Skoro u pravilu, u svako političko nastojanje da Mostar zaživi kao istinski jedinstven grad sa punim vjerskim i ljudskim pravima svih njegovih građana saplete se o činjenici egzistiranja Herceg-Bosne i brutalne dominacije Hrvata nad svim drugim narodima. Nerijetko, svojevrsnu podršku hrvatske političke snage dobiju i od OHR-a, s prijetnjama upotrebe bonskih ovlasti, koje, prevedeno na bosanski politički jezik, strašnije zvuče od upotrebe atomske bombe.
Od Stojana Jankovića do sadašnjeg urbanizma
Koliko je živa Herceg-Bosna najbolje ilustruje činjenica da su gradske vlasti (Odjel za urbanizam i građenje Grada Mostara) po treći put odbile potpuno legalan i legitiman zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mostar za izdavanje urbanističke saglasnosti za ograđivanje harema Kantarevac – Liska parka, na parceli označenoj kao k.č. 404 k.o. Mostar. Na ovom mjestu je od srednjovjekovnog upada Stojana Jankovića pa sve do socijalističke Jugoslavije bio lociran harem u kojem su pokopani šehidi Ali-hodžine (Krvave) džamije i naselja Podhuma i Cernice. Početkom agresije na Mostar skinut je sramni crveni sloj i u iznova zazelenjeloj ledini ukopavani su prvi šehidi, borci A RBiH, vojnici HVO-a, nedužni civili, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svu drugi koje dotače dušmanska ruka. U vrijeme hrvatske agresije, Liska harem (groblje) sa šehidima iz dva historijska perioda, našao se skoro na samoj liniji razdvajanja snaga HVO-a i A R BiH. Čim su, samo malo, ratne rane zacijelile, barut prestao nadvijati mostarsku dolinu, grupu od hiljadu Bošnjaka, drugog dana Bajrama 10.02.1997.g., na Dan šehida, s najplemenitijim namjerama da dostojanstveno prouče Fatihu, zaustavio je bijes, masakr, specijalnih jedinica samoproglašene Hrvatske Republike Herceg Bosne. Mostarskim Bošnjacima, pogotovo predstavnicima Islamske zajednice, gorka je i uvrjeda da ni nakon deset godina od terorističkog napada specijalne policije HZ-HB nije proveden valjan sudski proces niti su policajci, koji su tom prilikom ubili Šefika Sulejmanovića i upotrebom vatrenog oružja ranili 24 civila, kažnjeni. U 11 mjesecu 2004.g. podignuta je optužnica protiv šestorice pripadnika MUP-a HN kantona, pripadnika specijalnih jedinica samozvane Hrvatske Republike HZ - HB. Oni su optuženi za teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. Terete se da su sudjelovali u napadu na bošnjačke civile 10.02.1997.g. u mostarskom Liska parku. Optužnica je podignuta protiv Marka Radića - Make, Ivana Hrkača, Bože Perića, Željka Planinića, Zlatka Pavlovića i Josipa Cvitanovića. Još nekoliko policajca bilo je optuženo pa ih je kasnije u tužilačko-sudskom postupku tužilaštvo izostavilo. U oružanom napadu specijalnih jedinica MUP-a HZ HB, pored ostalih ranjeni su Seid ef. Maksumić i muftija mostarski h. Seid ef. Smajkić. Video slika policajca kako udara Šefku ef. Tinjaka, tadašnjeg glavnog imama, obišla je čitav svijet i jednostavno ne da se izbrisati iz sjećanja. Ovog događaja, svako iz svog ugla, za „Preporod“, se prisjećaju ef. Tinjak, ef. Maksumić i muftija mostarski, h Seid ef. Smajkić.
