Preporod

kaže profesor Lavić, novoizabrani predsjednik BZK Preporod, sa kojim smo razgovarali neposredno nakon njegovog izbora za čelnika ove najznačajnije bošnjačke kulturne institucije. Dr. Lavić, pored ostalog, govori o kontinuitetu BZK Preporoda, o Preporodu kao vakufu, inicijativi za gradnju kuće Preporoda i sl. ali i o brojnim drugim društvenim, kulturnim i političkim pitanjima poput Bolonjskog procesa,  bh dijaspore,  genocida u Srebrenici, relacijama bh politike...

Profesore Laviću, na početku našeg razgovora želim da Vam u ime naše redakcije, kao i u svoje ime čestitam na izboru za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.
Prof. dr. Senadin Lavić: Zahvaljujem Vam na čestitkama u svoje ime i u ime mojih saradnika.
Vi ste peti predsjednik otkako je obnovljen rad BZK Preporod. Prije Vas ovu časnu i veoma odgovornu funkciju obavljali su prof. dr. Muhsin Rizvić, prof. dr. Enes Duraković, prof. dr. Munib Maglajlić i prof. dr. Šaćir Filandra. Šta za Vas znači činjenica da ste u safu sa ovim značajnim imenima, na vrhu piramide kulturne organiziranosti bošnjačkoga naroda?
Prof. dr. Senadin Lavić: Da, u pravu ste. Od 16. januara 2010. nastavljam put koji su započeli mnogi uvaženi ljudi prije mene i izražavam poštovanje prema profesorima Rizviću, Durakoviću, Maglajliću i Filandri kao ljudima koji su imali odvažnosti, umnosti i strpljenja da budu na čelu važne kulturne institucije Bošnjaka u oskudnom vremenu. To ujedno znači da ja nisam slučajno ovdje ili da ne dolazim niotkud, da BZK Preporod kao institucija kulture nije pala s neba, da postoji kontinuitet u radu i jasno izražena odgovornost velikog broja bošnjačkih intelektualaca za sadržaje i procese koji određuju bošnjačku kulturu. Naravno, BZK Preporod je postojan zahvaljujući i radu velikog broja ljudi, naših odanih članova i građana, koji se predano, s ljubavlju i znanjem uključuju u projekte Zajednice i na taj način je razvijaju širom Bosne i Hercegovine kao prepoznatljivu instituciju. Predsjednik ima odgovornost da, između ostalog, pripremi prostor i osigura djelatan okvir za takve projekte i procese. On kao koordinator i voditelj ima čast i odgovornost da bude na čelu u jednom određenom periodu i da predstavlja Zajednicu na kvalitetan način. Dakle, ponosan sam da pripadam ovome bošnjačkom, kako vi kažete, safu.
Obraćajući se članovima Skupštine Preporoda, pored ostaloga, kazali ste da ste za timski rad koji će nastaviti sa razvojem ove kulturne asocijacije. Koje su to razvojne dionice Preporoda kojima ćete, samostalno i timski, dati poseban akcenat?
Prof. dr. Senadin Lavić: Kada se osvrnemo oko sebe u savremenom evropskom znanstveno-kulturnom svijetu vidjećemo da mnogi narodi i njihove kulturne i znanstvene institucije djeluju kao mreže timova ili povezanih grupa na osnovama znanja, odgovornosti i optimizma kojim se iskazuje uvjerenje da se racionalnim ljudskim djelovanjem može mnogo učiniti na orijentaciji i usmjeravanju društvenih, narodnih i nacionalnih tokova. To se u evropskom kulturnom prostoru na početku 21. stoljeća naziva društvo zasnovano na znanju ili, jednostavno, društvo znanja. I do sada je u BZK Preporod bio prepoznatljiv timski rad na brojnim projektima, prije svega, na projektima Bošnjačka književnost u sto knjiga, na stvaranju data base bošnjačke kulture, organiziranju znanstvenih skupova, književnih, muzičkih ili slikarskih manifestacija vrlo velikog kvaliteta, koordiniranju rada brojnih općinskih društava, te u kontinuiranom objavljivanju Preporodovih publikacija (Godišnjak i Bosnian Studies: Journal for research of Bosniana thought and culture), saradnje s drugim kulturnim zajednicama i tako redom.
