|
Uvodnik Jedna naša (ne)obična priča o pomoći  Bili smo zaista obradovani humanim gestom naše braće iz Danske U broju 2/844 od 15. januara 2007. godine objavili smo u rubrici “Humani Preporod” tekst sljedećeg sadržaja : “U našu Redakciju stiglo je pismo Sefera Šabanovića iz Potklečja kod Zavidovića, koji, kao penzioner i invalid rada, živi sa svojom šestočlanom porodicom od svega 206,oo KM mjesečno. Uz to, Sefer je narušenog zdravlja, dok je njegova supruga duševni bolesnik, te im je, uz druge izdatke, potrebno kupovati lijekove. Od četvero djece (tri kćerke i sin), troje su završili škole, dok je najmlađa kćerka maturant Srednje građevinske škole. Svi su prijavljeni na biro, ali posla nema. Nemaju također ni svoje zemlje, a žive u nedovršenoj kući, za čije dovršenje je potrebno 4-5 hiljada KM.
Evo šta Sefer Šabanović u svome pismu, između ostalog, kaže : “Bio sam godinu dana dobrovoljac u našoj vojsci, a nakon toga u civilnoj zaštiti, radnom vodu, također pri vojsci, gdje sam izgubio i zdravlje, te sam prije 11 godina, u 48. godini života, otišao u invalidsku penziju. Vodim se kao teški bolesnik, čijoj bolesti nema lijeka, te mi je samo za lijekove potrebno izdvojiti mjesečno 100 KM. I supruga mi je duševni bolesnik, kojoj također trebaju lijekovi. Nemamo čime platiti struju, pa se pribojavamo da će nam je isključiti. Zbog nemogućnosti plaćanja pretplate, odjavili smo telefon. Evo već četvrtu zimu živimo u jednoj hladnoj prostoriji, jer nemamo zašto kupiti drva. Prehranjujemo se samo hljebom i margarinom. Čitam “Preporod”, posudim od komšija, jer ga ne mogu kupiti, pa između ostalog pročitam da naši humani ljudi pomažu one koji su u nevolji, pa vas molim da na njegovim stranicama objavite i ovu moju tešku materijalnu situaciju, uz molbu da i mene pomognu...”
Odmah po objavljivanju dobili smo e-mail tima “Most-Bro” ispred H.O. Islamske zajednice Bošnjaka Danske, kojim nas obavještavaju o svojoj odluci da skromnim prilogom njihovog “Mosta” pomognu familijama o kojima je “Preporod” pisao u broju od 15. januara ove godine, i to svakoj od tri porodice po 1000 danskih kruna, među kojima je, naravno, i porodica Sefera Šabanovića. Uz to, naša velikodušna braća iz Danske su izrazila želju da jednom djetetu porodice Šahinović uruče godišnju stipendiju u mjesečnom iznosu od 200 dk (oko 50 KM), dok su Šefiku Osmanović odlučili staviti na njihovu listu za redovne mjesečne donacije od 400 dk, godinu dana.
Iz Danske su od nas zatražili još neke podatke, kao i dogovor o načinu uručenja sredstava pomenutim familijama, te najavili lijepu saradnju u budućnosti. Treba li reći da smo bili zaista obradovani humanim gestom naše braće iz Danske, ali i činjenicom da smo, kao list, pomogli da se, bar koliko-toliko, ublaže patnje onih koji su zatražili pomoć. 
Treba li reći da smo bili zaista obradovani humanim gestom naše braće iz Danske, ali i činjenicom da smo, kao list, pomogli da se, bar koliko-toliko, ublaže patnje onih koji su zatražili pomoć. Upravo kada samo se spremali stupiti u kontakt sa onima kojima su sredstva namijenjena, stiglo nam je pismo kćerke Sefera Šabanovića iz Potklečja kod Zavodovića, koje nas je, blago rečeno, prenerazilo. Gospođica koja se, valjda pod emocionalnom temperaturom, zaboravila i potpisati, kaže od riječi do riječi:
“U broju 2/844 objavili ste priču o Seferu Šabanoviću i njegovom “teškom životu” sa šestočlanom porodicom! Ja sam njegova kćerka i prosto sam šokirana Vašim odnosom sa javnošću! Samo jedno me interesuje, kako možete objaviti neku običnu priču a ne znate da li je istina, bez saglasnosti svih člnova obitelji...ne razumijem!  Ja sam njegova kćerka i prosto sam šokirana Vašim odnosom sa javnošću! Samo jedno me interesuje, kako možete objaviti neku običnu priču a ne znate da li je istina, bez saglasnosti svih člnova obitelji...ne razumijem! Jeste li Vi svjesni da možda s nekim neprovjerenim podacima možete nekome uništiti život, kao što ste meni!!! Moj otac je već čovjek u godinama i razmišlja kao dijete, daleko je iznad svih dešavanja, posvećen sam sebi i svom bolesnom umu, izolovan od vanjskog svijeta, ubija se razmišljajući kako da posjeduje što više novca (naš kurziv, op.ur.)