Imami na nišanu Herceg - Bosne
Njih trojica su za Liska harem vezani i nekim drugačijim vezama. Naime, skoro sve šehide u ovim šehitlucima njih trojica su opremili i klanjali većinu dženaza. „Svakodnevno sam dolazio ispod granata iz prigradskog naselja Opine u Liska park, opremao šehide i klanjao im dženazu. U prosjeku dnevno je bilo pet-šest dženaza ili više. Svaki dan je bio velika lutrija vratiti se kući. Očekivali smo smrt, jer ona je bila tako česta. Međutim, napad 1997.g. još teže doživljavam. To se dogodilo 1997.g. nakon što je uspostavljen mir. Teško mi je palo jer je to drugi dan Bajrama, dan kada mi obilazimo naše šehitluke i mezarja naših šehida. Krenuli smo u Liska harem. Bilo nas je negdje oko hiljadu ili više. Na putu do harema presreo nas je kombi pun policajaca. Puni vulgarizma i bijesa prošli su u kombiju, presreli kolonu i zaustavili nas. Počeli smo da učimo fatihu, a oni su istrčali iz kombija i počeli udarati narod palicam. Počeli su od vjerskih službenika i predstavnika lokalne vlasti, a potom dali znak za paljbu. Prvo su pucali uzrak, a kasnije i po narodu. Preda mnom je pao jedan sugrađanin. Pokušao sam mu pružiti pomoć i najednom osjetio veliki bol u stomaku. Shvatio sam, pogođen sam. Pokušao sam biti priseban i razmišljati o tome kako sebi pomoći. Pritrčali su neki momci i mene i muftiju Smajkića, koji je također bio ranjen, ubacili u stari automobil marke JUGO i povezli nas prema bolnici. Putna komunikacija prema bolnici bila je zakrčena općom panikom i iznenađenjem.U ratnoj bolnici „Velmos“ ustanovili su da je moja povrjeda opasna po život. Hirurzi i osoblje bolnice bili su spremni da pruže pomoć. I danas sam im zahvalan na ljudskosti i humanosti. Imao sam dvije teške operacije. Povrijeđen sam u predjelu organa debelog crijeva na četiri mjesta i u predjelu želuca. Operativnim putem odstranjena mi je slezena. Zbog posljedica ranjavanja i liječenja nastao je težak i rizičan postoperativan tretman. Imunološki sistem organizma mi je razoren i trajno narušen“, prisjeća se, sa grčem na licu, Seid ef. Maksumić.
„ Narod je krenuo spontano, da da svoj doprinos poštivanju djela poginulih. Kratko se zadržalo kod bašluka uz hotel Ružu, ali narod nije stao tu, krenuo je prema Bulevaru, liniji razgraničenja. U svojoj plemenitoj namjeri da oda počast poginulim nije ni slutio šta će ga zadesiti. Pridružili smo se koloni, prešli na njeno čelo. Na Bulevaru nas je dočekala policija HZ-HB i međunarodne zajednice. Policajci HZ-HB su nam pokušali prepriječiti put, ali su bili onemogućeni od strane međunarodne policije. Krećući se prema haremu u susret nam je išla grupa muškaraca odjevenih u civilnu odjeću. Kod harema smo se susreli. Počeli su nas provocirati i vrijeđati. Kolona je stala, mene su pokušali izvući iz naroda, ali se oko mene stvorio obruč naših ljudi i nije im to dozvolio. Neko je iz mase zavikao: ,Uči, muftija’. Nastao je haos. Dobio sam udarac pendrekom po vratu. Ovo se moglo sve trpiti, ali kada je zapucalo, nastao je nered. Ljudi su bježali. Neki su uzvikivali: ,Ne bježite!’ Međutim, pucnjava sa svih strana iznenadila je ljude. Pored mene pao je čovjek pogođen u glavu, ne znam ko je bio. Pošto su se smirile strasti, otišao sam u bolnicu, vidio šta se sve dešavalo, kao i ponos Bošnjaka. Poslije ovog događaja, sa hrvatske strane, umjesto osude krvoprolića i izazivanja nereda, nastala je haranga na Bošnjake, navodno kako su htjeli da ih napadnu u svetkovini –maškarama, mada taj dan nisu ni trebale biti. Ova njihova svetkovina, kako sam kasnije dobio informaciju, predstavljala je još jedno poniženje muslimana, spaljen je Kur’an”, kaže Šefko ef. Tinjak, tadašnji glavni imam Medžlisa Mostar, smatrajući da su vlasti HZ- HB dobro ,,organizovale doček’’. „Nije to bilo stihijsko, nego organizovano zastrašivanje i ponižavanje Bošnjaka. Zašto su taj dan postavljena snajperska gnijezda, zašto je bilo upotrebe vatre?”, pita se Tinjak.
