Preporod.com

piše: Salih Smajlović

 

Još od 2000. godine, otkako su se, nakon što su ih četnici 1992. godine protjerali, Bošnjaci počeli vraćati na svoja ognjišta u Kotorsko, oni se suočavaju sa brojnim problemima. Uz to što su zatekli 670 potpuno srušenih kuća, sve ostale su bile devastirane, bile su im srušene  i dvije džamije. Dom kulture, u kome je bila biblioteka i pošta, porušen je 1997. godine, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Srbi su u Kotorskom najviše kuća porušili poslije Dejtona, kako bi odvratili Bošnjake od povratka.

Srbi su u Kotorskom najviše kuća porušili poslije Dejtona, kako bi odvratili Bošnjake od povratka. Do tada su u tim kućama stanovale srpske izbjeglice iz Vozuće, Bočinje, Lozne, Brijesnice i drugih mjesta.

 

 

 

Srpske vlasti se nisu zaustavile samo na rušenju objekata. One su krenule frontalno i na uništavanje bošnjačke imovine. U tu svrhu su 175 dunuma bošnjačke zemlje, koja se nalazi ispod Kotorskog, preko ceste, isparcelisali na placeve i dodijelili srpskim izbjeglicama za gradnju kuća, gdje je već niklo naselje od 127 stambenih jedinica.  Na istom lokalitetu otpočela je izgradnja crkve, koja se gradi na zemljištu Adila Đuherića, za čiju se sudbinu od 1992. godine još ništa ne zna.

Izgradnjom crkve rukovodi Srpska pravoslavna crkva, a Radenko Todorović, sveštenik iz Rudanke, direktni je izvršilac.

Izgradnjom crkve rukovodi Srpska pravoslavna crkva, a Radenko Todorović, sveštenik iz Rudanke, direktni je izvršilac. Blagoslov za njenu izgradnju, prilikom postavljanja njenog kamena temeljca 2004. godine, dao je visoki crkveni zvaničnik Vasilije Kačavenda, koji je tom prilikom izjavio:

»Vlasnik zemljišta na kome se crkva gradi nestao je tokom rata i neće se vratiti, pa će ovdje biti crkva.»

»Vlasnik zemljišta na kome se crkva gradi nestao je tokom rata i neće se vratiti, pa će ovdje biti crkva.»

Kotorani su se na okupljanje i proteste dolučili tek onda kada su iscrpili sve druge magućnosti da vrate i zaštite svoju imovinu, te na njoj spriječe izgradnju kuća, na kraju i crkve. H. Asim Đuherić, kome su Srbi oduzeli 4 dunuma zemlje, koja se nalazi  preko ceste, udaljena svega stotinjak metara od kuće, kaže:» Osjećam se veoma tužno, što ovako gledam u svoju zemlju, a ne mogu ući u njen posjed.

Ta zemlja je preko 500 godina bila u vlasništvu Đuherića i nikada se nje nećemo odreći.

Ta zemlja je preko 500 godina bila u vlasništvu Đuherića i nikada se nje nećemo odreći. Ako ne mogu koristiti svoju zemlju, njome hraniti sebe i svoju porodicu, onda mi je oduzeto pravo na život. Mi nemamo pravo na imovinu, na radna mjesta, na bosanski jezik.  Naša škola se prije rata zvala « Škola  9 maj « /-datum pobjede nad fašizmom / , dok je sada dobila naziv « Petar Dokić»-ime srpskog vojskovođe.»

I na džumi, koju smo klanjali u Donjoj džamiji, tema je bila protestno okupljanje Kotorana, koje je bilo zakazano popodne toga dana. Imam Adi ef. Mehmedić je džematlijama poručio da je farz štititi i čuvati svoju imovinu, dok je Ismet Bećić, mutellija tog džemata, apelirajući na džematlije da dođu na protestni skup, pa je ukazao:»

Mi ne možemo više čekati ni na sudstvo ni na političare da riješe ove probleme.

Mi ne možemo više čekati ni na sudstvo ni na političare da riješe ove probleme. Savjet Mjesne zajednice Kotorsko je donio odluku da se danas, 9. februara 2007. godine u 14 sati održi protestni skup, a isti savjet je također donio odluku da se u isto vrijeme i na istom mjestu, svakog 17. u mjesecu održavaju protestni skupovi sve dotle, dok se taj problem ne riješi.»
Meho Zečević, predsjednik Komisije za imovinsko-pravne poslove u Kotorskom i predsjednik Udruženja povratnika na području dobojske opštine kaže:» Kako smo se 2000. godine vratili u Kotorsko, nismo ušli u posjed ni u 30% svoje imovine. Istina, na papiru Ministarstva za povrat imovine, ona je vraćena, dok u stvarnosti mi nismo ušli u njen posjed. Mi nemamo slobodu kretanja, slobodu rada, pravo na zdravstvo.

Uništeno nam je 70% našeg zemljišta, a dio njega je dodijeljen za placeve srpskimm izbjeglicama.

Uništeno nam je 70% našeg zemljišta, a dio njega je dodijeljen za placeve srpskimm izbjeglicama.

Mi se punih šest godina borimo da uđemo u posjed našeg zemljišta, ali za to nemamo razumijevanja od strane vlasti opštine Doboj, niti vlasti RS. Nažalost, ni vlast na nivou Federacije BiH, odnosno BiH, nije uložila dovoljno truda da nam pomogne da vratimo u posjed svoju imovinu, da bi mogli živjeti. Sada je situacija u Kotorskom takva, da ovdje najbolje žive penzioneri, jer oni imaju bar neka primanja, kojima mogu platiti struju, telefon i kupiti sebi najosnovnije namirnice za život.
Unatoč odlukama OHR-a i Doma za ljudska prava, da se ne grade kuće na oduzetom bošnjačkom zemljištu, Srbi sa tom izgradnjom nastavljaju, te su otpočeli i sa gradnjom crkve, što je prelilo čašu našeg strpljenja.