Ja ću nastaviti dosadašnje programe i truditi se da neke od njih u svome mandatu privedem kraju. Ono što će biti novost u odnosu na minuli rad ogledaće se u svjesnom nastojanju mene i mojih saradnika da BZK Preporod damo identitet 21. stoljeća, te da u naše programe uključimo što veći broj mladih ljudi, odvažnih intelektualaca s bosansko-evropskim potencijalom u sebi. Zatim ćemo se truditi da razvijemo svijest da bošnjačka kultura nije sporedno pitanje budućnosti Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, da kultura uopće nije potrošna, nebitna ili sporedna stvara u ljudskom egzistiranju, već obrnuto – da je kultura „osnova“, okvir postojanja jednog naroda, tj. da smo ljudi po kulturi i da na osnovu kulture kao pojedinci i narod pripadamo čovječanstvu. Takav pojam i razumijevanje kulture mora postati dio našeg svakodnevnog života. Naravno, pojam kulture ćemo proširiti na aktuelne sadržaje našeg doba, našeg informacijskog doba (kako ga naziva M. Castells), ili znanstveno-tehnološkog doba (kako ga imenuje J. Habermas), i pitanja koja se u njemu razvijaju. Kultura se ne završava s književnošću, poezijom ili slikarskom izložbom, što bez sumnje jesu njezini važni sadržaji. Ali, neophodno je razvijati svijest koja zna da je kultura sam život naroda koji u vremenu stvara i djeluje. Takva kulturna svijest kod Bošnjaka će postavljati pitanja o kulturi stanovanja, kulturi odijevanja/oblačenja, kulturi svakodnevnog ophođenja, kulturi odgovornosti za svoju naciju / državu, kulturi odgovornosti za još nerođeno, kulturi rada, kulturi odnosa prema prirodi i životnom okolišu (ekološka kulturna svijest), kulturi ishrane, kulturi znanja, kulturi čuvanja zdravlja i njegovanja tijela, kulturi saradnje s drugim narodima i kulturama, kulturi mira, kulturi otvorenosti i antiizolacionizma, kulturi religija itd. To znači da ćemo unutar BZK „Preporod“ poticati pitanja kulturne politike i identiteta Bošnjaka te kulturno-povijesna pitanja naroda i nacije (države Bosne i Hercegovine). Njegovaćemo i razvijati kapacitete bosanskohercegovačke kulture u evropskoj zajednici naroda. Razmišljamo o pokretanju jednog Centra za analizu i procjenu kulturnih trendova pri Preporodu koji bi bio izraz bošnjačkog mišljenja o relevantnim pitanjima naše kulturno-povijesne stvarnosti na početku 21. stoljeća.
Izvještaj bivšeg predsjednika, prof. dr. Šaćira Filandre, gotovo jednoglasno je usvojen. Jedna od rijetkih primjedbi na liste Matičnog odbora i Savjeta Preporoda bila je na to da je iz šire regije bosanske Krajine na njima tek jedna osoba iz Bihaća. Doista, na prvi pogled na liste s imenima stječe se dojam da je u tim tijelima, od 87 imena, više od dvije trećine ljudi koji žive i rade u Sarajevu. Usprkos činjenici da su liste, također, gotovo jednoglasno prihvaćene, hoće li one biti dopunjene sa istaknutim naučnim i kulturnim poslenicima iz drugih sredina?
Prof. dr. Senadin Lavić: Spremam se sa svojim saradnicima na jedan radni „pohod“ u Krajinu. Ovo je jedna strana problema i mi ćemo je riješiti na jednoj od sljedećih sjednica. Predložena imena iz Krajine dodaćemo na liste Matičnog odbora i Savjeta Preporoda. To dakle nije nerješiv problem i neizvodiv postupak u redovnoj proceduri organa Preporoda. Naši Krajišnici ne treba da se plaše da će biti zanemareni ili zaboravljeni od Sarajeva! Treba uvijek imati na umu da je Preporod institucija i da djeluje po jasnim principima i procedurama. Na tome ću insistirati i to poštovati.

Građani trebaju znati da je i Preporod vakuf

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić predložio je da se krene sa izgradnjom kuće Preporoda, a moguću lokaciju, budući da je i Preporod vakuf, trebalo bi pronaći na jednoj od vakufskih parcela u Sarajevu. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj inicijativi?
Prof. dr. Senadin Lavić: Zahvalni smo reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću na podršci koju nam je iskazao na Skupštini. Svi znamo da su zahtjevi vremena  neumoljivi i treba im se prilagođavati. Mi smo već razmišljali o jednom većem objektu koji bi služio kao dom ili kuća Preporoda, jer djelatnost koju obavlja naša institucija svakim danom postaje sve kompleksnija i zahtijeva prostorno-tehničko poboljšavanje uslova rada i sofisticirane forme djelovanja. Takav objekt već sada se pokazuje kao potreban i mi ćemo obaviti opsežne konsultacije na organima Preporoda i sa drugim bošnjačkim institucijama i državnim ministarstvima koja nam mogu pomoći oko tog važnog posla. Vjerujem da će organi Zajednice uspjeti iznaći pravi odgovor na ovo pitanje i dati suštinski doprinos daljnjem razvoju Preporoda.
Građani trebaju znati da je i Preporod vakuf i da mi, naša generacija, moramo nešto dodati tome vakufu da bi bio u skladu sa zbiljskim potrebama u našem i budućem vremenu. Generacije prije nas su pravile zgrade, podizali škole, otvarale banke, gradile studentske domove, pokretale preduzeća, dakle, mislile na budućnost naroda i Bosne, bez obzira što su bile u mnogo težim okolnostima u odnosu na nas.  
