Debate: Je li islamski diskurs u Bosni i Hercegovini "huškački" i/li "galamdžijski"?!
Islam u BiH predmet istraživanja
Ispred organizatora i domaćina obratili su se mr. Ahmet Alibašić, direktor CNS-a i dr. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a. «Ono što govorimo i pišemo o islamu predemt je intenzivnog istraživanja van granica Bosne i Hercegovine. Neki to rade dobronamjerno da bi vidjeli da li bh islamski diskurs može biti uzor za Evropu, dok to neki rade zlonamjerno da bi nas predstavili kao potencijalnu prijetnju,» istakao je Alibašić objašnjavajući povod za organiziranje ovakvog seminara. Izrazivši dobrodošlicu prisutnima na Fakultet islamskih nauka, dekan Bušatlić je u svom obraćanju istako osnovne napomene o diskursu islama u Bosni i Hercegovinu kroz znakovite primjere iz povijesti ovih prostora.
U prvoj sesiji izlaganja prvi referat je podinio profesor Mehmedalija Hadžić koji je govorio o islamskom diskursu u Bosni i Hercegovini, njegovoj stvarnosti i potrebama muslimana BiH. Zapitavši se koliko je uopće ovakva tematika danas ozbiljno shvaćena među intelektualnim krugovima muslimana u Bosni i Hercegovini, profesor Hadžić je izrazio nadu da će ovaj seminar biti samo početak da se islamskom diskursu u narednom periodu serioznije priđe kako bi se njegovo stanje analiziralo i sagledalo iz svih relevantnih naučnih i praktičnih uglova. «Volio bih da se danas raziđemo, a da se ni u čemu ne usaglasimo, da bismo se opet mogli sastati! Jer, ako se u svemu usaglasimo – onda to nije cilj!» poručio je Hadžić. On je upozorio i na recepcije islamskog diskursa u bh društvu i medijima navodeći mišljenja po kojima je ovaj diskurs danas «huškački» ili «galamdžijski», te kako se islam u BiH danas sve više poistovjećuje sa svojim liderima. Hadžić je kroz svoje izlaganje iznio niz «provokativnih» pitanja o kojima se, po njemu, treba raspravljati na ovakvom i sličnim seminarima.
Vrijeme marginaliziranih diskursa
Veoma jezgrovit prikaz kretanja u i oko islamskog diskursa u Bosni i Hercegovini ponudio je prof. dr Enes Karić u svom izlaganju «Vidovi islamskog diskursa u BiH od druge polovine 19. stoljća do danas: historijski pregled». Profesor Karić je kao polaznicu svog prikaza uzeo 1878. godinu, datum koji je oglasio «smjenu diskursa o islamu» u Bosni i Hercegovini. Prve (četiri) godine nakon smjene imperija na Balkanu Karić u Bosni i Hercegovini označava kao «diskurs muka, šutnje i konsterniranosti», nakon kojeg se islamski diskurs dijeli na «diskurs hidžre» i «diskurs vatana» - zagovornika, među ulemom, iseljenja u zemlje kojima je još uvijek vladala Osmanska carevina i onih koji su zagovarali prilagođavanje novom političkom momentumu. Kao ključnu Karić u ovom razvoju označava 1882. godinu od koje počinje «diskurs Rijaseta» - vakufsko-mearifske autonomije koja je proizvela oficijelne institucije današnje Islamske zajednice, oficijelnu ulemu. Potom Karić registrira kao osobitu pojavu «diskurs islama na bosanskom jeziku» sa aktivizmom i prosvjetiteljstvom reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića. Stasavanje i prispjeće intelektualaca odškolovanih na evropskim univerzitetima, te njihovo zagovaranje «progresivnog islama», i sve izraženijeg sekularnog viđenja islama kao kulture i civilizacije, Karić označava jednim posebnim diskursom koji zagovara teze poput Hadžijahića u Novom Beharu: «Ovo što je sada Evropa mi mo bili prije pada Bagdada!» Ovaj diskurs (1928-1936-1944) je svojevrsna najava «preporodnog diskursa» kojeg Karić dijeli na dva toka: diskurs konzervativnog preporoda i neo-selefistički diskurs, a koji po njemu, na mikro-planu, odražvaju odjeke reformističkih kretanja u muslimanskom svijetu. Kao «diskurs novog progresa islama» Karić određuje period komunističkog socijalističkog sistema na prostorima bivše Jugoslavije od 1945-1992. godine, a kao njegovog glavnog predstavnika profesora Huseina Đozu. Pored diskursa kojeg promovira zvanična islamska vjerska vlast, Karić, u ovo doba smješta i «diskurs opsjednutog muslimanskog intelektualca» sa muslimanskim političkim disidentima (napose Alija Izetbegović) kao glavnim protagonistima ovog diskursa. Kraj epohe komunizma i, dakako popuštanje njegovih stega, na scenu izbacuje, po Kariću, i «diskurs prevedenog islama». Sumirajući ovaj period Karić islamski diskurs dijeli općenito na «internalizirajući islamski diskurs» koji traje do 1878. godine i «eksternalizirajući islamski diskurs» koji je na sceni od 1878. godine. Diskurs islama u Bosni i Hercegovini od 1992. godine naovamo, profesor Karić imenuje kao «marginal(izira)ni diskurs» koji treba da bude predmet posebnog istraživanja. «Cjelokupni period od 1878. godine do 1992/1995. godine, lakše je istražiti i analizirati od perioda koji je uslijedio nakon 1995., jer je, kao što to uvženi reisu-l-ulema Cerić ima običaj kazati, od ovog vremena u Bosni 'sve na vršaju'!» zaključio je svoje izlaganje profesor Karić.