Pucanjava u simbole grada
„U protokolu posjete šehidskim mezarjima značajno mjesto zauzima Liska harem ili harem na Kantarevcu. Na brojim mjestima i prilikama ističem kako se ne mogu iščuditi indolentnom odnosu gradske administarcije i nekih struktura vlasti prema Liska haremu. Tamo su zakopani Bošnjaci, Hrvati i nekoliko Srba stradalih u vrijeme jedinstvenog fronta protiv zajedničkog agresora JNA i udružene srbo-crnogorske vojske. I sad se tamo nalaze nišani i krstovi kao simbol, jezgra i pečat jednog nukleusa, koji simboliše zajedništvo, simboliše zajedničko učešće višenacionalnih vojnih postrojbi i jedinica iz različitih naroda kao jednog fronta protiv agresora i agresije. Ko to negira i ne vidi u njegovom mentalnom sklopu još su snažno pristne hegemonističke, velikodržavne i separatističke tendencije. Ne vidjeti to moguće je samo kroz ignorantski odnos trijumfalizama koji ne želi dobro ovom gradu. Upravo iz tih razloga, Islamska zajednica već deset godina uporno insistira da se Liska harem dostojanstveno ogradi i uredi kao spomen obilježje. Ako u Mostaru, u njegovoj novijoj historiji, postoji išta da treba biti simbol jednistva grada onda je to Liska harem. Međutim, inicijativa Islamske zajednice se uporno ignoriše. Prije nekoliko dana ponovo smo dobili odbijenicu tog plemenitog zahtjeva, jer, navodno, po nekakvoj prijeratnoj odluci to treba da bude parkovska površina, kao da tamo ne leže ljudi, kao da se rat nije ni desio. Takav odnos duboko vrijeđa svakog poštenog čovjeka. Političke stranke, koje su nas dovele do ovoga i dan-danas koče i prave blokadu ujedinjenju grada na jedan normalna način. Odnos prema Liska haremu govori da oni nisu promijenili svoju ćud, već da žele podjelu grada. Jednostavno rečeno, to je u duši te politike», kaže muftija Smajkić.
Muftija se prisjetio kako je u vrijeme njegove mladosti, dok je još bio srednjoškolac, imao priliku slušati od ljudi koji su u to vrijeme proučavali historiji i baštinu Mostara, kako s velikim podozrenjem govore o rušenju harema i pretvaranju u park, dodavši kako naši savremenici, koji se busaju u prsa da su nosioci kulture i civilizacije, na grublji način to rade. „Višom silom sudbina je htjela da se taj prostor vrati u prvobitnu namjenu. Ne našom voljom već Božijim određenjem stari šehitluci su pretvoreni u nove šehitluke“, ističe muftija. U vrijeme agresije kad se samo od sebe ponudilo rješenje da se u Liska haremu ukopavaju poginuli borci i civili, predstavnici HVO-a i hrvatske vlasti su tu ideju objeručke prihvatili a kasnije su počeli kalkulirati kako je to navodno privremeno rješenje. Očigledno je kako su postojale drugačije namjere jer hrvatske vlasti uporno ne žele da se od tog prostora napravi spomenik sličan, i u drugom značenju partizanskom spomeniku, spomeniku borbi protiv fašizma iz perioda 1941.-1995.g. I partizansko groblje kontinuirano se devastira umetanjem blasfemične ikonografije, križevima i razbijanjem ploča. U cijelom gradu ne postoje lokaliteti koji na upečatljiv način transparetno govore o dva historijska bloka: povijesnom hrvastkom, kasnije HVO i odbrambenom, bosanskom i bošnjačkom bloku, kasnije A RBiH.
„Blok koji se bori protiv izgradnje spomen obilježja demonstrirao je silu i 1997.g., dvije godine poslije dejtonskog sporazuma i tri poslije vašingtonskog, na takav brutalan način gdje su specijalne vojne jedince u civilnim odjelima izvršili napade na civile, na starce, djecu.
Pošli smo im ususret da ukinemo barijere podjele grada. U to vrijeme nije bilo ni govora o jedinstvenom gradu. Bila je to iluzija, totalna apstrakcija. Htjeli smo da kažemo: evo Bajram je i ako u sebi nosite ikakav osjećaj plemenitosti i osjećaj vjerskog entuzijazma trebali biste da poštujete drugog i drugačijeg. Htjeli smo iskoristiti priliku da baš na Bajram pređemo formalne barikade na Bulevaru, da pružimo ruku drugoj strani. Taj harem (zajedničko groblje) nas približava jedne drugima i obećava da ćemo na tom simbolu stradanja revitalizirati vrijednosti zajedničkog života. Međutim, oni su bili protiv toga. Željeli su da to što je pod njhovom kontrolom treba da ostane samo njihovo. Još uvijek ovaj grad živi u agoniji, i, Bog zna, još će živjeti“, ocjenjuje muftija.