Navršilo se već dvije decenije od obnavljanja rada BZK „Preporod“. Danas je „Preporod“  djelatan kao prepoznatljiva i respektabilna kulturna institucija. U današnjim okolnostima potrebno je uvezati mnogo segmenata finansijskog, organizacijskog, planskog, kreativnog, savremenog, idejnog i drugih oblika djelovanja da bi se moglo odgovoriti zahtjevima vremena. Misleći o svim tim zahtjevima i radeći institucionalno na njihovom ispunjenju, Preporod se na taj način utemeljuje za budućnost i pokazuje svijest o povijesnoj i kulturnoj dinamici na koju mora odgovoriti kvalitetnim racionalnim djelovanjem. Preporod je lijep izraz bošnjačkog kulturno-povijesnog uma! Pripadam onoj vrsti bosanskih ljudi i generaciji Bošnjaka s hercegovačkog područja i Bosanaca koju ne možete pribiti uza zid i reći: „Nema izlaza.“ Ili: „Gotovo je!“ Ovu generaciju više se ne može prisiliti da odustane od svojih ciljeva, da se odrekne svojih ideala i da se zaplaši da odustane od sebe. Naučeni smo da se pod kapom nebeskom mora naći izlaz iz teških i neizvjesnih situacija. Uvijek se može naći izlaz, uvijek se može otvoriti polje novih mogućnosti, ali samo treba htjeti, imati znanja, smjelosti te mnogo i odgovorno raditi. To je credo savremenog svijeta, uvjerenje koje nije strano ni u našim krajevima, a koje bi, mislim, trebali prigrliti bosanskohercegovački građani zarad izgradnje boljeg i kvalitetnijeg društva i vlastitog života. Stoga je važno naglasiti da se kultura ne može reducirati na usko semantičko polje i na taj način kontrolirati – kultura je sam život koji uvijek nađe izlaz iz barbarske opasnosti koja se nad njim povremeno nadvija. Zato je važno graditi nove građevine, konstruirati nove svjetove i razvijati nadu među ljudima u bolje sutra.   
Koliko će Preporod raditi na tome da okupi naše ljude iz dijaspore kako bi oni bili izdašniji u pomoći svojoj domovini?
Prof. dr. Senadin Lavić: Bošnjačka dijaspora je veliko i važno pitanje današnjih Bošnjaka. Smatram da se to pitanje još nije valjano mislilo i da se uglavnom radi o površnim ocjenama i stavovima raznih grupa koje nisu u stanju da važnost tog pitanja odvoje od sitnih egoističnih halucinacija. Mislim da je vrijeme da okončamo epohu ignorancije i nezrelosti, ne samo u Bosni i Hercegovini, već na globalnom nivou. Bosna jeste matica milionima ljudi širom svijeta – od Hrvatske, Slovenije, Albanije, Makedonije, Turske, Njemačke, Francuske, zemalja Skandinavije, do Sjeverme Amerike i Australije. Radi se o jednom cijelom narodu u dijaspori. To je činjenica koja se više ne može zanemariti.
S druge stane, također, miloni ljudi širom svijeta imaju konkretnu emociju, ideju, plan, želju, prijedlog ili neku naznaku za saradnju u kojoj bi se ostvarila obostrana korist. Naš je zadatak da razbijemo neučinkovitu inertnost u našem djelovanju i započnemo posao za 21. stoljeće koji će se sastojati u umrežavanju bošnjačkog i bosanskog potencijala širom današnjeg svijeta. Osnov toga je slobodan i otvoren razgovor! Ponovno moramo pokrenuti jedan val odanosti Bosni, ali oslobođen lažnog i ispraznog patriotizma i zloupotreba u „ime države“. Treba praviti poslove i pokretati projekte, prije svega, da bi se stvorila nova „energija“ bosanskog čovjeka.
Organiziranost dijaspore bitno bi doprinijela svjetskom pogledu na Bosnu, pozicioniranju Bosne i Bošnjaka u globalnoj mreži. U tom pogledu bi se razgranali brojni procesi. Moglo bi se otpočeti s jednim znanstveno-kulturnim časopisom. Preporod već ima Bosnian Studies, časopis na engleskom jeziku, i to bi mogla biti dobra osnova.
No, uvezivanje bosanskehercegovačke dijaspore i bosanskohercegovačke diplomatske mreže je isto tako važan zadatak naše države i njenih institucija, tako da se Preporod u tom smislu neće uplitati u poslove i nadležnosti određenih državnih institucija.

Stotinu godina časopisa Pregled

A sad da pređemo na set drugih pitanja. Izvršni ste urednik univerzitetskog časopisa Pregled. Koje su teme dominantne u ovom glasilu i koliko su danas profesori i studenti zainteresirani da tekstualno sudjeluju u njegovome izlaženju?
