Preporod

Tokom cijele svoje historije grad Sarajevo se razvijao uz zvuke ezana sa sarajevskih džamija, uz odjeke zikra iz nebrojenih tekija, uz iftarske topove i bubnjare koji su budili postače na sehur itd. Stoga temelj i najveća vrijednost Sarajeva je vjerau jednog Boga. Prije nekoliko dana je u Der Spiegelu objavljen tekst o Sarajevu pod naslovom Metropola minareta kojeg je sarajevsko Oslobođenje u cijelosti prenijelo. Autor ovog teksta Walter Mayr ističe da se Sarajevo nakon agresije toliko islamiziralo kao nijedno drugo mjesto u svijetu. Navodi se broj podignutih džamija u Bosni i Hercegovini i Sarajevu nakon agresije. Međutim ne spominje se plansko i sistemsko rušenje gotovo svih džamija do kojih su Vojska Republike Srpske i Hrvatsko Vjeće Obrane ( HVO ) došli. Postavlja se kao problem gradnja nekoliko džamija u novim dijelovima Sarajeva gdje komunistička vlast pola stoljeća nije dozvoljavala podizanje ni gasulhane, a kamoli mekteba ili džamije, a nije problem Banja Luka u kojoj su porušene sve džamije ili neki drugi grad u Republici Srpskoj gdje je uništavano sve što podsjeća na muslimane. Također nisu interesantni ni križevi koje su Hrvati podigli na mjestima gdje su izvršeni strašni zločini nad Bošnjacima poput Ahmića, Mostara, Žepča itd..
U starom dijelu Sarajeva poslije agresije nije podignuta nijedna nova džamija uprkos činjenici da su komunističke vlasti tokom svoje agresivne ateizacije bosanskih muslimana porušile preko trideset džamija od kojih su najpoznatije Bakar-babina, Skender-pašina, Hadži Kalin Alijina džamija itd.. Također uz džamije su bili mezaristani koji nisu exhumirani, pa je tako veliki dio današnjih zgrada i saobraćajnica u Sarajevu podignut na kaburovima. Kada je riječ o novim džamijama u Sarajevu važno je istaći da su sve podignute u novim djelovima Sarajeva. Tako prva nova džamija idući iz pravca starog jezgra Sarajeva je na Grbavici, tj. na udaljenosti oko pet kilometara od Baščaršije.
Centralna džamija u Sarajevu je Gazi Husrev-begova, podignuta 1530. godine. Interesantno je da su katedrala i pravoslavna crkva u Sarajevu veće od Begove džamije. Štaviše, prečnik kupole sarajevske sinagoge je veći od prečnika kupole Begove džamije. Dok je ovakav srazmjer vjerskih objekata bio Sarajevo je bilo multikulturalno. Kada su u Sarajevu izgrađene Fahdova i Istiqlal džamija koje su veće od katedrale i pravoslavne crkve «Sarajevo je izgubilo onaj svoj stari prepoznatljivi duh» - već kampanjski naglašavaju «borci za multikulturalno Sarajevo.»
Nisu ovo jedini zlonamjerni tekstovi o Sarajevu i bosanskim muslimanima. Samo tokom predhodne godine su se u pojedinim sarajevskim pisanim medijima, koji baštine komunističko naslijeđe, mogli pročitati slični ili gori tekstovi poput Juriš na Sarajevo! ili Oslobodimo Sarajevo i sl..

