Može li se terorizam poraziti samo silom

Vijesti
Typography

U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati pojedince

Terorizam i radikalizam se ne rješavaju samo represijom

Problem priključivanja nekih državljana BiH i država regiona terorističkim i nasilnim skupinama u Siriji i Iraku i njihovo učešće u tamošnjim sukobima ponovo je aktuelizirao pitanje radikalizacije mladih, ali ne samo njih, na ovim prostorima, ali i pitanje načina na koji se države i društva bore sa ovom pošasti.

Ali prije toga treba imati na umu da to što su neke radikalne skupine iskoristile haos u Siriji kako bi tu provodile strašne zločine u ime vjere i navodne zaštite interesa muslimana čiju krv bjesomučno prolijevaju ne amnestira one koji su taj sukob uzrokovali, produbljivali ili zbog vlastitih političkih interesa ignorirali.

Zato bi bilo neozbiljno zanemariti činjenicu da je među onima koji su, naročito prije uspostavljanja tzv. Islamske države, bilo onih koji su u Siriju odlazili iz iskrene namjere da pomognu napaćenom i ostavljenom sirijskom narodu u nastojanju da se oslobodi jednog brutalnog i diktatorskog režima ne znajući u kakav sukob su uvučeni i za čije interese, a da i ne znaju, ratuju. Ipak svima onima koji su htjeli pomoći bilo je jasno u šta se taj sukob odavno pretvorio, da je on odavno zloupotrijebljen od mnogih u regionu i svijetu, te da on jedva da ima išta sa „sirijskom revolucijom“. Oni su se oglušili na upozorenja domaće i svjetske uleme o tome da vjera ne može biti opravdanje za bratoubilački rat i zločine nad nedužnima.

Danas je valjda svima jasno da je „fenomen stranih dobrovoljaca“ postao problem koji ne samo da destabilizira zemlje u koje oni dolaze i učestvuju u tim bratoubilačkim ili „proksi ratovima“ u ime velikih sila koje indirektno upravljaju konfliktima nego i za zemlje iz kojih dolaze i u koje će se eventualno vratiti.

U evropskim zamljama fokus je za sada na dobrovoljcima koji se bore u redovima tzv. Islamske države i fronta En-Nusre dok se ne govori o evidentiranim koji odlaze kao dobrovoljci u redove suprotne strane u tamošnjem sukobu. Već su evidentirani dobrovoljci iz evropskih zemalja u redovima kršćanskih i šiijskih milicija koje se bore na strani režima Bešara el-Asada i paravojnih šiijskih milicija u Iraku. Kurdske vojne skupine su počele privlačiti brojne dobrovoljce ne samo kurdskog porijekla nego i iz redova evropske ultradesnice.

Ali u našem bh kontekstu najinteresantnija, ali nedovoljno tretirana pojava je odlazak dobrovoljaca srpsko-svetosavskih radikalnih četničkih pokreta na ukrajinsko ratište. Ova pojava još uvijek nije dobila svoj sigurnosni, medijski i naročito ne društveni epilog, ali neminovno ukazuje da se radi o globalnom i zabrinjavajućem trendu.

 

Različit pristup

 Ono što jeste vrijedno primijetiti jeste različit pristup ovom fenomenu u BiH, ali i nekim zemljama okruženja, i ostatku svijeta prije svega u zemljama EU. Naime, u tim zemljama se ovaj problem ne tretira samo policijskim i sudskim metodama nego se traga i za drugim modelima rješavanja problema koji su fokusirani na prevenciju i pomoć onima koji se odluče izvući iz takvih skupina ili krenu putem tzv. deradikalizacije.

U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati pojedince. Iskustva nekih drugih država, prije svega onih arapskih kazuju nam da se problem samo produbljuje ukoliko se procesuiranje osumnjičenih provodi neprofesionalno i uz kršenje osnovnih ljudskih prava. Ne smijemo zaboraviti ni da su sadašnje ekstremističke ideje tekfira i vjerom opravdanog nasilja nastale u zatvorima muslimanskog svijeta.

Država ima ustavnu obavezu da zaštiti svoje građane i nije sporno da se protiv nasilnih skupina poteže i za represivnim mjerama, ali one zbog specifičnosti izazova ne bi trebale biti jedina opcija, naprotiv, to bi trebala biti tek posljednja mjera za kojom se poseže.

Prisjetimo se da je i emiru-l-muminin Alija, r.a., posegnuo za silom u rješavanju problema haridžija kada su oni počeli ugrožavati živote i imetke drugih ljudi, ali tek kada je iskoristio sve druge mogućnosti poput vođenja dijaloga preko 'Abdullaha ibn 'Abbāsa, r.a., (dvije hiljade njih je napustilo tu radikalnu skupinu) i pozivanja da se ograde od onih među njima koji su se ogriješili o zakon i prolili krv nevinih kao što je bio slučaj sa ubicama 'Abdullaha ibn Habbāba i njegove supruge.

