Objava begovskog ustoličenja
Ustoličenje sam odlučio objaviti na satu povijesti kod profesora Jože Beluhana koji se hvalio slavnom plemenitaškom lozom. Ona je navodno stoljećima bila vlasnik vinograda i voćnjaka u prigorskom selu Brdovec te je plemenita obitelj Beluchan silom slavenskih neprilika, selidba i migracija, svoje prezime morala promijeniti u obično seosko Beluhan. Tko je mogao bolje razumjeti moje aristokratske potrebe od jednog markiza z' bregov koji je ujedno i nadobudni lokalni povjesničar - tada sam tako mislio. No, kada smo na satu povijesti obrađivali nastavnu cjelinu «Prodor Turaka u Hrvatsku» shvatio sam da je na sceni tema o mojoj tituli. Jednostavno sam ispred razreda uzviknuo: Profesore, ja sam trebinjski beg i moji su djedovi imali više žena. Imao sam osjećaj da moje riječi lete poput konfeta po razredu, ali začudo, profesor nije dijelio moje oduševljenje. Naprotiv, pozelenio je poput zelenih zagorskih brega imajući na umu svoje brdoslovlje, a potom se izderao na mladoga bega: - Turčine mali, mi plemeniti Beluchani u slavna smo vremena obrezivali vaše visuljke poput trulih voćnih grana i trsja, loze ti tvoje bosanske. - Moj se tad dječački ponos odmah sakrio u sigurnu begovu kuću poput malog bosanskog puža. Tvrdoglavi Zagorec nikada mi nije oprostio oslanjanje na moje begovstvo usred njegove rodne grude i do kraja školovanja mučio me slabijim ocjenama usprkos mojem trudu. Tada sam posumnjao u begove i njihovu slavu, a posebno mi je omrznulo austrougarsko plemstvo. Gledao sam tih godina kako uslijed novih državotvornih navika, iz stoljetnog mraka, raste sve više brdoslovnih mladica koje su u mojoj mašti zaželjele dodatno podrezati moje porodice slavu.
Ondašnja germanska napast počela se organizirati u zlatnu mladež, potom osnivati hipodrome da bi jahala na rasnim konjima dok sam ja svoga ata parkirao u garažu povijesti. Izborili su se za denacionalizaciju stanova i mamut-zgrada prizivajući staro bogatstvo na hrđi ofucanih velikaških grbova. Bogatstvom nisam mogao biti beg pa sam zajedno s roditeljima učinio hidžru po Hrvatskom zagorju pjevajući «beži Mursel, beži Mursel cug ti bu pobegel nebuš videl lepi Mostar grad», i tako postati zagovornik socijalne pravde, društvene jednakosti i seljačke bune poput kakvog Gubec bega ili Đule Luxemburške. Učinih to u trenutku kada su mi pobožni aristokrati na uho prijeteće šaputali «Hodi horoz k meni», ne bi li mi zavrnuli nježnim begovskim vratom. Begovi u meni nepovratno su pali na tjeme i razbili tvrdu bosansku glavu o zagorsku grudu.
Tužna priča begovskog potomstva
Ne radi se ovdje, draga moja braćo, o manjinskoj nepravdi i ugroženosti. Ovdje se radi o tužnoj priči begovskog potomstva i onih koji danomice uslijed novih životnih prilika žive po malim mjestima dijaspore, nezaposleni, u bijegu ka još daljem inozemstvu, i sa snovima o zavodljivom, ali potrošnom glamouru zapada. Družeći se jedni s drugima volimo se prisjećati vremena kada su begovi slobodno hodali po zemlji Božjoj, a i ptice cvrkutale «Namaz je bolji od spavanja». Tih vremena više nema, a mnogi Bošnjak će i dalje patiti od viška sentimentalizma i nostalgije. Tko su uopće ti novovjeki begovi među Bošnjacima u Hrvatskoj? Čuo sam, napokon, da smo su svi nekad bili begovi, ili im je barem, amidžin amidža imao rodicu koja je bila udata za nekog bega. Zar nam je to potrebno, ta malograđanska kazališna predstava koja ponekad ide predaleko u svojim begovskim potvrđivanjima. Ako smo svi bili ili jesmo begovi, tko je bio raja i uživao u tegobnim životnim radostima? Pitam se, jesu li begovi isti kao i oni zagorski plemenitaši koji su bezdušno izrabljivali i potkradali nemušte i nesnalažljive u ime «uzvišenih» ideologija. U slobodnoj transpoziciji sintagme «Srbe na vrbe» došli bi do jedne uljudbenije verzije, primjenjive na Bošnjacima u Hrvatskoj, a piše se ovako: bege na brege.
