Preporod.com

Romanom Gazi Isa-beg završili ste obiman i složen posao u rasvjetljavanju povijesnih događaja vezanih za raspad bosanskog kraljevstva i dolaska Osmanlija u naše krajeve?

H. AKMADŽIĆ: U nekoliko sam navrata govorio da su moji romani Mimar, Gazi Husrev-beg i Gazi Isa-beg istovremeno samostalne literarne cjeline ali i dijelovi trilogije u kojima sam pokušao prikazati drugačiju stranu Bosne pod osmanskom upravom tokom 15. i 16. stoljeća. Ovom periodu se prilazi s predrasudama koje su često rezultat nepoznavanja ili zanemarivanja i prikrivanja historijskih činjenica. Posljedice su iskrivljeno, netačno i zlonamjerno predstavljanje kako Bosne tako i vremena u kojem ona u izuzetno složenim historijskim okolnostima opstaje.
Možete pojasniti?

H. AKMADŽIĆ: Naravno. Usud Bosne je i moj usud. On je na historijskoj pozornici, na razmeđu Istoka i Zapada ostavio upečatljiv trag u njezinoj povijesti. To je vidljivo i prepoznatljivo. Kao samostalno kraljevstvo, Bosna je je bila izložena nemilosrdnim oružanim udarima susjeda i gledajući na to u historijskom kontekstu, objektivno teško se mogla oduprijeti, tada s jedne strane moćnim Ugarima i Germanima, a s druge Mletačkoj Republici, Veneciji i Đenovi. Ti udari su trajali više od dva stoljeća, a podsticali su ih, kako rekoh maločas prije svih, susjedna plemena iz Slavonije, Like, Korduna, Dalmacije i Raške. Crkva Bosanska bila je posebna smetnja i nastojanja Istoka i Zapada bila su usmjerena na njeno uništenje i fizičko zatiranje njezinih sljedbenika. U tome su značajnu ulogu imale katolička i pravoslavna crkve. Nakon njihovih krstaških i vojnih pohoda Bosna je bivala sve manja, svaki put razorena i opustošena ognjem i mačem. Dakle u tim i takvim historijskim previranjima punim zlokobne mržnje prema Bosni i Bošnjanima krajem 14. i početkom 15. stoljeća u Bosnu dolaze Osmanlije i za svega nekoliko desetina godina Bosna ulazi u sastav tada najmoćnijeg Osmanskog carstva koje će joj u narednim stoljećima osigurati bezbjednost i zaštitu. Za razliku od drugih koji su nasrtali na Bosnu, Osmanlije su otpočele političko-administrativni preustroj Bosne ne dirajući u njen teritorijalni integritet, ljudska prava i vjerske slobode. Islam sa svojim civilizacijskim naslijeđem u tome je imao ključnu ulogu.
Mnogi tu ulogu i značaj islama u Bosni poriču?