Prof. dr. Senadin Lavić: Znanstveni časopis Pregled jeste prepoznatljiv izdavački sadržaj Univerziteta u Sarajevu na koji smo jako ponosni. Njegov sadašnji urednik je profesor Pravnog fakulteta dr. Mustafa Imamović. Pregled je indeksiran časopis što je posebno važno za nastavnike i saradnike, jer im to omogućava da imaju objavljene radove koji su neophodni za znanstveno napredovanje, odnosno izbore u viša znanstvena zvanja. Na taj način Pregled ispunjava jednu važnu funkciju na Univerzitetu.
Pregled je časopis koji je počeo izlaziti daleke 1910. godine u Sarajevu i evo mi, njegovi današnji nosioci, obilježićemo stotinu godina od njegovog pojavljivanja. U Pregledu se objavljuju radovi domaćih i stranih autora, a primarno znanstvena istraživanja nastavnika i saradnika Univerziteta u Sarajevu u kojima se obrađuju aktuelne i relevantne teme za bosanskohercegovačko društvo.
Vanredni ste profesor metodologije društvenih znanosti i socijalne epistemologije na odsjecima politologije, sociologije i komunikologije FPN-a. Koje su, po Vama, prednosti i mahane studija po Bolonjskom procesu?
Prof. dr. Senadin Lavić: Da, nastavnik sam na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje izvodim nastavu iz predmeta Metodologije i Empirijskih istraživanja u društvenim znanostima sa svojim saradnicima. Moram reći da sam nastavnik koji preferira timski rad i trudim se da među svojim kolegama razvijam duh saradnje i uvažavanja, a posebno među mlađim saradnicima koji tek treba da se ostvare u polju znanosti. Posebno mi je važno da Fakultet vodi brigu o znanstvenom podmlatku.
Među brojnim institucijama ova znanstvena institucija je za državu Bosnu i Hercegovinu od izuzetne važnosti, budući da se na njoj znanstveno uspostavlja odnos prema svim bitnim političkim pitanjima našeg vremena. Njen osnov je politološko-sociološko-filozofski, ali se ispunjava u konkretnim znanstvenim disciplinama koje se na Fakultetu njeguju već pedeset godina. Svugdje u svijetu fakulteti političkih nauka sudjeluju u kreiranju političkog identiteta vlastitog društva i ideja koje su od odlučne važnosti za njegovo uspješno funkcioniranje.
Smatram da je Fakultet političkih nauka u Sarajevu vodeća bosanskohercegovačka znanstvena institucija po pitanjima obrazovanja studenta u oblasti društveno-znanstvenog mišljenja i istraživanja, razvijanja kapaciteta i potencijala države Bosne i Hercegovine, političkog mišljenja, nacionalne pozicioniranosti Bosne u internacionalnim relacijama, u evropskim integracijama, diplomatiji, sigurnosti, međuetničkom razumijevanju i poštovanju u balkanskim okvirima, istraživanju bitnih problema bosanskohercegovačkog društva itd. Danas je rad nastvanika sa FPN u našem društvu sasvim prepoznatljiv. Nisu to nikakvi ideolozi, već naprotiv vrlo jasno pozicionirani kritički mislioci i prosvjetitelji koji znaju da se moraju odgovorno i mudro suočavati sa svim strašnim pitanjima našeg društva koja su tu pred nama. O tome svjedoče njihovi znanstveni opusi.
Bolonjski sistem studiranja je proces u koji je uključen i Univerzitet u Sarajevu, a time i FPN. On je osmišljen kao trostepeni oblik studiranja koji se sastoji od prvog stupnja, master stupnja/studija i doktorskih studija/stupnja, a kojima odgovaraju zvanja: bakalaureat, magistar i doktor. Ne treba tražiti sličnosti sa “starim“ sistemom studiranja. Osnovna namjera Bolonjskog sistema studija jeste razviti potencijale kod studenta i dovesti ih u položaj da sami jednog dana „proizvode znanje“ na doktorskim studijama. Treba naglasiti, pritom, da se znanje pojavljuje kao roba, i to kao najskuplja roba na svjetskom tržištu roba, te da se naše studiranje odvija u svijetu kapitalizma. Mi to često zanemarujemo i pričamo priče o „slobodnoj znanosti“ i „besplatnom školovanju“. To ne mogu osigurati ni daleko bogatije zemlje od nas. Stoga su čudni neki nedobronamjerni prigovori u vezi sa „ekonomskim“ odnosima u visokoškolskom sistemu obrazovanja. Na djelu je mnogo proizvoljnosti, neodgovornosti, površnosti, opstruiranja, spekuliranja iza kojeg se krije neznanje i izbjegavanja obaveza. Nažalost, u općoj poplavi univerziteta i površnom odnosu prema znastvenom radu, strada pojam znanja i dolazi do erozije znanstvenih istraživanja, te sve se svodi na testiranje studenata i kvazievaluaciju. Mi smo sasvim zanemarili pojam znanja ili to šta podrazumijevamo pod znanjem. Da li su to „skripte“ od tri marke?! Tako imamo jedan opasan proces odvraćanja od ideje obrazovanja i Bildunga. Ljudi se više ne obrazuju i ne studiraju probleme! O tome posebno uvjerljivo pišu J. Mittelstraß i K. P. Liessmann. Mene posebno zabrinjava nepotizam i neznanje koji su se uvukli sa stražnjih vrata Univerziteta, drskost i „minimalizam iz garaža“ koji se sprda sa akademskim vrijednostima, a onda u skladu s tim slijede sasvim opravdana pitanja: Šta će društvo kao što je naše bez vrhunske i kvalitetne znanstvene djelatnosti? Mogu li ovakva društva uopće dočekati dostojanstveno sutrašnje doba bez znanosti?