Sarajevo je podignuto na ideji tevhida

Među prvim objektima i građevinama podignutim u Sarajevu je tvrđava koju je dao izgraditi Isa-beg Ishaković. Naime, to zdanje iznad starog djela grada današnjeg Sarajeva je imalo pregled nad cijelom sarajevskom dolinom zbog čega je i dobilo naziv na turskom jeziku Saray ovasi - što bi u prevodu na naš jezik značilo - tvrđava nad poljanom. Isa-beg Ishaković, kao utemeljitelj Sarajeva, podigao je džamiju, tekiju i mnoštvo drugih korisnih hajrata. Sa Gazi Husrev-begom grad Sarajevo se galopirajuće razvija i postaje vodeći centar ovih područja pa i šire. Pored svoje čuvene džamije, Gazi Husrev-beg podiže medresu kao visoko-obrazovnu instituciju koja je uz Mekteb-i-nuvab iz perioda Austrougarske monarhije preteča današnjeg Sarajevskog univerziteta. Uz medresu Gazi Husrev-beg podiže i biblioteku, koja je po broju djela u to vrijeme prevazilazila i mnoge današnje najpoznatije biblioteke i naučne centre.
Tokom cijele svoje historije grad Sarajevo se razvijao uz zvuke ezana sa sarajevskih džamija, zatim uz odjeke zikra iz nebrojenih tekija, uz iftarske topove i bubnjare koji su budili postače na sehur itd. Stoga temelj i najveća vrijednost Sarajeva je vjera u jednog Boga. Grad Sarajevo kao i mnogi drugi bosansko-hercegovački gradovi od Mostara, Banja Luke, Foče, Travnika su nastali na ideji tevhida – vjere u jednog i jedinog Boga, Stvoritelja svih svjetova.
U Sarajevu se nalaze i mezaristani mnogih velikana, učenih ljudi, šehida, vakifa. Gotovo da nema dijela grada, a da ga ne krase turbeta i stari nišani sa velikim turbanima, šehidskim sabljama i sl. Stoga je u našem narodu ostala izreka da u Sarajevu uvijek ima čestitih, učenih, hrabrih, i nadasve iskrenih ljudi. Ako ih trenutno nema među živima sigurno ih ima među mrtvima.
Pošto je Sarajevo nastalo na ideji tevhida, ono nikada nije bilo tijesno i zatvoreno. Zahvaljujući otvorenoj poruci islama, zatim kur’anskom priznavanju i respektiranju drugih objavljenih vjera u Sarajevu su uz same džamije podizane i bogomolje drugih vjera. Islam poziva muslimane ne samo da budu tolerantni prema drugim vjerama već da ih priznaju i kao takve poštuju. Najbolji primjer su Jerusalem, koji je pod muslimanskom vlašću bio četrnaest stoljeća i na taj način sačuvao vrijednosti svih objavljenih religija, i Sarajevo, kojeg, zahvaljujući muslimanima, dobronamjerni ljudi nazivaju evropskim Jerusalemom.
Najmračniji period u historoji Sarajava je bez sumnje period nakon Drugog svjetskog rata. Od četrdeset medresa koliko ih je bilo na početku XX stoljeća komunističke vlasti su zatvorile sve osim Gazi Husrev-begove, koja je i sama bila pod direktnim nadzorom ekstremnog ateističkom sistema. Inteligencija bosanskih muslimana je proganjana, zatvarana, mučena i ubijana. Nažalost i danas ima simpatizera tog mračnog sistema koji papagajski ponavljaju frazu kako je u tom periodu bila sigurnost i kako se moglo zaspati bilo gdje itd. To je tačno, međutim, nisi mogao zaspati u džamiji jer nisi znao hoće li doći komunistička inžinjerija da ruši džamiju.
Također komunističke vlasti su se trudile da u Sarajevu ožive kosovske mitove i njihove junake čija imena nose glavne sarajevske ulice i parkovi. Terorista i ubica Gavrilo Princip postaje junak dok utemljitelja Sarajava niko ne spominje, a kamoli da neka gradska nagrada ili priznanje nosi njegovo ime.
Devedesetih godina prošlog stoljeća Sarajevo se počelo vraćati svojoj iskonskoj ideji – ideji tevhida. Međutim, komunizam je ostavio takve posljedice da je taj proces jako spor. Generacije i generacije izgubljenih muslimana, otrgnutih od svojih vrijednosti, omladina koja je odgajana da bude bezlična masa rezultat su dugogodišnje komunističke diktature.
Tokom posljednje agresije, kada su porušene mnoge džamije i počinjen strašan genocid, bosanski muslimani su sačuvali bogomolje svojih susjeda. Šta više na pojednim crkvama u jeku najtežih sukoba su muslimani zvonili zvona kako bi sačuvali duh Sarajeva i pokazali istinske vrijednosti poštivanja drugog i drugačijeg.

Duhovni centar muslimana Balkana

Nema dileme da je Sarajevo duhovni centar ne samo bosanskih muslimana već i svih muslimana na Balkanu. Autor ovog teksta se mnogo puta uvjerio u tu činjenicu putujući susjednim državama i razgovarajući sa muslimanima. Tako mi je jedan crnogorski musliman iz Bara iskreno i sa velikim žalom rekao da ne može vjerovati da se u Sarajevu toči alkohol.
U posljednjoj deceniji XX stoljeća muslimani su na području Balkanskog poluotoka doživjeli jedno novo buđenje koje će, akobogda, u skorije vrijeme doživjeti pravi procvat i međusobnu saradnju i jedinstvo. Jedan od načina zaustavljanja tog procesa je preuzimanje ili oslobođenje Sarajeva.
Nekadu su muslimani u Sarajevu bili svjesni svoje uloge i pozicije. Znali su obilaziti cijeli grad učeći Kur’an. Po džamijama bi se učile mukabele, organizirali zajednički itikafi i noćni namazi kako bi Alllah, dž.š., sačuvao Sarajevo i muslimane ovih područja. Posljednji put kada je cijeli Kur’an proučen obilazeći Sarajev o je bio tokom Drugog svjetskog rata. Živi svjedoci tvrde da je upravo tom maršrutom kojom je hodio rahmetli hfz. Ismail ef. Fazlić učeći cijeli Kur’an tokom posljednje agresije formirana linija koja je spasila grad. Nažalost bilo je vremena kada su se mihrabi centralnih sarajevskih džamija znali i znaju ucrvati pa se nisu čule i ne čuju jasne poruke u sudbonosnim periodima.
U jednom hadisu Božiji Poslanik Muhammed, a.s., kaže: „Kada se pokvari stanovništvo u Šamu ( Damsak ) ni u vama neće biti dobra.“ Bit ću slobodan pa ću reći da kada nestane čiste vjere i dobra u Sarajevu, neće ga biti ni u drugim mjestima u Bosni pa i šire.