Na pitanje koliko se sjeća detalja napada u kojem je i sam ranjen, muftija kaže: „Znam svaki detalj. Tada se meni nije išlo, imao sam išaret da to nešto nije uredu i nisam bio zagovarač takve ideje, niti sam ohrabrivao odlazak. Kad smo završili obraćanje na šehitlucima kod Narodnog pozorišta, tada su neki ljudi dosta bučno zatražili da odemo i na Liska harem. Povorka nije bila organizirana u smislu da se zna ko će ići na čelu, kojim putem. Pitao sam tadašnje prve ljude gradske vlasti, Oručevića i Džihu, je li sve obezbijeđeno, je li obaviješten MUP HZ HB i policija međunarodne zajednice. Uvjerili su me da je sve uredno najavljeno i ljudi su krenuli prema Liska haremu. Mnogi ljudi su već prošli mimo nas i krenuli prema haremu. Rekao sam sebi, ne bi valjalo da ja osporavam a ljudi već idu, ljudi to žele. Sam sebi sam rekao, moje je mjesto sa ljudima, gdje god se ljudi nađu ne bi valjalo da nisam s njima. Bilo je nagovještaja da ćemo biti spriječeni. Namjerno sam ubrzao hod kako bih došao na čelo kolone i na taj način uvjerio hrvatske policajce da je to mirna povorka. Kad smo prošli na čelo kolone policija nas je zaustavila, posmatrači međunarodne zajednice i SFOR-a su se sklonili. U svakom slučaju nama je bila pripremljena stupica da onemoguće naše dobre namjere i plemenit gest suživota. Sjećam se po čitavoj širini ulice oni su išli prema nama a mi prema njima. Rasporedili su se čitavom širinom sa Rondoa i najednom su sjevnule palice, povučeni pištolji. Sjetio sam se u tom trenutku da bi bilo dobro i rekao ljudima da ostanu na mjestima, da ne idu dalje. Rekao sam im da ostanu tu gdje stoje a ja ću sam ući u harem i proučiti Fatihu. Rekao sam to glasno da su me sigurno mogli čuti svi, kako ne bi došlo do sukoba, jer dvije suprotstavljene skupine dijelilo je svega par metara. Krenuo sam sa glavnim imamom Šefkom ef. Tinjakom u harem i počeo nad mezarijama učiti Fatihu. Jedan od policajaca je došao do nas i udario me pesnicom u slijepočnicu. Od siline udarca ahmedija s glave pala je u harem. Nastao je metež, otpočela pucnjava. U panici ljudi su počeli bježati. Ubijen je jedan čovjek, a ranjeno 24. U trenutku dok sam se vraćao iz harema prema istočnom dijelu grada pucali su i ranili me s leđa.“
Pravosuđe u rukama Herceg - Bosne
„Pravosuđe HZ HB je provelo sudski postupak protiv šestorice policajaca za krivično djelo izazivanja opće opasnosti. Dvojica policajaca su dobili uslovne kazne a četvorica su oslobođena optužbe. Ovaj sudski proces je vođen više pro forme jer su organi HZ HB istodobno podnijeli krivične prijave protiv muftije Smajkića, Safeta Oručevića i Šefkije Džihe. Ta sramna presuda je došla do visokog predstavnika Vestendorpa i on je insistrao da se provede istraga za teška krivična djela. MUP HNK je podnio krivičnu prijavu u kategoriji krivičnog djela terorizma. Međutim, predstavnici HZ HB kazali su kako nemaju krivičnog zakona, iako je on morao postojati, i time su odbranili počinioce maskara u Liska parku. Sud HZ HB je odbacio krivično djelo. Objedinjavanjem tužilaštva uzeo sam predmet i proslijedio ga na dalju obradu. Mislim da je ta optužnica dobro napisana i dobro potkrijepljena. U napadu na Bošnjake učestvovalo je više od 30 do 35 policajaca HVO-a koji su bili u civilnim i vojnim uniformama. Oni su napravili špalir i nisu dozvolili da povorka prođe do harema i prouči Fatihu. Međunarodna policija je odlično provela istragu, međutim tužilaštvo HZ HB nije je prihvatilo“, prisjeća se bivši kantonalni tužilac Mirza Resulović. O smiješnom procesu suđenja provedenom pred sudstvom HZ HB muftija kaže: „Bilo je govora da se taj proces ponovo pokrene. Iz kantonalnog tužilaštva su me prije dvije godine zvali da još jednom dam izjavu i rekli su mi da je viša sudska instanca poništila to suđenje i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Tada sam imao dojam da će se zakazati to suđenje, međutim, ništa se ne dešava. Nažalost i to dovoljno govori o političkim spregama sa tužilaštvom, policijom, urbanizmom, ne samo u Mostaru već i u cijeloj Hercegovini.“ „Do sada u tužilaštvu nisam davao nikakve izjave. Međutim, pokrenuo sam individualnu parnicu za naknadu štete. Krivičnu prijavu pokrenuo sam prije četiri godine i tek sad, ovih dana po prvu put trebam dati svoj iskaz o tom događaju. Predmet je lutao od nadležnosti suda HN kantona do suda BiH i tek sad ga otvaraju. Prijavu sam podnio protiv kantona HN, MUP-a HNK-a i Federacije BiH, shodno zakonskim nadležnostima“, kaže Seid ef. Maksumić. „Najbolnija činjenica u ovom sudskom procesu su svjedoci, jer mnogi od učesnika ne žele da svjedoče”, smatra Šefko ef. Tinjak.
Hasan Eminović
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
