Za nas muslimane Muhammed alejhisselam je zadnji Božji poslanik, vođa i učitelj u vjeri i vjerskom uzdizanju, i, istodobno, vrh čovještva, uzor u plemenitom postupanju i moralnom uzdizanju. U odnosu na vjerske učitelje, kao nosioce duhovnog autoriteta, i u odnosu na velike zakonodavce i državnike, kao nosioce svjetovnog autoriteta, on se izdvaja time što je realizirao jedinstvo tih bitnih ljudskih stremljenja i mogućnosti na najvjerodostojniji način. Mircea Eliade, najpoznatiji historičar religija u novijim vremenima, kaže za Muhammeda alejhisselam da je pokazao istu genijalnost kao vjerski vođa i kao utemeljitelj političke zajednice, a francuski arabista i islamolog Maxime Rodinson navodi da je poslanik Muhammed u svojoj osobi povezao Isusa Krista i Karla Velikog. Međutim, za razumijevanje posebnog položaja Muhammeda alejhisselam u slijedu velikih ljudskih pojava jednako je bitna njegova ljudska uzornost. Njegova bliskost ljudima i njegovo životno kretanje, postupanje i djelovanje koje je blisko, razumljivo i praktički dostupno najširem krugu ljudi pripada samoj biti njegove jedinstvenosti. Vršeći misiju Božjeg poslanika Muhammed alejhisselam je bio čovjek sa svojstvima dobrog uzora drugim ljudima, svim ljudima, u najpotpunijem smislu podsticanja u dobru i za dobro.

Dobri uzor za ljude koji streme dobru

Svima nam je manje više dobro poznato da se u Kur’anu kaže za Alejhisselama da je „usvetun hasene“. Ovu kur’ansku sintagmu prevodim sa „dobri uzor“, zato što unutarnji ritam naše riječi „dobri“upućuje na dinamično etičko i duhovno kretanje naviše u određenosti ove sintagme beskrajno važnim kur’anskim konceptom „ihsana“. Riječ „dobar“odaje završenu, stabilnu određenost čovjeka, dok riječ „dobri“odaje dinamičnu otvorenost čovjeka za dobro kao čin i stanje istovremeno, kao dobro koje čovjek čini i kao stanje u kojem djeluje i svoje djelovanje rasvjetljava i unaprjeđuje. A to je, po mom razumijevanju, bitna intencija kur’anskog koncepta „ihsana“u sintagmi „usvetun hasene“

Muhammed alejhisselam je za nas muslimane dobri uzor na način prihvatanja i svjedočenja njegove uzornosti u vidu oponašanja, inspiracije i kreativne intepretacije. U stvarima vjere njegova uzornost je kao ideal dostupna našim sposobnostima, našim vjerskim težnjama i ljudskim mogućnostima oponašanja. Istina, na razini opće svijesti riječ oponašanje ima uglavnom negativnu konotaciju, s razlogom, naravno, zato što upućuje ponajprije na prizemne identifikacije i imitacije. Međutim, u odnosu na Božijeg poslanika ona znači susretanje više uzornosti i naše sposobnosti predavanja višem, našeg uživljavanja u njegov primjer i slijeđenja njegova primjera. Naše inspiriranje Pejgamberovim porukama i djelima počiva na našim sposobnostima da spoznajemo njihov smisao i da se krećemo u svojim razmišljanjima, postupanjima i djelima slijedeći njihove intencije, potaknuti njihovim intencijama. Primjerice, poziv Božjeg poslanika da uklonimo prepreku s puta neiscrpno je inspirativno izvorište za naša spoznavanja raznovrsnih smetnji na putevima kojima se krećemo i za naš aktivni odnos prema njihovom otklanjanju. Za naše odnošenje prema Alejhisselamovoj uzornosti na način kreativnog interpretiranja dovoljno je podsjetiti na čuveni primjer sa beduinom koji je upozoren od Poslanika da je pogriješio zato što nije svezao devu. Radi se o pozivu za naše odgovorno suočavanje sa različitim situacijama i izazovima što traže promišljeno i odgovorno reagiranje, a prije svega o potrebi kreativnog interpretiranja preporuka Božijeg poslanika u okolnostima naših neuspjelih pokušaja rješavanja životnih pitanja za koja nemamo jasne odgovore u vjerskoj tradiciji.

