Dva su glavna razloga: priroda fetve i ljudske manipulacije. Što se tiče prvog razloga, fetva je tumačenje islamskih propisa na apstraktan način. Muftija izdaje fetvu na osnovu činjenica koje su mu zainteresovana lica iznijela. On nije kadija da sam ustanovljava činjenice. Zbog toga je fetva tačna ako su predočene činjenice tačne. Zato se u osmanskim fetvama uvijek koristi kondicional i izmišljena imena. Na primjer, uobičajena formulacija bi glasila: “Ako Zejd povrijedi Amra, te Amr ne može raditi, je li Zejd dužan da plati propuštenu zaradu?” Muftija neće utvrđivati da li je Zejd zaista povrijedio Amra ili ne, nego će izdati fetvu koja se odnosi na situaciju za koju se pretpostavlja da se desila. Zbog ovog karaktera fetve, bilo je moguće da različita lica na različit način predstave jednu situaciju te da se izdaju različite fetve koje se odnose na tu situaciju.
Drugi razlog su ljudske manipulacije, posebno državnih vlasti. Vlasti su kroz historiju nastojale da dobiju legitimizaciju svojih odluka. Fetve su im za to bile potrebne. Za ostvarenje tog cilja bili su potrebni i pravnici koji spremni da svojom fetvom opravdaju svaku odluku vladara. Pri tome su, opet, koristili apstraktnu formu fetve. Primjere za ovakvu praksu imamo u svim oblastima prava. Najpogubnije su bile u oblasti javnog prava odnosno politike. Treba se samo prisjetiti nekih fetvi iz novijeg perioda: fetva o učešću Turske u Prvom svjetskom ratu (“džihad fetva”), pronacističke fetve, prosovjetske fetve, proameričke fetve u Dugom svjetskom ratu (vidjeti knjigu Dav ida Motadela “Islam and Nazi Germany’s War”, Harvard University Press, 2014), fetve u iračko-iranskom ratu kada su obje strane imale svoju ulemu i svoje fetve, itd.
Posljednji primjer manipulacije s tumačenjem, u ovom slučaju historije, bila je objava egipatskog državnog tijela za fetve – Dar al-ifta – od 7. juna ove godine oko koje se digla velika prašina na društvenim mrežama. Naime, komentarišući prijedloge u Turskoj da se Aya Sofya, nekadašnja crkva, pa džamija, pa muzej ponovo pretvori u džamiju, medija centar Dar al-ifta je, prema izvještaju Al-Jazeere objavio:
“Hagia Sophia je bila izgrađena kao crkva u bizantskom periodu 537. godine i ostala je kao takva 916 godina sve dok Osmanlije nisu okupirali Constantinopol 1453. i pretvorili ovu građevinu u džamiju.”
Ono što je izazvalo buru reakcija jeste upotreba termina “okupacija” umjesto uobičajenog arapsko-turskog termina “feth” kojim se označ avaju muslimanska osvajanja. Zato je i sultan Mehmed II poznat u historiji kao “Fatih”. Neki učesnici u ovim reagovanjima su postavili pitanje: da li će Dar al-ifta i feth Egipta označiti kao “arapsku okupaciju”?
Odmah sutradan Dar al-ifta je povukla ovaj stav i zamijenila ga drugim navodeći, kako je javio Al-Monitor, da je bila riječ o “velikom islamskom osvajanju koje je izvršio veliki osmanski sultan Mehmed II. Erdogan nema veze sa Mehmedom.” Ova ispravka, posebno njena posljednja rečenica, pokazala je o čemu se radi: politički sukob između državnog rukovodstva Egipta i Turske prebačen je na nivo religije. To je razlog što se u nekim drugim arapskim zemljama mijenjaju udžbenici historije i osmanska uprava označava kao “okupacija”.
Na ovaj način arapski nacionalisti su se našli na istoj poziciji kao i balkanski nacionalisti koji takođe viševjekovnu vladavinu Osmanlija na Balkanu i dalje nazivaju okupacijom. Samo nekoliko minuta je dovoljno da se na internetskim pouzdanim stranicama nađe definicija termina “okupacija” u međunarodnom pravu. To je “efektivna kontrola teritorije od strane neprijateljske vojske”. Dakle, termin je neprimjenljiv za viševjekovnu civilnu upravu i punu integraciju jedne teritorije u državno-pravni sistem velike sile kao što je bila Osmanska Država. Ali, standardne definicije ne odgovaraju kratkoročnim političkim interesima.
