Preporod

Uprkos svim oblicima i svim pokušajima ocrnjivanja islama, bilo da je riječ o medijskim istupima, filmovima u kojima se muslimani prikazuju kao “loši momci”, izjavama desničarskih političara ili bilo kom drugom obliku, sve je više nemuslimana u svijetu koji primaju islam. Takve pojave prisutne su bezmalo u svim zemljama: Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Americi, Danskoj, Švedskoj, Engleskoj, ali i u našem susjedstvu i komšiluku, u Srbiji i Hrvatskoj. Jedna od osoba koja je posljednjih godina primila islam je i Aleksandra Đorđević iz Vranja u Srbiji koja je pristala da nam ispriča o svom prihvataju islama.
Možeš li mi nam reći nešto o sebi i svojoj porodici prije prihvatanja islama.
Aleksandra Đorđević – Iman: Rođena sam u Skoplju 1974. godine. Otac je bio otac vojno lice, pa smo često se selili. Majka je frizerka. Završila sam gimnaziju u Vranju. Izvjesno vrijeme provela sam na školovanju u Americi, a po povratku studirala sam pedagogiju u Beogradu.
- Kakva je odnos tvoje porodice prema religiji?
Aleksandra Đorđević – Iman: Imam još dvije sestre. Moji nisu bilo naročito religiozni, tata komunista, uostalom kao i sva vojna lica. Tek od 90-tih počinju da se zanimaju za religiju kao i svi u to vrijeme. Majka, koja je uvijek bila okupirana poslom i kućom, vodila me u crkvu, ali smo to krile od tate.
- Tvoj prvi kontak s islamom?
Aleksandra Đorđević – Iman: Nekad davno smo putovali autom i otac se zaustavio da se malo odmorimo. U blizini sam vidjela jednog mladog muslimana kako klanja pored svojih kola. Pitala sam majku šta to on radi, a ona mi je rekla da se moli Bogu. Potom sam je pitala, a zašto se mi tako ne molimo? Poslije, kad sam imala 17 godina, družila sam se sa kolegicom muslimankom iz Bangladeša. U vrijeme ramazana je postila, a ja sam je stalno pitala kako može izdržati dan bez hrane i pića, to mi tada nije bilo jasno. Ona mi je jednostavno odgovorila da je u ime Boga sve lako. Isto tako, na prvoj godini studija cimerka mi je bila muslimanka iz Sarajeva koja mi je stalno pričala o islamu, o Kur’anu, čak mi je donosila i odlomke iz Tefsira da čitam. To je bilo 1995. godine. Poslije toga, sve do 2000. godine, kada sam upoznala svog sadašnjeg muža, nisam imala nikakav kontak sa muslimanima.
- U Evropi je čest slučaj da kršćanke prelaze na islam tako što se udaju za muslimana.
Aleksandra Đorđević – Iman: Odmah da kažem, bez obzira na svu ljubav prema suprugu, nikada ne bih prešla na islam da me ova vjera zaista nije privukla. Postala sam muslimanka, prije svega, iz ljubavi prema Bogu. Sada, kada sam se pridržavam islamskih načela, mnogo sam smirenija i sretnija nego što sam ikada ranije bila. Naravno, moj suprug jeste pomogao da se bolje upoznam sa islamom. Te 2000. godine, u Beogradu na studiju, upoznala sam grupu arapskih studenata, među njima i svog sadašnjeg muža. Nakon mjesec dana poznanstva, pitao me da li bih se udala za njega. Razmišljala sam, ako se budem udala, imat ću djecu koja će kao i otac biti muslimani, a ja skoro ništa ne znam o tome. Počela sam da čitam i tako se zaljubila u islam. Dakle, prije udaje ja sam zavoljela islam i bila bih muslimanka i da se nisam udala za svog sadašnjeg muža. Muž je rođen u Libiji, u Tripoliju. Potiče iz veoma patrijarhalne i tradicionalne porodice, jako je tih, miran, saburlija, divan prema majci. Po zanimanju je doktor elektrotehnike. Danas živimo u Tripoliju.
Ime nisi mijenjala?
Aleksandra Đorđević – Iman: Pa zbog složenosti procedure promjene imena, nisam ga mijenjala, ali sam dodala ime Iman.
- Kako su tvoji prihvatili tvoju odluku da prihvatiš islam?
Aleksandra Đorđević – Iman: Pa, svakako da im nije bilo svejedno. Mislili da je to samo još jedna moja "faza" u životu jer sam imala razne “faze” u životu, darkersku, rokersku… Bilo je negodovanja, ali su to na kraju prihvatili kao moju odluku. Elhamdullillah, sada je sve u redu. Sada oni mene brane kada se neko od rodbine pobuni što sam pokrivena. Oni kažu, pa bolje da je pokrivena nego gola.
- Jesi li u kontaktu s njima, posjećuješ li ih?
Aleksandra Đorđević – Iman: Da, stalno smo u kontaktu i posećujem ih kad god mogu.
- Da li bi voljela da i oni prihvate islam?
Aleksandra Đorđević – Iman: Bila bih najsretnija na svijetu. To mi je najveća želja i molim Allaha da izgovore šehadet prije nego ih On uzme k sebi.
- Razgovaraš li s njima o islamu?
Aleksandra Đorđević – Iman : Naravno, naročito kada sam tamo, kad im dođem u posjetu.
- Ti nosiš hidžab. Da li sa mahramom dolaziš u Srbiju kod svojih i imaš li problema zbog toga?