Ekstremisti koji posežu za nasiljem kako bi ostvarili vlastite političke ili ideološke ciljeve nekada provociraju državu i društvo kako bi posegnuli za silom protiv njih, jer to onda opravdava njihovo korištenje nasilja i daje im argument da se oni samo brane, a u velikom broju slučajeva zbog nepopularnosti države i sigurnosnih agencija to pomaže u mobiliziranju novih članova i pridobijanju masovne podrške. Jednostavnim spinom i korištenjem društvenih mreža oni postaju žrtve progona zbog svojih vjerskih ubjeđenja čime se postiže kontraefekat.

Zato represija, sila i zatvorske kazne ne mogu biti prvi, a pogotovo ne jedini metod suočavanja sa ovim kompleksnim fenomenom.

Terorizam se ne može poraziti samo silom, on je taktika i daleko je bitnije iskorijeniti uzroke koji pogoduju njegovom nastanku i širenju, te pozabaviti se isključivim i nasilnim ideologijama koje ga hrane. Da bi se takav odgovor ponudio moraju se angažirati svi resursi jednog društva. Zato se u brojnim zemljama svijeta ovom problemu pristupa daleko ozbiljnije i „slojevitije“ korištenjem čitavog niza mjera i metoda, a ne samo sudskog procesuiranja.

 

Evropski odgovor

 Tako je Evropska komisija 15. januara ove godine donijela tzv. Kominike u kojem se utvrđuje deset područja u kojima se države članice i EU pozivaju da intenziviraju svoje djelovanje kako bi spriječili svaku vrstu ekstremizma koja vodi nasilju, bez obzira na to odakle dolazi. Predložene mjere uključuju stvaranje evropskog centra znanja o nasilnom ekstremizmu, osposobljavanje za radnike na terenu i finansijsku podršku za projekte u kojima se primjenjuju savremeni komunikacijski alati i društveni mediji u borbi protiv terorističke propagande. Od država članica se isto tako traži uspostavljanje programa u okviru kojih se članovima ekstremističkih skupina omogućuje lakše napuštanje nasilnih metoda i s njima povezanih ideologija. Deset preporuka uslijedilo je kao rezultat dvogodišnjeg rada na Mreži za osvješćivanje o radikalizaciji (RAN), koju je Komisija osnovala u 2011. i u kojoj je okupljeno 700 stručnjaka i radnika na terenu iz svih krajeva Evrope.

 

Terorizam se ne može poraziti samo silom, on je taktika i daleko je bitnije iskorijeniti uzroke koji pogoduju njegovom nastanku i širenju, te pozabaviti se isključivim i nasilnim ideologijama koje ga hrane. Da bi se takav odgovor ponudio moraju se angažirati svi resursi jednog društva. Zato se u brojnim zemljama svijeta ovom problemu pristupa daleko ozbiljnije i „slojevitije“ korištenjem čitavog niza mjera i metoda, a ne samo sudskog procesuiranja.

 

„Nijedna zemlja nije pošteđena pošasti nasilnog ekstremizma. Ali još se uvijek premalo država članica suprotstavlja toj sve većoj prijetnji. Potrebne su nam snažne preventivne mjere za borbu protiv ekstremizma u svim njegovim oblicima. Naš je cilj poticati napore država članica u borbi protiv radikalizacije i ekstremističkog nasilja, te pružiti skup mehanizama za preventivno djelovanje širom Evrope“, izjavila je tim povodom povjerenica EU za unutarnje poslove Cecilia Malmström.

U Kominikeu se kaže da je za zaštitu građana od tih prijetnji potreban pristup koji uključuje širok raspon partnera na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, te na nivou EU.

Članicama EU, a tome bi trebale težiti i zemlje kandidati pa i BiH koja to želi postati, se sugerira razvoj sveobuhvatnih nacionalnih strategija. Države članice se potiču na uspostavljanje odgovarajućih okvira koji uključuju nevladine organizacije, radnike na terenu, službe sigurnosti i stručnjake na tom području, kako bi se lakše osmislile mjere za djelotvorno sprječavanje nasilnog ekstremizma i terorizma.

Planirano je i formiranje evropskog centra znanja, kako bi se utvrdila i širila najbolja praksa, te uobličio program istraživanja. Taj će centar pružati podatke kreatorima politika na nivou EU, te na nacionalnom i lokalnom nivou, a isto tako i usklađivati inicijative za prevenciju u EU i izvan nje. Komisija će za „centar znanja“ i druge aktivnosti na prevenciji sa središnjim upravljanjem, uključujući aktivnosti RAN-a i potporu izlaznim programima u državama članicama, u razdoblju 2014.-2017. namijeniti sredstva u iznosu do 20 miliona EUR.

Strategija posvećuje posebnu pažnju programu podrške članovima ekstremističkih skupina za napuštanje tih skupina i deradikalizaciju („izlazne strategije“) u svim državama EU. U međuvremenu su takvi programi razvijeni u većini zemalja EU. Za razvoj tih programa iskorištena su i iskustva koja te zemlje imaju u suprotstavljanju ideologijama i grupama koje nose ultradesničarske ideje i s kojima su na sličan način postupali već decenijama. Većina muslimanskih država takve programe ima već godinama.