Širom Evrope se vode teške i dalekosežne rasprave oko Bolonjskog sistema obrazovanja. Mi moramo osluškivati ton tih debata i gledati svoj put u evropskom društvu sutrašnjice. Tradicionalni evropski ideal obrazovanja, po svom osnovu antičko-humanistički, podrazumijevao je cjelovit program samoobrazovanja čovjeka pri čemu se misli na razvoj ljudskog duha, tijela, nadarenosti itd., čime bi se dospjelo do razine umne individue. Time je, kako to kazuju Adorno i Horkheimer, čovjek odvajan od neznanja i barbarstva, te vođen u kultivirane civilizacijske forme egzistiranja. No, danas je Evropa napustila humboldtovski pojam obrazovanja i znanstvene institucije podredila tržištu i velikim svjetskim tokovima novca. Mi to, ipak, ne možemo izbjeći, jer svijet je postao globalno povezana mreža interakcija.  

Bošnjaci moraju misliti Srebrenicu

Završili ste filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na istom fakultetu, 1999. godine magistrirali ste na temu: Dometi Adornove kritike modernog društva. Adorno se zapitao da li je, parafraziram, poslije Auschwitza moguće pisati poeziju. Bošnjački narod je i tokom posljednjeg genocida koji se desio nad njim ispisivao poeziju. Kako komentirate fenomen da narod koji je ubijan i zato što pripada islamskom civilizacijskom krugu smogne snage i za ovakav jedan krik?
Prof. dr. Senadin Lavić: Th. W. Adorno je veliko ime u evropskoj filozofiji 20. stoljeća. On je jedan od vrhunskih mislilaca Frankfurtske škole. U našoj kulturnoj javnosti Adorno je već dobro poznat i interpretiran, a posebno se pozivamo na njegove stavove poslije agresije na Bosnu i debakla UN. On je razumio barbarstvo dvadesetog stoljeća i pomogao nam da odgovorimo na pitanje: Kako je moguće barbarstvo na kraju 20. stoljeća u Bosni, a neskriveno i pred očima cijelog svijeta? Auschwitz je bio sumrak civilizacije, propast čovječanstva, Untergang des Abendlandes kako je to govorio O. Spengler. Njemački narod je, međutim, nakon Drugog svjetskog rata uspio da se odredi naspram tog zločina i vlastite ideologije – nacizma.
Bošnjaci moraju odgovoriti šta je za njih život poslije Srebrenice?! Na to pitanje moraju odgovoriti jasno i nedvosmisleno. To znači da moraju misliti Srebrenicu kao mjesto izdaje čovjeka i  mjesto velikosrpskog izvršenja genocida nad Bošnjacima. Umjesto samo „krika“ ja zagovaram mišljenje koje je osnov djelovanja, jer se samo racionalnim pristupom postavljaju bitne odrednice vremena i djelovanja jednog naroda. Srebrenica je, nažalost, prepuštena populističkim manipulacijama i čini se da Bošnjaci još nisu dokučili bitnu misao vremena u kojem su doživjeli genocid. Mi ne razgovaramo o bitnim pitanjima srazmjerno našem stradanju. Poslije Srebrenice mi više nismo isti narod – ali to još nismo rekli mišljenjem sebe i svoga položaja jučer, danas, sutra. Kao da još ne poznajemo sebe!!!
Bošnjaci nisu ubijani samo zato što su muslimani ili što pripadaju islamskim obilježjima kulture – štaviše oni su ubijani upravo zato što su Bošnjaci, tj. što kao narod raspolažu pravom s drugim bosanskohercegovačkim narodima na državu Bosnu i Hercegovinu. Velikosrpski Levijatan bi volio da su Bošnjaci neka amorfna, infantilna „verska skupina“ s kojom se može manipulirati do besvijesti. Nešto slično se dešavalo tokom dvadesetog stoljeća. Tome je došao kraj!

Istražujete u oblasti metodologije, epistemologije, kulturnih studija, filozofije države, analitičke filozofije jezika, leksikologije i onomastičkih studija. Posebno područje interesovanja je problem racionalnosti (transformacija racionalnosti) u postkulturi. Otuda ste i doktorirali na tezi Racionalnost, jezik, zajednica (2003). Koliko smo kao narod, profesore Laviću, racionalni, mudri i osjećamo li mjeru stvari?
