 Ako mala djeca nisu sposobna za složenije apstrakcije, sposobna su za prihvaćanje stavova, oponašanje i slijeđenje uzora, navikavanje i prihvaćanje postupaka. Ako im se to ne usadi u predškolsko doba, kasnije se to teško nadoknađuje, posebno u uvjetima savremene porodice i (ne)mogućnosti roditelja da adekvatno i dovoljno kvalitativno učestvuju u njihovom vjerskom (a i svakom drugom) odgajanju. I obrazovanju, naravno.
Historija se ponavlja - ali samo u Sarajevu! I dok je u svim drugim kantonima u ovoj našoj ojađenoj zemlji, vjeronauka u vrtićima sasvim normalna stvar, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine se događa repriza u dlaku iste situacije kakvu smo imali prije izvjesnog vremena kada se radilo o uvođenju vjeronauke u srednje škole. Ponovo se čuju talambasi i tamburice s dvije žice: podjela, segregacija, segregacija, podjela! Naprijed naši tamburaši! Mnogi listovi to jedva dočekali a tek televizija: emisija “60 minuta” nas je vratila u ono divno komunističko doba kada se na vjeru i vjernike moglo pljuvati kao da se radi o najvećem takmičenju u ovoj neolimpijskoj disciplini. A ima i onih, što bi se reklo iskaza na emocionalnoj bazi, gotovo romeo-julijanskih, da bi se i sam Šekspir (u)ganuo: “Ja ne želim da svom trogodišnjem Svenu, koji je zaljubljen u Esmu, objašnjavam zašto odjednom moraju sjediti u odvojenim prostorijama. Niko nema pravo da ih odvaja!” Dok internetom kruži bauk-peticija: Ako ste protiv vjeronauka u vrtićima Sarajeva, ako ste protiv religijske segregacije koja se vrši nad djecom - kliknite na dugme i dajte svoj potpis!
Klik! Klik! Klik!
Prije dvije-tri-četiri godine “religijska segregacija” se vršila nad odraslim, onima koji pohađaju srednje škole u Kantonu Sarajevo, zato što su - odrasli, danas se “religijska segregacija” vrši nad djecom zato što su - djeca. Helem, bio star ili mlad, dijete ili mladić, djevojčica ili djevojka, kad se radi o vjeronauci, kako god okreneš ne gine ti - segregacija. I čovjek ne može čudom da se načudi ko nas to podijeli, kako se raspade bivša Juga kad u njoj nije bilo - segregacije, tj. vjeronauke. Ni u školama ni u vrtićima.
Klik! Klik! Klik!
Umjesto da prvo kliknu na Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, te da u članu 4., pored ostalog pročitaju i ovo: Svako ima pravo na vjersku pouku, koju će vršiti samo osobe koje na tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice, kako u vjerskim ustanovama tako u javnim i privatnim predškolskim (podvukao A.K.) ustanovama i osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja što će se regulirati posebnim propisima, podnositelji peticije pozivaju na svjesno kršenje Zakona, što je, naravno, podložno sankcijama. Jer, o zakonskim aktima se ne raspravlja; raspravljanje je faza prije njihovog donošenja, kad je Zakon stupio na snagu raspravljati se može samo o načinu ralizacije odnosno primjene njegovih odredaba. To, međutim, ne shvataju (ili neće da shvate) oni na prste jedne ruke brojni roditelji, koji ne znaju ni jesu li došli ili su tek pošli, nego ni brojni pravnici s predsjednikom Helsinškog komiteta na čelu, Srđanom Dizdarevićem, koji kaže: “Uvođenje vjeronauke u vrtiće znači još jednu segregaciju i pokušaj da se, umjesto sekularizma, nametne vjera kao sveprisutna i kao dominantna. To je skandalozno za ovakvu Bosnu i Hercegovinu”.
A skandalozno je zapravo to što su na čelu Helsinškog i nekih drugih komiteta (dakle, opet komitetlije!) takve osobe koje, umjesto da štite, ne samo da svjesno krše zakone, već i druge podupiru u takvim rabotama.
A u čemu će se sastojati segregacija: “ pa u tome što će jedna djeca imati vjeronauku a druga će, recimo, sjedjeti ili raditi fiskulturu”. Što bi se reklo: ako jedna djeca piške a druga to ne rade, eto podjele, eto segregacije. Ima da svi istovremeno piške inače će biti segregirani!
Što je skandalozno u ovakvoj Bosni i Hercegovini!
S druge (a gotovo iste) strane, grupa (jedanaestoro) intelektualaca u svom otvorenom pismu kaže, pored ostalog, kako pitanje vjeronauke u ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja ne smije biti samo pitanje važećih zakona i zakonskih odredbi, već je to pitanje koje zadire u samu srž suvremenog sistema zaštite ljudskih prava i sloboda, a napose prava djeteta.