H. AKMADŽIĆ: Slažem se. Međutim, činjenice govore sasvim drugačije. Bošnjani tokom druge polovice 15. i u 16. stoljeću prihvataju islam, ne silom, nego dragovoljno i sve do početka 18. stoljeća Bosna, prvo kao sandžak, kasnije kao elajet doživljava pod osmanskom upravom svoj puni politički, vjerski, ekonomski i kulturni prosperitet. Koliko god se neko ne slagao s ovim, činjenice to potvrđuju. U političkom smislu Bosna je stabilna, vjerske slobode svim konfesijama su zagarantovane, cvjetaju trgovina, zanatstvo i građevinarstvo, razvijaju se nauka i književnost, i… Nije li Isa-beg udario temelje današnjem Sarajevu? Gazi Husrev-beg to nastavlja izgradnjom niza monumentalnih građevina (obnova Careve džamije, izgradnja Gazi Husrev-begove džamije, dovodi u Sarajevo vodovod u dužini od oko 60 kilometara sa vrela Crnilo, gradi za to vrijeme velike trgovačke komplekse Bezistan i Tašlihan. Sve javne radove, uključujući i krak putne komunikacije ka Stambolu finansira sredstvima od izvoza soli s područja današnje Tuzle. Pored toga, on osigurava sredstva za gradnju pravoslavne crkve na današnjoj Baščaršiji, daruje zemljište za jevrejsko greblje… Izgrađeno je u 15. i 16. stoljeću niz utvrda i gradova, puteva, a čuvene ćuprije na Neretvi u Mostaru i Drini u Višegradu samo su dio monumentalne osmanlijske građevinske baštine u Bosni. Da ne spominjem da su u tom periodu izgrađene čuvene džamije Ferhadija i Arnaudija u Banja Luci, Aladža džamija u Foči, utvrda u Makarskoj koja je u to vrijeme bila u sastavu Kliškog sandžaka i niz drugih značajnih i vrijednih objekata nastalih u tom periodu. U Bosni su tada uspostavljene regije koje su sve do agresije na BiH 1992. godine funkcionirale na ekonomskim, administrativnim i kulturnim, a ne etničkim principima. Temelje tim regijama postavio je Isa-beg, razvio ih Husrev-beg i to je trajalo stoljećima i pokazalo se funkcionalnim. To je vrijeme kada se u Bosni slobodno razvijala književnost. Bosanski jezik bio je jedan od četiri službena i ravnopravna jezika na Porti. Meni taj jezik danas neko želi da ospori! Moj narod neki pokušavaju prikazati nepismenim, a pri tom zaboravljaju činjenicu, da su ljudi pored bosanskog u Bosni tada govorili i pisali na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Ne treba biti posebno pametan da bi se shvatilo da bosansko pismo bosančica i bosanski jezik imaju hiljadugodišnji kontinuitet.
Vratimo se Vašem najnovijem romanu Gazi Iza-beg. Kad ste ga već završili, došli ste do nekih historijskih izvora koji su bitno uticali na svršetak romana. Šta je to? Pojasnite nam i zbog čega se u romanu bavite padom Konstantinopolisa 1453?

H. AKMADŽIĆ: Roman sam završio još ljetos. Do tada dostupna građa vodila me između Sarajeva, Skoplja i Konstantinopolisa. U toj verziji Isa-beg umire u Skoplju i tu biva ukopan. Međutim, nastavio sam sa istraživanjima i nedvojbeno utvrdio da je Isa-beg umro u Sarajevu. Ukopan je u haremu Careve džamije. Ova činjenica me nagnala da izmijenim posljednju trećinu priče u romanu. Hvala Bogu da sam došao do izvora koje sam maločas spomenuo. Sultan Mehmed Ebul Feth i pad Konstantinopolisa su nezaobilazan dio priče. U opsadi Konstantinopolisa  učestvovao je i Isa-beg. Kao jedan od sultanovih vojvoda, tada je teško ranjen. Svega dvije godine ranije, mladi sultan je nakon smrti svog oca Bajazita Drugog preuzeo osmanlijski prijesto. Konstantinopolis je pao pod vlast Osmanlija 1453. godine. Već, 1463. godine sultan Mehmed Ebul Feth je u Bosni. Osmanske vojvode Barak-beg i Isa-begov otac Ishak-beg su od 1434. godine s manje ili više uspjeha vojevali je više od dvadest godina braneći Bosnu i zapadne granice Osmanskog carstva od Ugara s druge strane Save i despota Đurađa preko Drine. Isa-begova uloga u očuvanju tadašnje Bosne nakon dolaska sultana Mehmeda Ebul Fetha je značajna. On je bio izložen najrazličitijim pritiscima, intrigama i otvorenima oružanim udarima od susjeda preko Save i Drine. Zahvaljujući političkoj mudrosti i vojničkim sposobnostima uspio je očuvati Bosnu.
U romanu ste opisali i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića?