Prof. dr. Senadin Lavić: Bitno je napomenuti da je problematika racionalnosti jedno od glavnih pitanja savremene filozofije ili pitanje kojem je savremena filozofija posvetila posebnu pažnju. H. Lenk je, naprimjer, naveo dvadeset i jedan tip racionalnosti čime je ukazao na polisemijski problem racionalnosti od Aristotelovog određenja čovjeka kao zoon logon echon, preko Ciceronovg prijevoda ovoga termina s animal rationale do, recimo, rasprava oko instrumentalnog uma, transverzalnog ili komunikativnog uma u našem dobu. Habermas je  uveo pojam komunikativnog djelovanja (racionalnosti) spram Weberovog pojma instrumentalne racionalnosti. U tim važnim raspravama akcentiram pluralističku racionalnost iza koje stoji filozofsko-perspektivistički pogled na svijet, a koja je u osnovi multiaspektna. Jedan još kvalitetniji atribut upozorava nas da je ona multiakcentovana. To upućuje da su značenja koja mi stvaramo u svakodnevnom djelovanju, zapravo, ne samo polisemična, već da se mijenjaju ovisno od konteksta i ovisno od položaja koji društvene grupe i pojedinci imaju u momentu konstruiranja značenja i interpretacije djelovanja. O tome posebno govore G. Abel, W. Welsch, R. Audi, M. Williams, H. Schnädelbach, M. Foucault, A. Newen, A. Goldman, J. Derrida, a prije njih Vico i Nietzsche. Pojam pluralističke racionalnosti postavljen je tako da bude antiredukcionistički i antifundacionalistički po osnovnom značenju, da dezavuira svaki pokušaj da se ljudsko djelovanje svede na „jednu pravu i nesumnjivu formu“ i da se tako poništi plural formi ljudske racionalnosti ili modela umnog postupanja koji imaju humanističku vrijednost kroz filozofiju, umjetnost, znanost, religiju, mitove, tehniku. Pluralistička racionalnost nas upozorava da ne nasjedamo na naraciju o ekskluzivnoj formi racionalnosti, jer tada zapadamo u ideološki idolopoklonički kult.
Do sada ste objavili više od pedeset naučnih i stručnih radova, prikaza knjiga, eseja, recenzija... Učestvovali ste na mnogim domaćim i međunarodnim naučnim skupovima. Za vrijeme studijskog boravka na Univerzitetu u Bonnu (2000), Philosophische Fakultat, LFB III (Seminar für Logik und Grundlagenforschung – prof. dr Rainer Stuhlmann-Laeisz, prof. dr. Albert Newen), napisali ste naučni rad na njemačkom jeziku. Bili ste i na seminaru profesora Johna Perryja u Bonnu – logika i jezičkoanalitička filozofija te na studijskom boravku u Grazu (2001). Tamo ste na Institut für Philosophie (prof. dr. Kurt Salamun) obavili istraživanje savremenih tokova u teoriji i metodologiji društvenih znanosti. Koliko su ovakva studijska putovanja na renomirane evropske i svjetske univerzitete i institute značajna za jednog profesora i naučnika?
Prof. dr. Senadin Lavić: Studijski boravci su neophodni za razvijanje znanstvenog potencijala mladih znanstvenih djelatnika i oblikovanje svijesti o savremenim znanstvenim tokovima. Smatram da je danas nužno da Univerzitet u Sarajevu nastavi projekt slanja kvalitetnih mladih kadrova na višemjesečne studijske boravke po evropskim i američkim univerzitetima. Na taj način ćemo postati dio svjetskih znanstvenih tokova i samo tako ćemo izaći iz carstva „provincijalnih hiperbola“ u kojima se gušimo. Isto tako trebamo biti otvoreni za saradnju i otvoriti naše katedre za gostujuće profesore i stipendiste iz drugih zemalja. Uvijek se sa ponosom sjećam njemačkih i austrijskih profesora kod kojih sam bio prije nekoliko godina i sa kojima sam ostao u znanstvenom i prijateljskom kontaktu.
Autor ste knjiga Pluralistička racionalnost (2004) i Između periferije i centra (2006). Kad možemo očekivati Vaše nove znanstvene radove?
Prof. dr. Senadin Lavić: Rad na Univerzitetu primarno je određen kao istraživanje koje rezultira radovima, odnosno knjigama. Do sada sam objavio dvije knjige, ali to nije sve što sam uradio u posljednjih četiri-pet godina. Volim pisati, ali isto tako naučio sam da pustim rukopis da „odleži“ ili da „miruje“ određeno vrijeme i da mu se onda vratim kao kritički čitalac. „Užitak“ čitanja knjiga o kojem govori G. Bachelard i pisanje teksta jeste važan dio mog života – to je ono što mi je dato. Moglo bi se reći da je to sudbina. Volim biti s knjigama poput Skokovog Etimologijskog rječnika, Ladanovog Etymologicona, Mahmutefendićeve Kelvinove nule, Karahasanove O jeziku i strahu, Pašićeve Mile i Moštre, Ibrišimovićevog Karabega itd. Cijenim njemačku filozofiju od Kanta do Heideggera, a posebnu pažnju mi je privukla američka filozofija 20. stoljeća. Radi se o kantovsko-konstrukcionističkom duhu, epistemološkim problemima, jezičko-analitičkoj filozofiji itd. Uža oblast koja je predmet moga interesovanja jeste metodologija, odnosno metodologija i istraživanje u društvenim znanostima te objedinjavanje kvantitativnih i kvalitativnih pristupa i procedura u istraživanjima.