 

 

Današnje okupljanje ima za cilj da se pokaže javnosti u BiH kao i međunarodnoj zajednici, kako se nad povratnicima u Kotorskom čini nasilje i to samo zato što su Bošnjaci. Ovdje u RS se kaže da smo građani drugog reda. Ja bih volio da smo građani tog reda, jer bi bili odmah iza Srba. Mi smo ovdje građani stotog reda», naglasi Meho Zečević, koji se odmah poslije protestnog okupljanja počeo pripremati i za sutrašnji sastanak predstavnika povratnika svih m.z. na području Doboja.
Meho Zečević, sa diplomom Mašinskog fakulteta, po povratku u Kotorsko bio je osnovao u Matuzićima -Doboj Jug, remontni servis kompresora, u kome se bilo zaspolilo 13 bošnjačkih povratnika. Međutim, u tom poduhvatu ga nisu podržale ni opštinske ni entitetske, kao ni državne institucije, pa će firma vjerovatno pasti u stečaj. Meho je veliki borac da njegovo rodno mjesto ponovo postane ono staro Kotorsko. U tom smislu on je svojim novcima opravio kuću, u kojoj mu žive: osamdesetogodišnja maćeha Hanija Zečević i brat, koji je inače invalid.
Da je teško na dotičnom području otvoriti neki biznis, rekao nam je i Zijo Zečević, koji još nastavi:» Ovdje je teško početi s bilo kakvim poslom. Smail Halilović ne može da otvori pekaru, u koju je uložio više od deset hiljada KM, bez obzira što je tu i prije bio poslovni prostor. On godinu dana uzalud traži odobrenje za tu svoju djelatnost.

Od dvije i po hiljade Bošnjaka u Kotorskom, skoro da nema zaposlenih.

Od dvije i po hiljade Bošnjaka u Kotorskom, skoro da nema zaposlenih. Tek nekoliko naših ljudi radi u policiji. U fabrici namještaja «Enterijer«, koja je na bošnjačkoj zemlji, danas nema nijednog Bošnjaka, mada ih je tu prije rata bilo 320.»

Nakon što smo čuli samo dio nepravdi koje se čine povratnicima u Kotorsko, pribojavali smo se da zbog tog jeda i ljutnje, nekoga ne izda sabur, pa da ne učini nešto nepromišljeno. Vjerovatno su se toga pribojavali i policajci, koji su u velikom broju bili prisutni i motrili su na svaki potez Kotorana. Ipak, bojazni od nekih ispada nije bilo mjesta. Kotorani su se i ovoga puta pokazali u pravom svjetlu. Bili su odlučni u svojim zahtjevima, da im se zemlja vrati, da se obustavi izgradnja crkve i da im se nadoknadi počinjena šteta, ali i dostojanstveni. Nismo čuli nijednog uzvika, a pogotovo kakve  pogrdne riječi.

 

 

 

Svoje zahtjeve su ispisali na više transparenata. Iz centra Kotorskog, do blizine puta Derventa-Doboj, predvođeni svojim predstavnicima, išli su tiho i mirno. Nakon nepun sat vremena, također u tišini, razišli su se svojim kućama. Iskoristili smo priliku neke od njih upitati za razloge ovoga okupljanja i dobili slijedeće odgovore:
Muhamed Spahić, predsjednik Mjesne zajednice Kotorsko: « Zadovoljan sam odzivom na protestni skup, gdje se okupilo preko hiljadu Bošnjaka. Raduje me činjenica da je opština Doboj izdala rješenje da se u roku od mjesec dana uklone temelji crkve. Ipak, trebamo to sačekati i ne odustajati dokle god nam se ne povrati sva oduzeta imovina.»
Na protesnom skupu bila je i Advija Đuherić, koja iznese razlog svoga dolaska na to mjesto:» Došla sam protestirati protiv izgradnje kuća i crkve na našoj zemlji. Tu je zemlja i mog muža.

Ja nemam ništa protiv ovih Srba. Neka im kupe zemlju na kojoj će praviti kuće

Ja nemam ništa protiv ovih Srba. Neka im kupe zemlju na kojoj će praviti kuće.»
Ejub Bekrić:» Ovdje tražimo povrat naše imovine. Mojoj supruzi su oduzeta četiri dunuma očevine.»
Redžo Zečević:» Meni je oduzeto 3,5 dunuma zemlje i mi se evo šest godina borimo za povrat imovine i od toga nećemo odustati. Ovo je nasilno etničko čišćenje i oni koji to rade žele da nas prisile da odemo odavde, u čemu neće uspjeti.»

Nakon završetka protestnog okupljanja Bošnjaka, posjetili smo i mjesto gdje je otpočela izgradnja crkve. Tek su urađeni temelji i salivena mrtva ploča. Ali, i to je dovoljno da unese nemir među Bošnjake, na čije traženje od vlasti da se na njihovom zemljištu obustavi izgradnja kuća, kao za inat, dobivaju gradnju i crkve.

U blizini temelja crkve, nalazi se drveni zvonik, sa krstom, koji je do prije tri godine bio na nekadašnjem mezarju, u centru Kotorskog, u neposrednoj blizini Gornje džamije.

U blizini temelja crkve, nalazi se drveni zvonik, sa krstom, koji je do prije tri godine bio na nekadašnjem mezarju, u centru Kotorskog, u neposrednoj blizini Gornje džamije.U Kotorskom je također tokom okupacije bio i logor « Luke «, kroz koji su prošli mnogi Bošnjaci.