Kao muslimani vjerujemo da je Muhammed alejhisselam dobri uzor za sve ljude koji streme dobru, koji se prepoznaju u dobru. No, to nije samo stvar vjere; svakom su, barem danas, dostupni razlozi usljed kojih se i nemuslimani mogu ugledati na Poslanika islama kao „čovjeka uzora“. Zašto to, međutim, nije slučaj, čak naprotiv. Muhammed alejhisselam je na Zapadu i danas, kao i u prošlosti, više klevetan i krivo predstavljan nego li poštovan i vjerodstojno predstavljan. Kompleksno je, za ovu prilku, pitanje: zašto je tako, i koliko smo mi muslimani odgovorni što nemuslimani u ličnosti i životu Poslanika ne vide uzorno ostvarenje viših zahtjeva vjere i morala, pravde i zakona. Sastavni dio tog pitanja je pitanje kako se dogodilo da se vjera koja je u biti poziv miru i pravdi, koja se raširila zato što je privlačila ljude, i danas od mnogih razumijeva i nastoji predstavljati kao vjera prinude i prijetnje!

Biće uma u ime Boga

Umjesto odgovora, naznačit ću dva određenja čovjeka što se jasno i vjerodostojno ustanovljuju i afirmiraju u pozivu i uzornosti Božjeg poslanika, kao dva konceptualna okvira u kojima se pokazuje naša muslimanska odgovornost što je tako. To su dva ključna određenja čovjeka, barem u ovim našim duhovnim i kulturno-povijesnim okvirima, što ih kao muslimani dijelimo sa zastupnicima i baštinicima druge dvije monoteističke tradicije. Jedno je osjećanje i samoosjećanje čovjeka kao stvorenja, kao Božjeg stvorenja. Mi se, manje više, u ogromnoj većini, osjećamo potomcima zajedničkih roditelja, potomcima Adema i Have; svoju egzistenciju mi doživljavamo u njezinoj izvornoj određenosti dušom ili suštinom koju smo dobili od Stvoritelja i Gospodara kojemu se vraćamo. Naši odnosi u ovom vidiku su osjećajni odnosi osoba; sudbina nam je na ovom svijetu da se trudimo u vjernosti duševnosti, odgovornosti i stremljenju višem osobnom životu. Drugo je razumijevanje i samorazumijevanje čovjeka kao umnog bića, kao homo sapiensa. Naši odnosi u horizontu uma su odnosi bića kojima su date sposobnosti koje se razvijaju samo u zajedništvu s drugim ljudima. Da bi ovladao svim znanjima, čovjek bi trebao da živi hiljadu godina, ali, da li bi i to bilo dovoljno. Prva kur’anska riječ je poziv čovjeku kao biću uma i društvenosti, poziv da uči, istražuje, govori, da, kao biće vjere, u ime Boga, bude biće uma, biće koje napreduje u zajedničkom učenju i djelovanju s drugim ljudima. Klasični mislioci islama, u ovom slučaju napose Farabi, Ibn Sina i Ibn Badže, su razvili učenje o usavršavanju pojedinca kao člana savršene zajednice. U djelu „Ittisalu alel-kavli bil-insan“/ „O spregnutosti uma s čovjekom“Ibn Badže je posredno dao blistavu interpretaciju prve kur’anske riječi razjašnjavajući da čovjek može izgubiti ruke, noge, očni vid, druge udove o kojima ne ovisi život, ali ostaje isti čovjek, ostaje to po umu koji određuje njegova duša.

Uzornost Muhammeda alejhisselam je u svojoj osnovi poziv svakome od nas, svakom pojedincu, da se trudi da da bude vjeran stremljenju svoje duše i zahtjevima svoje društvenosti. Ona je dobra uzornost, jer je poticaj da tu vjernost razvijamo i da u njoj napredujemo kao osobe i pripadnici ljudske vrste.