Sada imam spreman rukopis Mitologija, nasilje i strah u kojem se bavim „domaćim“ temama barbarstva i progona ljudi. S timom saradnika završavam Leksikon socioloških pojmova koji će služiti kao sekundarna literatura i biti od velike koristi studentima i svima onima koji su zainteresirani za terminologiju sociologije i drugih društvenih znanosti. Pri kraju sam također s tekstom iz metodologije. Trenutno ga dopunjavam sa sadržajima iz recentnih radova američkih autora. U fazi sam prikupljanja empirijske građe o bošnjačkim prezimenima – objavio sam osnovne radove iz ove onomastičke (antroponimijske) oblasti s akcentom na varijable „prezime roda“ i „mjesto“. Imam jedan rukopis o odnosu znanosti i društva, koji dopisujem polahko i detaljno, na tragu C. van Dorena, J. Mittelstraßa, S. Shapina, A. F. Chalmersa, S. Toulmina i M. Peryja. Tu je također nedovršen rukopis pod radnim naslovom Hertičke notacije koji etablira heretičko držanje u društvenom djelovanju i potencira mogućnost drugačijeg djelovanja u kanoniziranim i unificiranim modelima. I još neki rukopisi te jedan poput Intimnog vokabulara, nešto slično C. Lévy- Straussovim radovima. Tu je također prilično oblikovan, sa jasnim konturama i sadržajem, Filozofski rječnik itd. Nadam se da ću to sve uspjeti zaokružiti za pet-šest godina i predstaviti znanstvenoj i kulturnoj javnosti.

Bosna i Hercegovina je neupitna i o njoj se ne može pogađati ili dogovarati po vojnim bazama i kafanama

Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca pokrenulo je inicijativu za održavanjem bošnjačkog sabora. Koliko je, po Vama, u ovom momentu doista potreban ovakav jedan skup?
Prof. dr. Senadin Lavić: Podržavam razgovore, razmišljanja i otvorena raspravljanja o bitnim pitanjima bošnjačkog naroda i razvoja države Bosne i Hercegovine. No, čovjek sam koji ne može zamisliti nijedan ozbiljan projekt bez znanstvenih, političkih i kulturnih institucija. Vaninstitucionalno djelovanje već je dovelo Bosnu i Hercegovinu te Bošnjake u velike opasnosti iz kojih trebamo tražiti valjan izlaz. Treba biti obazriv i voditi računa da bilo koji naši poslovi ne potkopavaju budućnost ove zemlje i države, da ne ruše njezin institucionalno-pravni status i formu. O bitnim pitanjima  Bošnjaka može se odlučivati samo putem institucija sistema, sve izvan toga je neodgovornost i nedoraslost povijesnom trenutku.
Svako ko misli da može odlučivati o sudbini Bošnjaka izvan znanstvenih, državno-pravnih i političkih institucija dovodi Bošnjake u nezavidnu poziciju u odnosu na druge narode. Vrijeme je da se o Bosni i Hercegovini te Bošnjacima misli institucionalno-pravno, internacionalno i nacionalno / državotvorno, a ne na razini licemjernih dogovaranja etnopolitičkih elita. Mislim da većina bošnjačkih intelektualaca dijeli moje mišljenje po ovome pitanju, jer država Bosna i Hercegovina je neupitna, o njoj se ne može pogađati ili dogovarati po vojnim bazama i kafanama, ona je nadnarodni okvir za sigurnost svakog njezinog građanina, ona je iznad nelegalnih barbarskih osvajanja i vojničke sile dva velikodržavna ekspanzionistička projekta. U Bosni i Hercegovini danas treba etablirati državni i patriotski stav, te podsjetiti na volju njezinih građana od 1. marta 1992. godine kad su rekli šta hoće, a ne reducirati državu samo na etničko i religijsko suprotstavljanje koje ima cilj da se nikada ne uspostavi dobar razgovor među građanima i narodima. Nama je hitno potrebna vladavina zakona i poštivanje demokratskih standarda života u bosanskohercegovačkom društvu.
Budući da pratite i analizirate aktuelna društvena zbivanja, kako vidite trenutna politička dešavanja u bošnjačkome narodu?