Najkonkretniji i najživotniji diskurs
Druga sesija seminara kao glavnu temu imala je fikh i šerijat, a svoja gledišta i analize su iznijeli prof. dr Enes Ljevaković i mr. Mustafa Hasani. Ljevaković je o fikhskom diskursu i njegovom stanju u BiH govorio kroz prizmu pitanja i odgovora. Raznolikost koja se u Bosni i Hercegovini manifestira na skoro svim planovima društvenog, političkog, etničkog, obrazovnog i duhovnog, po Ljevakoviću, mora biti uvažena u fikhskom diskursu, međutim, u praksi to nije uvijek tako, posebno, po riječima Ljevakovića, kada je riječ o slučajevima nuđenja «uvezenih pitanja i odgovora» preuzetih iz drugačijih društvenih konteksta i situacija, a koja možemo pronaći u printanim i elektronskim medijima koje uređuju simpatizeri ili sljedbenici nekih, na ovim prostorima, relativno novih ideoloških i fikhskih pravaca – mezheba. «Fikhski diskurs je neujednačen – heterogen, od krajnje liberalnih do krajnje radikalnih stavova,» - mišljenja je Ljevaković koji je ocijenio da fikhski diskurs nije predominantan, ali je on najkonkretniji, najživotniji i možda zato osjetljiviji i uočljiviji od nekih drugih aspekata sveukupnog islamskog diskursa u BiH. Ljevaković je pojasnio ustavnu poziciju hanefijskog mezheba u Islamskoj zajednici, te po kojem sistemu funkcionira njegovo zvanično tumačenje i provođenje. Potom je prezentirao tematsku strukturu pitanja postavljenih fetva-i-eminu putem pisama i web-stranice Rijaseta IZ. Po Ljevakoviću, struktura, obim i brojnost pitanja mogu poslužiti kao indikator praktično-pravnih, ali i doktrinarnih pitanja koja interesiraju muslimane različitih profila, a kada je riječ o oblastima iz kojih se postavljaju pitanja ona odražava razinu primjene šerijata u praksi.
Referat mr. Mustafe Hasanija je nosio nasov «Tendencije u tumačenju šerijata u Bosni i Hercegovini kroz pitanja i odgovore 2000. – 2005.» Hasani je predstavio rezultate prve faze istraživačkog projekta Katedre fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu koji je realiziran 2007. godine. Ovo istraživanje je obuhvatilo prikupljanje sva pitanja i odgovora u naznačenom periodu na bosanskom jeziku, kontaktiranje autora odgovora, iznošenje osovnih bibliografskih informacije o autorima, te indeksiraje pitanja i odgovora po temama, autorima i opsegu korištene literature. Istraživanje je pokazalo da se pored fetvi objavljenih u zvaničnim glasilima Islamske zajednice, daleko veći broj pitanja i odgovora (koji se često i nazivaju fetvama) prisutan u alternativnim medijskim internet i novinskim servisima, u kojima je znatan broj odgovora i fetvi preveden i prenešen iz drugih muslimanskih sredina, te je zasnovan na različitim ideološko-mezhebskim pravcima. «Islamska zajednica nije jedina institucija koja tumači šerijat kod nas, veća je riječ o centrima, udruženjima i pojedincima, organiziranim po raznim osnovama, koji se u odnosu na Islamsku zajendicu javljaju kao alternativni centri ili pojedinci koji tumače šerijat,» prvi je zaključak kojeg je iznio Hasani, dok drugi zaključak u pogledu alternativnog tumačenja šerijata glasi da je njegova «osnovna karakteristika odstupanje od hanefijskog mezheba.»