H. AKMADŽIĆ: Moram Vas ispraviti. U to vrijeme ovo “ić” nije se dodavalo prezimenu. Dakle, možemo govoriti o posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševu koji je sa svojim stricem Radivojem zbog prijestolja ubio svoga oca kralja Stjepana Tomaša. To jeste jedno od važnijih mjesta u romanu. Oceubistvo je izazvalo zgražavanje bosanskih franjevaca i provincijala Bosne Srebrene Ivana Streažemanca koji je sačinio epitaf posljednjem bosanskom kralju gnušajući se nad počinjenim zločinom jer “preote kraljevstvo ocu ugušivši ga konopcem / a svom zaštitniku uskrati ugovoreni danak”. Ja sam kompletan tekst epitafa unio u roman u kontekstu rasvjetljavanja razloga zašto je Stjepan Tomašev fetvom Ali Alaudina Bistanija Musaunifeka pogubljen. To je vidljivo i iz maločas citiranog dijela epitafa.
O vašim romanima izuzetno pohvalno su pisali i govorili akademik prof. dr.Tvrtko Kulenović,prof.dr.Rešid Hafizović, prof. dr. Zilhad Ključanin, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, prof. dr. Rašid Durić, Željko Grahovac i još neki eminentni književni kritičari i pisci.  Ipak niste zadovoljni tzv. akademskom književnom kritikom?

H. AKMADŽIĆ: Tačno. Uvaženi književni kritičari i pisci koje spominjete su u srednjem ili u poodmaklom životnom dobu. Ovo što ste me pitali odnosi se na neke njihove mlađe kolege, ali i neke iz njihove generacije koji nisu u stanju u dovoljnoj mjeri percipirati pojave u savremenoj bh književnosti. S druge strane ideološka ostrašćenost sužava vidike i književno-kritičku percepciju. Mislim da pred nama stoji jedan duži period kada će književna kritika morati proći proces objektivizacije i ponovne valorizacije. Nažalost dobar dio književnih kritičara nikada nije izišao iz soc-realistčkih književno-kritičkih klišea i na bh književno-kritičkoj sceni imamo ideološko bespuće bez stvarnog uvida u bosanskohercegovačku književnost. Pa zar nisu bila potrebna skoro tri stoljeća da bi neko ozbiljno razmišljao o Bašeskijinom Ljetopisu iza koga je ostao čuveni zapis: Što nije zapisano nije se ni dogodilo.
Vaši romani obiluju historijskom i arhivskom građom. Kako ste dolazili do nje?

H. AKMADŽIĆ: Nažalost teško. Za historijskom i arhivskom građom o periodu koji je obuhvaćen u mojim romanima Mimar, Gazi Husrev-beg i Gazi Isa-beg tragao sam po arhivima Istanbula, Beča, Budimpešte, Moskve, Dubrovnika, Zadra, Zagreba, Karlovca…Nešto sam našao u Sarajevu, ali nedovoljno. Da nije bilo tekstova, studija i knjiga od autora poput Mujezinovića, Šabanovića, Truhelke, Boškova, Šamićeve, Filipovića, Đurđeva, Hadžibegića, Kuripešićevog Putopisa kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju, teško bi bilo moguće saznati nešto više o osmanskoj upravi u Bosni tokom 15. i 16. stoljeća. Izvori o kasnijem periodu pružaju mnogo više građe. Ali, nismo svjesni kakva se vrijedna baština vezana za Bosnu čuva u stranim arhivima. Neprocjenjiva. Ne znam, razmišlja li bilo ko od odgovornih u ovoj zemlji, da se to na neki način vrati u Bosnu.
 Neki za vaše romane kažu da su historijski, drugi ih nazivaju neohistorijskim… Šta mislite?