...ali nije svjestan da mi to ne želimo, mi samo hoćemo tu ljubav oca koja možda i ne postoji. Hvala Bogu, ništa nam ne fali, svega imamo...imamo divnu mamu koja nas voli i brine se o nama i za njega...ne, nema svako takvu mamu! Imam dvije sestre u Njemačkoj, jedna je zaposlena već dvije godine, druga u braku 13 mjeseci, zadovoljne su svojim životom i Bogu zahvalne na svemu! Tu su uvijek da nam pomognu, da budu uz nas, cijene i poštuju svog oca i pomažu mu...a on bruka svoju djecu na ovaj način! Brat radi i ima svoju porodicu, sretan i zadovoljan, hvala Bogu! Kuća na dva sprata, apsolutno ništa nam ne fali. Struju uredno plaćamo i s tim nema problema! Drva i hrana...nebuloza...imamo sve što poželimo, stoga nemam više riječi kojom bih opisala sve!  U našem nastojanju da pomognemo ljudima, zapadamo u neugodne situacije... Vama sigurno i nije bitno da li je istina ono što objavljujete, da li ćete nekom možda uništiti život i srušiti svaku nadu, da nekog laži bole? Pa zašto bi to Vama bilo bitno? Vama je bitno da napunite stranice novina, da dobijete naklonost čitatelja šireći laži...neka Vas bude sramota! Ako sumnjate u moje riječi, bujrum dođite, provjerite, lično se uvjerite a i svi ostali će vam to potvrditi! Zar mislite da je osobi kao što sam ja to sve sitnica, da ću tek tako sve zaboraviti, da ću tek tako podnositi poglede na sebi koji ne znaju da i javnost laže! Srušili ste mi svaku nadu da mogu izgraditi svoju karijeru, da ću u životu postatu NEKO... mislim, hvala Vam, al‘ ima Boga! Sad Vas molim da objavite svoje izvinjenje i da se izvinite jer to uistinu nije mala stvar, u protivnom... postoji nešto što je izvan Vas! UNAPRIJED HVALA!”
To valjda samo život može režirati! I dok smo, preko naših imama iz Zavidovića, nastojali provjeriti istinitost jednog ili drugog pisma, od H.O. Bošnjaka Danske dobili smo i-mail u kome stoji : “Poštovana gospodo. Zaista nam nije jasno da oglašavate u Preporodu i apelirate da se pomogne našoj braći u BiH i kada neko zatraži informaciju za te ljude Vi nemate vremena ni da odgovorite na mail. 
Zaista nam nije jasno da oglašavate u Preporodu i apelirate da se pomogne našoj braći u BiH i kada neko zatraži informaciju za te ljude Vi nemate vremena ni da odgovorite na mail. Čudno za sve nas, zaista.” Čudno, zaista, da čudnije ne može biti. U našem nastojanju da pomognemo ljudima, eto u kakve situacije zapadamo. Nažalost, iz pisama koje smo objavili može se iščitavati mnogo toga, a ponajprije i ponajviše riječ je o krizi porodice a zatim i (moralnoj) krizi njenih članova ponaosob. Naša Redakcija nije Policija (niti neka druga slična obavještajna ustanova) kojoj bi bilo moguće da provjerava sva pisma i dokumente 
Naša Redakcija nije Policija (niti neka druga slična obavještajna ustanova) kojoj bi bilo moguće da provjerava sva pisma i dokumente - da li su istiniti ili su plod svjesne manipulacije (i)realnih manipulanata. A da li ćemo nastaviti objavljivati vapaje nevoljnika - naravno da hoćemo, jer smatramo (kao muslimani ali uopće i kao ljudi) da ništa nema vrijednije od pomoći nevoljniku u nevolji. Posebno u situaciji u kojoj se nalazi naše društvo i naša država. Kao neku vrstu zaključka da vam ispričam ovo: Čini mi se da se radi o čuvenom sarajevskom hodži Prohi (mada ime uopće nije bitno za ovu priču), kome se obratio izvjesni čovjek i zamolio ga za pomoć, koja mu je potrebna da bi mogao dijete, koje mu je umrlo, ukopati. Hodža je zavukao ruku u džep i bez ikakva pitanja dao izvjesnu sumu novca. Kad je ovaj otišao, neki od džematlija koji su vidjeli šta se događa, prišli su hodži i kazali da to uopće nije tačno, te da će novac potrošiti u kafani, na šta je hodža odsječnim glasom rekao: - To me uopće ne zanima. Ja sam ukopao dijete!”
P.S. Našoj braći u Danskoj, nakon stava imama u Zavidovićima, naravno javili smo da S. Šabanoviću ne šalju nikakvu pomoć.
|