“Nije teško uvidjeti”, kažu dalje u pismu, “da se u cjelokupnom sistemu obrazovanja, pa tako i kada je u pitanju religijsko obrazovanje u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini, djeca uglavnom tretiraju kao objekti obrazovanja. Smatramo da bi trebalo biti upravo suprotno, naročito kada je u pitanju religijsko obrazovanje (jer se tu radi prije svega o ličnim uvjerenjima). Djeca moraju postati subjektom obrazovanja. Stoga kao roditelji, a to se posebno odnosi i na bilo koji institucionalizirani autoritet (religijski ili državni), moramo prestati sa donošenjem odluka u tradicionalnom maniru, smatrajući kako doista znamo koje su to potrebe djece. Naročito kada je u pitanju predškolska populacija, moramo (na)učiti kako posmatrati i intenzivno slušati ono što nam djeca poručuju svojim posebnim načinom komuniciranja.”
Eto, intelektualci se sada sjetili (i to baš u trenutku kad se radi o vjeronauci, dok im po dvije škole škole pod istim krovom godinama nesmetano cvjetaju!) kako se u cjelokupnom sistemu obrazovanja “djeca uglavnom tretiraju kao objekt obrazovanja”, a trebalo bi upravo biti suprotno - da djeca budu subjekat, te da se njih sluša i pita šta bi roditelji, vaspitači ili vjeroučitelji trebali raditi. I to naročito “kada je u pitanju predškolska populacija”. Pa kada se recimo trogodišnji Sven, koji je zaljubljen u dvogodišnju Esmu, naklati na nju i počne je maltretirati, niko ne bi smio intervenirati kako ne bi povrijedio osjećanja subjekta, jer u pitanju je - ljubav! A roditelji i vaspitači moraju učiti i intenzivno slušati šta im djeca poručuju svojim posebnim načinom komuniciranja. Pa kad im kažu neću u obdanište, hoću na ulicu, ima da to bespogovorno slušaju i puste trogodišnjeg subjekta da radi šta hoće i kako hoće. Jerbo će, u protivnom, djeca biti - objekti! Što, objektivno, nije dobro!
Intelektualci, naravno, polaze od osnovne pogreške svodeći vjerski odgoj u predškolskim ustanovama na - obrazovanje, što bi se reklo - stjecanje znanja, a težište je upravo suprotno - odgajanje a ne stjecanje velike količine znanja.
Temelji svekolikog odgoja polažu se u ranom djetinjstvu i u predškolsko doba. Osnove zdrave tjelesne konstitucije, temelji umnoga, osjećajnoga i voljno-djelatnog života, prva zanimanja i prve spoznaje, prve odlike moralnoga lika, razlikovanje dobra od zla i odrednice budućeg karaktera, prve sposobnosti uočavanja, doživljavanja i ostvarivanja lijepoga, prve radne navike i navike društvenog ponašanja - postavljaju se i izgrađuju u najranijoj dobi čovjekova života, kažu padagozi, a neki od njih idu i malo dalje sasvim ozbiljno tvrdeći da odgajanje zapravo počinje još dok je beba ugodno smještena u majčinom stomaku!
Ako mala djeca nisu sposobna za složenije apstrakcije, sposobna su za prihvaćanje stavova, oponašanje i slijeđenje uzora, navikavanje i prihvaćanje postupaka. Ako im se to ne usadi u predškolsko doba, kasnije se to teško nadoknađuje, posebno u uvjetima savremene porodice i (ne)mogućnosti roditelja da adekvatno i dovoljno kvalitativno učestvuju u njihovom vjerskom (a i svakom drugom) odgajanju. I obrazovanju, naravno.
Pa iako je inicijativa Javne ustanove “Djeca Sarajeva” (koja uključuje 24 vrtića sa preko 2000 djece) upućena na saglasnost kantonalnom Ministarstvu obrazovanja prije više od dvije godine, u njegovim ladicama je stajala sve donedavno i izgleda aktivirana tek kada je četiri stotine roditelja potpisalo inicijativu za realiziranje onoga što im zakon garantira - vjeronauk za njihovu djecu. A prema Zakonu o predškolskom obrazovanju i Konvenciji o pravima djeteta, roditelji će kazati posljednju riječ (u toku je njihovo izjašnjavanje) - da li žele ili ne žele da im djeca imaju vjeroodgoj. Prema riječima direktorice, želja roditelja će biti ispoštovana i u “najmanjoj sitnici”.
Bez obzira na - subjekte!
Ili - objekte!
I bez obzira na naše - tamburaše!
P.S. U čl. 16 Temeljnog ugovora između Svete stolice i Bosne i Hercegovine, potpisanog 19. o4. 2006., stoji: Bosna i Hercegovina u svjetlu načela o slobodi vjere, priznaje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te u sklopu školskoga plana i programa i, u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama, kao obaveznoga školskog predmeta za sve koji ga izaberu, pod istim uvjetima kao i za druge obavezne predmete.
Aziz Kadribegović
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
