Ćatića izazvao na dvoboj, tri puta se našao na podu. Nakon njegovog trećeg pada izazvanog salvom Ćatićevih udaraca, sudijama nije preostalo ništa drugo nego da borbu prekinu i Australca, isprebijanog i razvaljene arkade, udalje iz ringa, čisto zarad produženja njegove dunjalučke egzistencije.
Ne razumijem se u pravila modernog boksa pa ne znam kakav će ishod ova pobjeda imati kada je riječ o daljoj Ćatićevoj bokserskoj karijeri. Ne sumnjam da će to biti novi vjetar u njegova jedra i to me zaista veseli. Veseli me, između ostalog, i zato što Adnan Ćatić, za razliku od većine njegovih kolega boksera, u ringu ne ostavlja dojam kabadahije nego, ruku na srce - gospodina.
Dok se izazivač iz Australije u ringu od prvog udarca u gong borio za goli biološki opstanak, dvoranom se prolamalo gromoglasno navijanje publike. Budući da je meč održan u nekom, zbilja ne znam kojem, njemačkom gradu, navijanje je bilo uglavnom na njemačkom jeziku, ali ne samo na njemačkom... S vremena na vrijeme, dvoranom se prolamala i pjesma «Bosnom behar izbeharao...» i to je, nažalost, bio glavni razlog moje definitivne patriotske zabune. Kada sam čuo bosanske navijače, bio sam hiljadu posto siguran da se Adnan Ćatić natječe pod zastavom Bosne i Hercegovine, i, dok sam slušao onu pjesmu bosanske publike, nekako mi dođe kao da Australca nije svojeručno prebio Adnan Ćatić nego kao da sam mu lekciju iz rukovanja krošeom i aperkatom održao lično ja.
Gledam kako sudija, nakon što je borba završena i jedva zaustavljeno krvarenje iz Australčeve arkade, podiže Adnanovu gvozdenu ruku i proglašava pobjednika. Pa gledam kako se Adnan sportski grli sa protivnikom, iako ga je tri puta mlatnuo o pod a da se nije stigao ni se pošteno oznojiti, pa kako mog novoustoličenog Muhammeda Alija njegovi prijatelji po ringu nosaju na ramenima... Bog mi je svjedok da se užasavam patetike, ali priznajem da sam, gledajući kako aristokrata sa bokserskim rukavicama Adnan Ćatić degeneči svog nabildanog izazivača iz Australije, iskreno pomislio: «Blago vama, Bosanci i Hercegovci, kad ste, nakon svega što ste u zadnje vrijeme preturili preko grbače, još uvijek kadri podizati ovakve sinove!»
No, kako ništa nije vječno, tako nije bila vječna ni moja radost zbog Adnanove pobjede. Od onog spikera što je komentarisao meč boksera čujem da Adnan Ćatić ne boksuje za Bosnu i Hercegovinu nego za Njemačku, a isto tako, čujem da se taj bokserski genije u sportskim krugovima njegove domovine Njemačke više ne zove Adnan Ćatić nego – Feliks Šturm. E to kada sam čuo, moram priznati da sam se temeljito razočarao. A onda je došlo novo, neuporedivo veće razočarenje...
Dok čekamo da sekundanti grogiranom Australcu izvidaju rane i da sudija proglasi pobjednika, taj spiker koji je komentarisao boks-meč kaže ono o čemu ja, kao totalna sportska neznalica, nisam imao pojma - kako je Adnan rođen u Njemačkoj, kako mu je ova država na vrijeme omogućila najbolje moguće uvjete za bavljenje boksom itd., ali kaže i još nešto, što me nije pogodilo poput strijele nego poput koplja. Njegov otac je, veli spiker, prije nekoliko godina dolazio u Sarajevo i Bokserskom savezu BiH nudio da Adnanu omoguće nastupanje pod zastavom Bosne i Hercegovine, ali ova ideja kod bokserskih stručnjaka u našoj zemlji nije naišla na dovoljno razumijevanja. Tako je propala još jedna u nizu sjajnih ideja od kojih bi Bosna i Hercegovina imala velike koristi a koje, za razliku od stranih stručnjaka, kod domaćih stručnjaka nisu naišle na dovoljno razumijevanja.
Slučaj Adnana Ćatića me je podsjetio na slučaj Danisa Tanovića, koji je, svojevremeno, morao u bijelom svijetu dobiti «Oskara» da bi domaćim «stručnjacima» za kinematografiju dokazao kako je režiser velikoga formata. Dok se Feliks Šturm sprema da patos u ringu obriše narednim protivnikom, ne mogu da se oduprem navali beskrajne tuge. Bože, kako bi lijepo bilo kada bi Adnan Ćatić boksao za BiH, kada bi se dvoranama širom svijeta, prije njegovih trijumfalnih nastupa, orila Himna Bosne i Hercegovine. Himna koja još uvijek nema teksta, pa je ne mogu pjevati naša usta, ali bi je itekako pjevala naša srca.

Nedžib SMAJLOVIĆ 

Komentari (0)

RSS feed Comments