Islamski diskurs: teorija i praksa
Izlaganjem o prioritetima islamskog pravnog diskursa u Bosni i Hercegovini prof. dr Fikret Karčić je otvorio treću sesiju seminara. Komparirajući položaj islamskog prava u muslimanskim zemljama i prirodnog prava u zapadnim pravnim sistemima Karčić je mišljenja da bi «funkcija islamskog prava mogla biti funkcija prirodnog prava koje ima funkciju opravdavanja ili legitimiziranja pozitivnog pravnog sistema.» U okviru izlaganja u kome je slušateljstvo upoznao sa pokušajima izgradnje opče teorije islamskog prava, Karčić je iznio i nekoliko prijedloga za fikhski diskurs u Bosni i Hercegovini. Kao prvi, u pogledu sadržine fokus treba biti na ibadatu i na muamelatu, dok ostale grane ne treba previše detaljizirati osim od strane eksperata koji te oblasti izučavaju. Kao referentni okvir Karčić je istakao učenje hanefijske pravne škole uz uvide u ostale pravce islamske pravne nauke. On je također ukazao na potrebu oslanjanja na glavne tokove islamske misli, tj. ciljno tumačenje – mekasida, te jačanje institucionalnog okvira tumačenja kroz institucije kao što su Vijeće za fetve, da se ne bi dogodila difuzija autoriteta koja se po Karčiću može izbjeći samo stručnošću i znanjem.
«Koliko je praktičan naš islamski diskurs?» naslov je teme o kojoj je govorio Vehid-ef. Arnaut, glavni imam Medžlisa IZ Bugojno. On je skicirao problematiku islamskog diskursa i njegove distorzije posebice u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), te pojave s kojima su imami na terenu bili suočeni pojavom alternativnih tumača vjere i posljedicama koje je ova pojava ostavljala na širu džematsku zajednicu. Arnaut je ukazao i na početnu «nespremnost imama» da odgovore izazovu. «Koliko je ovaj problem bio uzeo maha, govori i činjenica da su neki imami promijenili svoju praksu u pojedinim ibadetima, a neki čak napustili imamsku službu, smatrajući da su na pogrješnom izabranom putu prakticiranja vjere,» dodao je Arnaut. On je ukazao na jednu veoma interesantnu pojavu koja se desila u slijedu sukoba zvaničnog i alternativnog tumačenja islama u Bosni i Hercegovini. «Shvativši da je pozicija izgubljena posegnulo se za novim korakom izazivanja nesigurnosti. Prevedene su knjige hanefijskog mezheba kojima se nije oživljavao hanefijski mezheb u smislu podrške svojim rješenjima, nego se ukazivalo da praksa bosanskih muslimana nema temelja u mezhebu na koga se ona poziva,» uočio je Arnaut predstavljajući dimenzije problema s kojima su se imami suočili. «Imami su u svojim džematima odjednom imali problem, ne više sa ljudima koji su daleko od prakticiranja islama, nego sa onima koji su ponekad bili revnosniji od njih u vršenju islamskih obaveza. Na svako pitanje koje bi se postavljalo, prije nego što bi imam i stigao odgovoriti, slijedio je odgovor: jasan, nedvosmislen kategoričan – halal ili haram, sunnet je ili nije, bid'at je ili nije. I dok se imam trudio pojasniti suštinu problema, izbjegavajući kategorične odgovore, s ciljem razumijevanja vjere, neko drugi ga je već pretekao u odgovoru. Uz to se imamima nametalo još jedan težak problem: oni su bili plaćeni za svoj posao u kome su izgledali prilično nesigurni, dok su ovi «drugi» sve radili na «fi sebilillah» iz «čistih da'vetsko misionarskih» pobuda!» - istakao je između ostalog, Vehid-ef. Arnaut, ukazujući na faktore koji su sve više otkrivali tradicionalnu islamsku praksu u Bosni i Hercegovini kao srednje i životno najpraktičnije rješenje. Arnaut je potom iznio i rezultate terenskog istraživanja, ankete koju je sproveo anonimno među imamima na cijelom području Bosne i Hercegovine (30 imama sa visokoškolskom spremom). Anketa je podijeljena na četiri oblasti: izvori pravnih rješenja, alimi i koga se sluša, internet, teorija i praksa. «Pravna rješenja ponuđena od strane zvaničnih institucija Islamske zajednice i objavljena u njenim glasilima čine osnovu iz koje se u imamskoj praksi pronalaze odgovori na životna pitanja,» glavni je zaključak istraživanja kojeg je obavio Arnaut dodavši da je većina ispitanika ankete stava da je diskurs kojeg vodi Islamska zajednica umjeren, te da u njoj postoji dovoljno ulemanskog kadra koji je sposoban odgovoriti izazovima vremena i pravilno artikulirati razumijevanje islama na našim prostorima.
