Preporod

Od svih loših demokratija nas je izgleda pogodila ona najgora, Bušova. Demokratija od koje smo dosad onako generalno vidjeli više zla nego dobra, demokratija koja ohrabruje, i to uporno: kriminal, drogu, ubistva i slobodu javnog ispovijedanja i promovisanja nemorala, a koja istovremeno pukom sumnjom anatemiše ono što joj se jednostavno ne sviđa i dizajnom se ne uklapa u zamišljeni okvir, mada joj čak ne mora stojati ni na putu. Mali primjer za to je Abu Hamza a veliki primjer je Tarik Sadović.
Šta povezuje ova dva čovjeka? Pa demokratija, ta Bušova. I jednog i drugog se sklonilo na pokaz prstom, neko nazvao i rekao da smeta; bez krivice, bez argumenta kojeg bi pametan insan mogao da shvati ili prihvati. A široka je skala između ova dva čovjeka: iznad Sadovića, po socijalnom i političkom statusu, nema još puno kandidata, a tako niti ispod Abu Hamze. Što će reći da smo skoro svi mi potencijalno u tom bubnju, barem kada je o Bošnjacima riječ, ostalim ako se ne sviđa oni makar imaju nekakvu polušansu da pribjegnu u evropskim granicama omeđenu demokratiju, no ne i Bošnjaci, njima nit je otić nit ostajat.
A šta je dovoljno da budeš kriv u Bošnjaka - da krivo razmišljaš, ili samo da razmišljaš? Pa zavisno kako postaviš stvari, ali evo u slučaju Abu Hamze dovoljno je i samo da drugačije izgledaš.
Terorizam je jedan od najtežih zločina koji se, istini za volju, može pojaviti i pojavljuje u raznim geografskim i idejnim/ideološkim okruženjima, no da bi se nekog poglavce optužilo za taj, ili za bilo koji drugi zločin, a ne kamoli procesuiralo, nužno je imati dokaze. Najgora i to utvrđena krivica Abu Hamze je to što za njega nema nikakvih dokaza; prosječan građanin BiH je vjerovatno krivlji od njega jer je barem nekad omašio pa proletio kroz narandžasto svjetlo - on ni to.
Možda da probamo iščaprkati kakvu nazor logiku: Muamer Topalović je osuđen za terorizam; Muamer Topalović ima bradu; Abu Hamza ima bradu - Abu Hamza je terorist. Pardon, budimo precizni, on je prijetnja sigurnosti BiH. Može, ali u tom slučaju bi trebali pripremiti i potjernicu za Miljenkom Jergovićem, i on je prilično bradat. Pa pobogu, zar se na tako bijedne grane spustio pravni sistem u kojem živimo?!
Jako me pogodilo kad sam vidio da jedno dijete, curica, izlazi u medije da moli narod da izrazi solidarnost sa njenim babom, Abu Hamzom. Iako i ona, i narod koji tu solidarnost izražava znaju da to ni najmanje ne pije vode, barem ne u našoj ovom, rankovićeskom pravnom sistemu. Abu Hamzu sam sreo namalo prije nego će ga demokratija progutat, u družbi njegovog advokata: “samo dovu Allahu”, kratko je rekao, ne u očaju koji mu kao vjerniku ne priliči, ali svakako u silnoj razočaranosti. E jadan li je i bijedan pravni sistem u kojem je zadnja, jedina pravna instanca na kojoj će čovjek pravdu tražiti - dragi Bog. A Bože dragi, Ti olakšaj svim napaćenim i obespravljenim.
Još samo da kažem, da je u Abu Hamzi bilo ikakve opasnosti, po bilo koga ili šta, on je imao više nego dovoljno i vremena i prostora da tu opasnost izrazi. Pa zaboga, koliko se njegova trakavica povlači po sudovima i medijima, toliko da vjerujem, da bi na njegovom mjestu, iz revolta, ili očaja, mnogi potegli za nekom glupošću. No on ni to! E Abu Hamza, jesi kriv, kriv si što nikako nisi kriv. Da kojim slučajem makar imaš kakve jevrejske krvi, cijeli bi se svijet sjatio dosad da vidi šta i što ti to rade a naredbodavci bi već odavno završili svoje karijere. Ali eto, tvoja krv nije danas mnogo skuplja nego što je bila jevrejska tridesetih.