Aleksandra Đorđević – Iman: Poznavala sam jednom jednu sestru koja je obavljala namaze i ostale ibadete, ali nije bila pokrivena, zapravo, oblačila se kao i svi nemuslimani. Goranka je po porijeklu, živjela je u južnoj Srbiji. Kad smo pričale o hidžabu, najozbiljnije mi je rekla da će staviti hidžab onda kada bude stara žena, kad bude obavila hadž i kada joj dijete odraste. Ja sam joj na to odgovorila pitanjem: a jesi li sigurna da će tvoje dijete odrasti? Jesi li sigurna da će ti Allah dati dug život i šansu da obaviš svoj farz kada ti bude 60 godina? Jesi li sigurna da ćeš obaviti hadž? Da li ti je Allah to obećao? Naravno, sagnula je glavu jer je odgovor na sva ta pitanja bio odrečan. Pitala sam je još, da li znaš, sa sigurnošću, da ćeš se sutra probuditi i da ćeš se svakog jutra probuditi? I do kada misliš da ćeš moći da odlažeš stavljanje marame? Onda je počela da se opravdava time što živi među Srbima, što je to zemlja nemuslimana... A ja joj rekoh, pa učini hidžru sa mužem i sinom u ime Allaha, Allahova zemlja je velika!!! A Allah nikoga ne operećuje van njegovih mogućnosti. Da napomenem da u to vreme ni ja nisam bila pokrivena i čekala sam na udaju, a onda poslije toga i na hidžru što mi je Allah omogućio, elhamdullilah. Ja sam imala nijjet da se pokrijem, ali mi otac nije dozvolio sve dok sam pod njegovim krovom, što nije značilo da sam išla polugola, već sam nosila široku i dugačku odjeću, čak i na 40 stepeni. Nedostajala je samo marama. Poslije par godina, vidjele smo se opet. Nije me poselamila, jer se stidila. Ja sam tada već nosila maramu. Onda sam je vidjela kako me krajičkom oka gleda, pa sam je prepoznala. Pozvala je da mi priđe. Kad je to učinila, oči su joj bile prepune suza. Rekla mi je: Blago tebi, ti ćeš biti spasena inšhallah, a pogledaj nas. Na to ju je moja majka pitala, a zašto ti ne nosiš maramu ako je već toliko želiš? Ona je rekla da ne može jer živi ovde među Srbima, da će s maramom biti obilježena, te da je meni lako jer ne živim u Srbiji. Ne znam da li su to samo izgovori. Ja nisam niti jednom doživjela nikakve ozbiljne neprijatnosti zbog marame. Svaki put kada sam otišla mojima u posjetu, ostajala sam po par mjeseci tamo. I nosila maramu. Bilo je komentara, ružnih i psovki, ali nikada niko nije fizički nasrnuo na mene, niti sam se bojala za svoj život. Možda iskrenost našeg nijjeta čini da nam Allah daje snagu da izdržimo iskušenja koja donosi nošenje hidžaba u nemuslimanskoj sredini.
- Tvoji su Srbi, a i sama znaš šta se sve dešavalo na ovim prostorima, također, mnogi Srbi nas muslimane doživljavaju kao Turke. Kako ti danas gledaš na sve to?
Aleksandra Đorđević – Iman: Među Srbima, kao i među mnogim kršćanima prisutne su velike predrasude i zablude o islamu. Teško je razbiti te predrasude jer su doboko usađene. I sama sam ih imala, ali, hvala Allahu, ja sam spoznala Istinu. Allah odabire kome će otvoriti srce za Istinu.
- Osjećaš li se ti još uvijek kao Srpkinja u nacionalnom smislu?
Aleksandra Đorđević – Iman: Da. Ja sam ponosna time što sam Srpkinja, a muslimanka. Ne bih se mogla osjećati drugačije. Naravno, stidim se zbog svih zločina koji su počinjeni u ime Srpstva. Ustvari, sram me je toga što su Srbi činili u prošlom ratu i osuđujem to.
- Bila si kršćanka, a sada si muslimanka, kakvu bi poruku uputila muslimanima.
Aleksandra Đorđević – Iman: Što se tiče poruke muslimanima koji ne praktikuju islam, želim im reći da je svaki dan jako bitan, svaki dan koji imamo na raspolaganju je dar od Allaha, dželle šhanuhu. Niko ne zna koliko će živjeti i da li će mu Allah podariti i naredni dan, čak ni naredni trenutak, zato ne treba odlagati pokajanje našem Stvoritelju za neki drugi dan, možda bude prekasno i možda odu na Onaj, drugi svijet kao grešnici. Vatra ovog svijeta je vrela i opeče nam kožu, a vatra Onog svijeta je vječna i nikada ne prestaje da gori. Da li bismo željeli sebi ili svojim najdražima da vječito gore u džehennemskom plamenu? Ne! Zato - pokajte se Allahu i izvršavajte svoje obaveze prema Njemu. On nam toliko toga daje, a jako malo traži zauzvrat, samo 17 rekata farz namaza dnevno, što se moze klanjati za svega 20 minuta. A sta je 20 minuta od 24 sata – priznat ćete, skoro ništa. A zauzvrat mi dobijamo od Allaha život, naš sluh, naše oči, naše ruke i noge, naše zdravlje, naše najdraže koji nas vole, naše kuće, auta, novac... svime tim nas opskrbljuje naš Plemeniti Rabb.