Prof. dr. Senadin Lavić: Prvo, i najvažnije, treba stalno podsjećati da je Bosna i Hercegovina internacionalno priznata država od 22. maja 1992. godine. To je kontinuitet države koja je obnovila svoju državnost 1943. u Mrkonjić Gradu. To je odlučna činjenica za egzistenciju države Bosne i Hercegovine. Neki ljudi još uvijek ne razumiju važnost 1943. i 1992. godine za Bosnu i Hercegovinu, te otuda potiču mnoga nerazumijevanja i paradoksalne situacije. Bošnjaci danas imaju internacionalno priznatu državu koju trebaju razvijati s građanima drugih etničkih i religijskih određenja. To je kvalitativno vrijedna činjenica!
Politički pluralizam među Bošnjacima smatram znakom povijesne zrelosti naroda i siguran sam da će iz toga nastati dobro, što daje dinamiku i kvalitet životu i kulturi jednog naroda. Pluralnost političkih pozicija zaštita je od autoritarnih tendencija kakve su razorile srbijansko društvo devedesetih godina i omogućile velikosrpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pluralizam koji njeguju Bošnjaci onemogućava među njima razvoj barbarske ideje destrukcije.
S druge strane, smatram da mnogi bošnjački intelektualci, nažalost, još nisu skinuli jaram velikosrpskog ideološkog okvira, matricu mišljenja, i da nesvjesno rade za taj razarateljski projekt. Oni Bošnjaci koji još zamišljaju neku „muslimansku teritoriju“ na tlu države Bosne i Hercegovine direktno nastavljaju velikosrpski projekt uništenja te države i Bošnjaka. Bošnjačka politika se mora osloboditi te isprazne i opasne politike te narativa o mapama za „etničko razgraničenje“. Država Bosna i Hercegovina pripada njezinim ljudima i građanima. Njezino jedino prirodno stanje, tj. oblik vlasti jeste građanska republika, bez obzira što razne desničarske „intelektualne pozicije“ izričito traže etnoteritorijalnu kompoziciju njene unutrašnje strukture i narod shvataju kao mjeru političkog organiziranja.
Bošnjačka politka, bez obzira ko je prezentira u određenom povijesnom času, ne smije biti izraz jednoumlja homogeniziranog stada. Ona mora biti apsolutni izraz mudrosti, slobodnog odlučivanja u institucijama sistema i poštivanja procedura, te tako neovisna od volje pojedinaca koji su putem nedemokratske političke igre zagospodarili političkim prostorom kao predvodnici. Bošnjačka politika se primarno mora zalagati za vladavinu zakona i biti bosanskohercegovačka po orijentaciji – to je njeno glavno određenje iz kojeg se izvode ostali sadržaji njezinog političkog djelovanja. U tome se slažu mnogi bošnjački intelektualci.  
Još jedna značajna pojava može se uočiti kod bošnjačkih političara od prvih višestranačkih izbora do danas. Oni se, naime, javno ili tajno, dogovaraju s drugim etničkim predstavnicima o onome o čemu se ne trebaju i ne mogu dogovarati. Oni nemaju mandat da dovode u pitanje državu Bosnu i Hercegovinu te tako političkim lakrdijama obesmišljavaju Ustav i pravne argumente koji su neupitni.  
Pred nama su novi izbori 2010. Šta učiniti da predstavnici bošnjačkog naroda u političkom miljeu konačno naprave konsenzus oko minimuma strateških interesa?
Prof. dr. Senadin Lavić: Nikada nisam smatrao da je politički mudro da homogenizacija bude vrhovni princip organiziranja jednog naroda. Bošnjaci kao narod nisu vlasništvo jedne političke partije ili oglašenih „stručnjaka za bošnjačka pitanja“. Bošnjaci se ne mogu reducirati na jedan model djelovanja, na jedan okvir podobnosti, na jednu egzistencijalnu opciju. Bošnjaci se moraju osloboditi nespremnosti za kritički diskurs i samorefleksiju, slijeđenja „jedinog pravog puta“, isprazne okrenutosti u prošlost, odanosti promašenim politikama, skolastičkog nadmudrivanja i fatalizma, te se okrenuti spoznaji i znanstvenim svjetskim tokovima kako bi osujetili svaku buduću prijetnju. Bošnjacima nipošto ne treba jednoumlje, već jasno razvijanje institucionalne odgovornosti u državi. Ne mogu političari biti nedodirljivi sloj koji ne odgovara za svoje promašaje, gluposti i nelegalne postupke. Bosanskohercegovačke patriote pokazale su epohalni konsenzus u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije i taj konsenzus oko očuvanja države bio je neupitan. Nažalost, Bošnjaci taj konsenzus još nisu politički jasno izrazili i na svim razinama odbrane države danas. A za taj korak je neophodan dijalog odgovornih članova bosanskohercegovačkog društva i predstavnika političkih partija koje su jasno određene za bosanskohercegovačku naciju/državu i budućnost. Bošnjaci moraju razgovarati, slušati, analizirati i odabirati najbolje... razgovarati i razgovarati...