Preporod.com

Međunarodni dan za toleranciju ima za cilj propagiranje tolerancije i međusobnog uvažavanja među narodima, te može služiti i kao prilika za obrazovanje o problemima netrpeljivosti u svijetu • Tolerancija je, iznad svega aktivan stav podstaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih • “Ko nema ove tri osobine (odlike), neće mu koristiti njegov iman: blagost kojom uzvraća džahilu njegovo neznanje, pobožnost koja ga odvraća od harama, i lijep ahlak kojim se ophodi prema ljudima.” (Omer b. Hattab, r.a.) 

Sarajevo: Bogatstvo različitosti na jednom mjestu

Međunarodni dan za toleranciju (UNESCO) je proglašen 1995. godine od strane Ujedinjenih naroda kojim je pokrenuta velika kampanja s ciljem propagiranja tolerancije i međusobnog uvažavanja među narodima. Općom objavom o ljudskim pravima od strane Ujedinjenih nacija iz 1948. (član 8.) striktno se zahtijeva sloboda religije (izjašnjavanjem pripadnosti vjeri/religiji). Izgradnja tolerancije i povjerenja u različitim zajednicama i društvima se ne mogu uraditi u kratkom vremenskom periodu, već je za to potrebno dosta vremena i predanosti. Također, tolerancija zahtijeva i adekvatan pristup obrazovanju. Evidentno je da se netrpeljivost najčešće rađa iz neznanja i straha od nepoznanice, odnosno različite kulture onoga “drugoga”. Neko je jednom napisao: “Lakše je tolerisati drugost i razliku jednom kada priznamo drugost u sebi samima.”
Iz pomenutih razloga, Međunarodni dan za toleranciju može služiti i kao prilika za obrazovanje o toleranciji kao i za širi društveni i politički odraz na kojem će se raspravljati o domaćim i globalnim problemima netrpeljivosti u svijetu.

Definicija tolerancije

Tolerancija je poštovanje, prihvatanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mjenjanju kulture rata u kulturu mira. Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav podstaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Tolerancija treba da je primjenjiva od pojedinaca, grupa i Država. Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokratiju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima internacionalnih ljudskih prava. Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači tolerisanje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvatati da se i drugi drže svojih. To znači prihvatanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo da žive u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nametnu drugima.
Živimo u vremenu kada se svijet hvali i diči izrekama evropskih filozofa kao što je Jean-Jacques Rousseau, koji u svojoj knjizi kaže: “Čovjek je rođen slobodan, ali mu se zatim ta sloboda oduzima i biva okovan u lance.” Zaista je dužnost svih muslimana da podsjete sav svijet da se u našoj slavnoj islamskoj historiji nalazi mnogo primjera tolerancije u kojima je najveća briga čovjek i jednakost svih ljudi. To se dešavalo još prije četrnaest stoljeća kada su svi slabi uživali pravo dostojanstva i svoga hakka te nisu bili ponižavani i ugnjetavani od bogatih. Jedan od takvih primjera jeste slučaj kada je dijete ‘Amra ibn el-’Asa udarilo dijete nekog Kopta, govoreći mu: “Ovo ti je od sina ‘Amra ibn el-’Asa.” Omer, r.a., tada zovnu ‘Amra i reče mu: “’Amre, zašto tretirate ljude kao robove kada su ih njihove majke rodile kao slobodne ljude?” Zatim pozva sina tog Kopta i naredi mu da istom mjerom vrati ‘Amrovom sinu kako bi bili jednaki. Nakon toga, Omer, r.a., se okrenu ocu toga Kopta i reče: “Idi sad, pravda je zadovoljena. Obrati mi se ako ti bude učinjena nepravda.”
Ujedinjene nacije pokušavaju uvjeriti svijet kako se trude da sva ljudska prava budu zaštićena i kako ulažu sve napore u ostvarivanju ljudskih sloboda. Pitamo se, gdje je ta zaštita ljudskih prava muslimana trnutno u Palestini, Iraku, Sudanu, Afganistanu...? Da li se poštuju ljudska prava diljem svijeta, u civilizovanim ili necivilizovanim državama? Činjenica je da jaki i moćni oduzimaju prava slabima, pritom govoreći: “Ljudska prava su zaštićena, činimo sve da se ljudima ne čini nepravda...” Upravo je to razlog zbog kojeg muslimani trebaju da prikažu svijetu primjere uzoritog ponašanja muslimana kroz našu slavnu historiju.