H. AKMADŽIĆ: Svako ima pravo da ih tumači i objašnjava kako želi. Međutim, ne mislim da su jedno ili drugo. Takva podjela i ne postoji. Pazite, u svakom romanu  radnja se događa u određenim historijskim okvirima. Svaki pojedinac i lik u romanu istovremeno je dio svukupne povijesti čovječanstva. Ne bi li po toj logici svi romani trebali biti historijski? Mislim da je roman, prije svega dobra priča. U romanu je teško istraživati i eksperimentisati. Donekle je to još moguće u strukturi i kompoziciji. Uostalom na takvo što upućuje i Lukačeva knjiga Kompozicija romana.
Kad smo kod toga u vašem romanu Gazi Isa-beg nema dijaloga. U strukturalno-kompozicionom smislu podijeljen je u tri knjige i 52 poglavlja. Možete pojasniti?

H. AKMADŽIĆ: Moram priznati da pišem prema već unaprijed zadatim strukturalno-kompozicionim rješenjima u kojima su smješteni radnja, likovi i historijski okvir priče. Dakle, kad imam takva rješenja, pisanje ne predstavlja problem. U Isa-begu sam pokušao kroz usta glavnog junaka ispričati priču. Odista sam se namučio. Znate, između ostalog, literatura je i zanat. Dijalogom pisac uveliko olakšava posao. Teško je na nekih 350 stranica držati pažnju čitaoca, a da je to istovremeno pripovjedanje u prvom licu. Ali, za pisca je to i svojevrstan izazov. Bilo je borbe. U jednom trenutku, negdje oko polovice romana, izmoren umalo da nisam ubacio dijaloge i tako olakšao posao. Sumnje i kolebanja su normalne. Lično, mislim da sam dobro postupio istrajavajući na pisanju romanu bez dijaloga. Ostalo, prepuštam čitaocima.   
Posljednjih godina dosta objavljujete. Koji je vaš naredni projekat?

H. AKMADŽIĆ: U septembru 2008. godine navršava se 35 godina od kada sam objavio 1973. godine moju prvu knjigu. Planiram do kraja naredne godine objaviti akobogda izabrana djela u pet knjiga. Taj posao je u toku. Pored rada na izabranim djelima, uveliko sam zaokupljen prikupljanjem obimne građu za novi roman čiji je radni naslov Ćuprija na Drini.
Poslije Andrića?!

H. AKMADŽIĆ: Ne znam čemu čuđenje? Gradnja višegradske ćuprije nije ni Andrićev ni moj ekskluzivitet. Da se razumijemo. Ne pada mi na pamet Andrićev čuveni roman Na Drini ćuprija na bilo koji način osporavati. Ja idem tragom jednog dokumenta koji sam pronašao u arhivu u Istanbulu koji baca savim drugo svjetlo na okolnosti pod kojima je građena višegradska ćuprija. Nisam siguran da Andrić nije znao za taj dokument. Ako je znao, čudi me da ga nije iskoristio…Moja priča o gradnji ćuprije bit će sasvim drugačija. Ne zanimaju me mit i epika koji su u osnovi Andrićevog romana…
Nego šta?

H. AKMADŽIĆ: Nerado govorim o projektima na kojima radim. Mislim, imajući u vidu da imam strukturalno-kompoziciono rješenje, priču i likove, ali i unutarnji naboj kao produkt sazrijevanja ove teme da ću ga brzo početi i pisati. Meni je uvijek bitno da napišem prvu verziju. Do tada šutim. Kad stavim tačku na prvu verziju ne plašim se bilo kakvog razgovora. Ali, dok pišem, to je svijet u kojem smo samo hartija čiju bjelinu treba ispuniti i ja koji bdijem nad njom.
O tiražima vaših romana?

H. AKMADŽIĆ: Čitaoca ne možeš prevariti. Za naše uvjete tiraži mojih knjiga su respektabilni, ali zahvaljujući prije svega interesu čitalaca za ono o čemu pišem. Čitaoca ne smiješ omalovažavati i narod optuživati da ne čita. Ponudi mu dobro štivo i on će ga sigurno čitati. Toliko o tiražima…
Razgovarao:

S. SELHANOVIĆ

Komentari (0)

RSS feed Comments