Kominike Evropske komisije podsjeća da se takvi programi najbolje realizuju u saradnji između više subjekata iz raznih sektora, posebno porodice i članova zajednica bliskih nasilnim ekstremistima. Predviđeno je da Komisija na zahtjev pruža upute za uspostavljanje „izlaznih programa“ i organiziranje osposobljavanja za lokalne radnike koji sudjeluju u radu na izlaznim strategijama. Komisija je do sada u okviru fonda za sprječavanje i suzbijanje kriminaliteta na projekte deradikalizacije potrošila oko 10 milijuna EUR. Finansirala je velik broj projekata radi bolje informiranosti o procesu radikalizacije, kao i stručni rad na osmišljavanju djelotvornih preventivnih mjera.

Strategija predviđa i bližu saradnju s civilnim društvom i privatnim sektorom za rješavanje problema na koje se nailazi na internetu. Ekstremistički materijali i propaganda lahko su dostupni na internetu preko stranica za rasprave, društvenih medija, blogova itd. Napori ne smiju stati na zabrani i uklanjanju zabranjenog materijala, već moraju uključivati poruke suprotnog sadržaja kako bi se raskrinkala ekstremistička argumentacija. Skupine u lokalnim zajednicama, građani, žrtve i bivši ekstremisti u stanju su slati snažne poruke. Komisija predlaže uspostavljanje foruma s ključnim subjektima u sektoru za raspravu o mogućnostima uže saradnje, te se zalaže za izradu i širenje protuargumentacije.

 

Veća uloga žrtava

 Glas žrtava moćno je sredstvo prevencije i deradikalizacije, ali samo ako se žrtve ne osjećaju neugodno kada s drugima dijele svoja iskustva i ako im se pruži potrebna podrška. Komisija će zato prema predviđenom akcionom planu podupirati udruženja i mreže žrtava, između ostalog financiranjem projekata, kako bi se olakšala komunikacija i podigao nivo svijesti.

Dio strategije i aktivnosti koje se mogu poduzeti kako bi se spriječila radikalizacija je i poticanje kritičkog razmišljanja među mladima o ekstremističkim porukama. Obrazovanje i programi razmjene među mladima ključna su područja kojima se mladima može pomoći u kritičkom razmišljanju o ekstremističkim stavovima i porukama, te razotkriti manjkavosti takve propogande. Zato Evropska komisija podupire lokalne zajednice i skupine koje rade s bivšim nasilnim ekstremistima i njihovim žrtvama, jer oni najbolje mogu opisati, naprimjer, stvarnost rata i pravo stanje u kampovima za obuku terorista.

U našem bh kontekstu najinteresantnija, ali nedovoljno tretirana pojava je odlazak dobrovoljaca srpsko-svetosavskih radikalnih četničkih pokreta na ukrajinsko ratište. Ova pojava još uvijek nije dobila svoj sigurnosni, medijski i naročito ne društveni epilog, ali neminovno ukazuje da se radi o globalnom i zabrinjavajućem trendu.

 

Ohrabruje se i intenziviranje istraživanja o trendovima radikalizacije. I dalje će biti na raspolaganju finansijska sredstva EU za istraživanje o tome kako i zašto ljudi postaju radikalniji ili manje radikalni, te o ulozi koju u tom smislu imaju, primjerice, ideologija, tehnike regrutiranja pomoću interneta ili uzori.

Mnoge od ovih mjera bi se mogle i trebale primijeniti i u BiH, ali će kritičari vjerovatno odgovoriti kako država nema novca ni za druge veće i prioritetnije probleme. Ipak će biti da je veći problem politička volja i svijest o problemu i načinu njegovog rješavanja, jer se novac može osigurati i iz evropskih fondova.

Tako i spomenuta strategija EU planira bližu saradnju sa zemljama partnerima izvan EU. Podložnost radikalizaciji ne postoji samo unutar granica EU. Komisija i visoka predstavnica nastavit će saradnju s trećim zemljama na sprječavanju radikalizacije upotrebom finansijskih sredstava EU za osposobljavanje ili podupiranjem medija i lokalnih inicijativa u području prevencije. Strategije za sprječavanje radikalizacije i nasilnog terorizma trebaju biti sastavni dio mehanizama i instrumenata razvojne saradnje.

Kada znamo kako drugi rješavaju ovaj problem legitimno je postaviti pitanje zašto se samo u BiH od svih metoda suzbijanja fenomena priključivanja dobrovoljaca terorističkim skupinama koriste samo sigurnosne, odnosno one represivne mjere a da se ne razmišlja i o korištenju drugih daleko efikasnijih metoda prevencije i odvraćanja. Država je ponudila svoj odgovor i on je takav kakav jeste. Sada je na društvu da ponudi svoj odgovor uz podršku nadležnih državnih institucija. I tu svi trebaju dati svoj doprinos od medija, nevladinog sektora, akademske i vjerskih zajednica pa do porodice. Najgore će biti ako nam prijetnja zatvorom ostane jedina mjera na koju smo kao država i društvo nadošli.