Karakteristika srednjega puta (ummatan wasatan)

Allah, dž.š., u Kur’anu, opisujući muslimane veli: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok. I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti. – nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na pravi put. Allah neće dopustiti da propadnu molitve vaše. – A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv.” (El-Bekare, 143.) Ibn Kesir u svom tefsiru dodaje: “Pod riječju ‘wasat’ se misli i: najbolji i najplemenitiji..”
Svako zastranjivanje (guluww), skretanje sa ispravnog, srednjeg puta, svaki ekstremizam u bilo kojem pogledu je nepravda koju čovjek čini ili prema svojoj vjeri, ili prema samome sebi, ili prema nekome drugome, i samim tim to je udaljavanje od navedene deskripcije ummeta u ajetu. Na ovo ukazuju i riječi Ibn Kesira, kojima pojašnjava zbog čega je upotrijebio izraze najbolji i najplemenitiji: “... a to je stoga što je Allah, dž.š., specifično za ovaj ummet propisao najbolje propise i odredio najjasniji pravac kojim će ići.”
I dr. Jusuf Qaradawi, navodeći osobenosti naše, islamske kulture spominje i karakteristiku srednjega puta ili umjerenosti, te pojašnjava da se na taj način ona izdiže iznad lijevih i desnih ekstrema drugih zajednica. “Iako ponekad na oba ta ekstrema nailazimo i unutar nje same, ostaje zapaženo da je njena generalna odlika i dominantna osobina uravnoteženost i umjerenost, koji svoje korjene vuku iz islamskoga učenja o središnjem položaju muslimanske zajednice”, navodi dr. Qaradawi, i nastavlja: “Ova se osobina jasno manifestuje u stavovima ove kulture prema umu i objavi, nauci i vjeri, materiji i duhu, pravima i dužnostima, individualizmu i kolektivizmu, predavanju samointuiciji i pridržavanju Šerijata, tekstualno potkrijepljenoj evidenciji i idžtihadu, idealizmu i realizmu, napajanju sa izvora prošlosti i okrenutosti ka budućnosti.”

Primjeri islamske tolerancije

• “Ko nema ove tri osobine (odlike), neće mu koristiti njegov iman: blagost kojom uzvraća džahilu njegovo neznanje, pobožnost koja ga odvraća od harama, i lijep ahlak kojim se ophodi prema ljudima.” (Omer b. Hattab, r.a.)
• Svjetski priznati historičar Edward Gibbon odlučno potvrđuje činjenicu da je Prvi križarski pohod ostavio veliki i neizbrisivi trag u historiji koji ukazuje na najžešći oblik kršćanskog ekstremizma... Taj ekstremizam se nije ogledao samo protiv muslimana, nego i protiv kršćana sa istoka. Čim su se križari stacionirali i stabilizirali svoje položaje, počeli su sa optužbama nazivajući istočnjačke kršćane izdajicama i odmetnicima koji ne slijede jedinu zakonsku crkvu (misleći na vlast Pape). Tako su se na razne načine borili protiv njih, ugnjetavanjem, oduzimanjem imetka i ostavljajući ljude bez posla.” Gibbon, potom dodaje: “Ono što su istočnjački kršćani dobili od onih koji su ih došli spasiti od muslimana, jeste samo žaljenje istih za pravednom i tolerantnom muslimanskom vladavinom!”
• Historičar Gibbon, također, navodi: “Nema nikakve sumnje u to da je milione onih koji su primili islam privukla njegova tolerancija i isključivo iz tog razloga su ljudi primali islam dobrovoljno, a ne iz straha. Bilo je dovoljno obznaniti šehadet u jednog Boga i slijeđenje Muhammeda, te time se osloboditi zarobljeništva ili ropstva i postati brat svim muslimanima.”
• Prof. Hamilton Gibb u svojoj knjizi “Mohammedanism” kazuje: Historija bilježi mnogo primjera islamske tolerancije na različite načine unutar islamskog i drugih društava. Također od osobenosti islamske vladavine je konstantni dignitet kojim se odlikovala i u najtežim vremenima svoje historije.”
• Gibb, također, veli: “Velike islamske grupacije u Africi i Indiji te u manjim grupama u Kini i Japanu dokazale su da, i pored njihove različitosti i neslaganja, islam uspješno posreduje među njima kako bi pronašli zajedničku riječ. Samo takvim načinom (kao što je primjer islamskog posredovanja) pronalaženja zajedničke riječi, Evropa može riješiti probleme s kojima se suočava u svojim odnosima s Istokom!”

Abdulkadir Indžić 

Komentari (0)

RSS feed Comments