Naš diskurs o ženi
Posljednje izlaganje je u sklopu četvrte sesije imala mr. Zehra Alispahić na temu «Naš diskurs o ženi.» Alispahić je prvo napravila uvod o statusu i mjestu žene u islamu, te posebice u muslimanskim društvima u prošlosti ističući kako je današnja situacija daleko nepovoljnija kako od one u prošlosti, a posebice od one koju propagira islamsko učenje. U svom referatu Alispahić je iznijela i zamjerke tretmanu žene u institucijama Islamske zajednice. Dakako i samo uvrštavanje tematike o ženi Alispahić je ocijenila izvjesnim napretkom u ovom seminaru (pominjući negativan primjer izostanka ženskih tema i izlagača na Okruglom stolu o islamskoj tradiciji Bošnjaka održanom prije dvije godine) mada je pozicioniranje rasprave o ženi na kraj i ovog seminara prilično simptomatična pojava marginalizacije žene u našoj (islamskoj) stvarnosti. Kao svojevrsnu islamskog diskursa o ženi Alispahić je ponudila kroz pregled angažmana žena svršenica medresa i islamskih fakulteta u obrazovnim i administrativnim ustanovama Islamske zajednice. «U Rijasetu kao najvišem vjersko-administrativnom organu IZ je 14 članova. Jedan član Rijaseta je žena i nije svršenica FIN-a. Zvanične institucije IZ-e, prije svega Rijaset IZ sa svojim službama i na radnim mjestima rukovodilaca tih ureda i službi nema niti jedne svršenice FIN-a niti žene uopće. Slična je situacija sa El-Kalemom, Glasnikom, Preporodom gdje su žene zaposlene na mjestu daktilografkinja, lektora, tehničkih urednika, ali ni tamo nema svršenica FIN-a. Izuzetak je časopis Novi Muallim i Radio BIR gdje je uposlena po jedna svršenica medrese, odnosno FIN-a,» istakla je Alispahić postavljajući pitanje zašto je žena marginalizirana u okviru institucija IZ ili zašto je nema tamo gdje se odlučuje, kreira. Ona je ukazala i na činjenicu da u okviru Rijaseta IZ i njegovih službi nema posebnog odjela za pitanje porodice i pitanje žene. «Na isti način među savjetnicima ili prvim saradnicima reisu-l uleme, muftija i glavnih imama nema žena, svršenica medresa i islamskih fakulteta. Nedostatak takvih odjela i interesa za tako važnu temu, ženska populacija traži u ženskim organizacijama različite provenijencije čija su interesovanja i pravci djelovanja raznoliki. Dobra je stvar da u BiH imamo Nahlu, Kewser, Sumejju, ali bilo bi još bolje da Rijaset IZ u BiH ima svoj odjel za pitanje porodice i žene koji bi mogao biti dobar oslonac i spomenutim udruženjima,» ukazala je Alispahić ističući na kraju kako bi «naš diskurs o ženi bi trebao biti diskurs Bosne, lepršav, bez stega, ohrabrujući, širok, diskurs koji će pozivati, plijeniti, ostavljati prostor, davati šansu ali svakako ostati u okvirima srednjeg puta, puta islama.»
Treba spomenuti da je u toku seminara nakon svake sesije prezentiranja referata uslijedila diskusija u kojoj su prisutni učesnici na seminaru mogli direktno postavljati pitanja, diskutirati i iznositi svoja viđenja nekih problema, ali i iznositi prijedloge kako bi se ovom pitanju pristupilo temeljitije i efikasnije. Posvetiti veću pažnju usuli-fikhu u obrazovnim institucijama Islamske zajednice, jačati instituciju Vijeća za fetve, normirati vjersku praksu i «odvojiti» je od akademske prakse, bili su neki od prijedloga iznijetih na seminaru uz preporuke da se na sličan način razmotre i druge oblasti islamskog diskursa i da se ovakva praksa održavanja seminara i rasprava o ovoj problematici nastavi.