Takva mi promišljanja zaista više nisu važna. Osjetio sam potrebu za novim duhovnim ustrojstvom. Malčice osjetim žalost zato što mi netko od predaka nije bio raspjevani hafiz, njaki bradati derviš ili barem uvezeni mistik iz Smirne. Osjećam da mi nedostaje duhovna obiteljska nadogradnja koja bi mi podarila novomilenijski značaj. Zbog tog rodoslovnog nedostatka ponekad se osjećam kao sušni zemzen potočić. Ja bih se, dapače, usudio viknuti: Begovići moji, od mene sve počinje, vi ste svi pomalo bezvezni, al' mi ne da za pravo babo i plemeniti profesor iz Brdovca.
Begovići su bili veletrgovci i ratnici i ne znam što bih o tome mislio i zaključio. Generacijama su prodavali nešto opipljivo, dunje dunjalučke razvozili su i sjekli, prvo na magarcima, pa konjima, potom na dvokolicama i napokon na kamionima koji su se pokretali na kurbl. Danas se vozikaju u limuzinama s klima uređajima. Ja ipak volim bicikle koji se pokreću na zelenu boju Eurodiesela Sura Super. Što se tiče trgovine - trgovao bih riječima i pritom mijenjao abecedu rodoslovlja za ljubavnu misao o Najljepšemu. Mijenjao bih svjetovno ništavilo za metaforu koja bi skrivala značenje mojega istinskog podrijetla. Dakle, u potrazi za smislenim postojanjem bega u sebi pustio bih iz krletke povijesti na žuđenu slobodu u skromnost. Rekao bih da napokon zazivam sultanat ljubavi i njegov konačni ulazak u Europsku Uniju.
Šepurenje bošnjačkih manjinskih begova po Zagrebačkoj džamiji
Možda bi izmirenje mojega rodoslovlja i korijenskog porijekla koje potiče od Ademove ilovače time i završilo da nisam jednom prigodom ugledao bošnjačke manjinske begove kako se šepure po Zagrebačkoj džamiji. Njihova pojava izazvala je potrebu za novim preispitivanjem mojega mišljenja o vlastitom obiteljskom naslijeđu. Ti najljepši politički, gospodarstveni, ali i manjinski begovi počeli su širom hrvatskih mahala najednom uzvikivati, kao da pjevaju dječju pjesmicu, stari slogan – VJERA U JEDNOGA BOGA I BEGOVSKA MANJINSKA SLOGA. Oni pritom žele blistati kao jutarnja zvijezda sabahica. Ta bi zvijezda svojom žarkom svjetlošću osvijetlila njihovu ulogu bošnjačkih prosvjetitelja i oni bi potom nesmetano hodali po zlatnim hodnicima manjinske budućnosti kao begovi predvodnici. Zaklanjamo se pred suncem zlatnih političkih i gospodarstvenih begova, ali i ispred nanovo preporođenih manjinskih ljepotana. Ipak, nadamo se - dat će Allah džellešanuhu rodnu bašču, u kojoj će svi uznici ljepote požnjeti to malo plodova po svojoj zasluzi.
Najljepši politički i gospodarstveni ljepotani ne mogu biti glavni kada sam ja pa ja pa ja u osnovnoj školi patio i tamničio za begovstvo i cijeli harem ženskinja. Što mogu reći - obični sam povijesno posrnuli heteroseksualni i monogamni manjinski beg, a oni bi htjeli od manjinske zajednice napraviti harem samo za voćkice s dobrim urodom. Uostalom, ja ne želim ići u harem gdje se manjinsku zajednicu širi sve dok se posve ne proširi, do neprepoznatljivosti, do asimilacije.
Pokušat ću vam u potpunosti objasniti svoje istinsko podrijetlo vrijedno prezimena manjinskog uglednika. Zbog toga sam zavirio u vlastite snove. Naime, Mursel je potomak Ahmeda, kralja sunca iz pretkršćanske Bosne, iz vremena pracivilizacijskog socijalizma. Na vrhovima planine Visočica ispod koje se kriju piramide sunca i mjeseca raste cvijet moje obitelji. Ja sam zadnji piramidalni Bošnjak, zadnji od loze Ahmeda Sedždusa Pravovjernog, koji je u začetku povijesti vrletne zemlje halaljivao: ŠLjIVIŠ ZEMLJU KOJA BAREM TRI REKJATA PIRAMIDE NEMA. Nije mene moj babo učinio kulturnjakom već genetika Ahmedova. On je bio mislilac, vojskovođa, pjesnik, ljubavnik, mistik i čistokrvac s jasnom muslimanskom putanjom prema mladom Mursel polumjesecu. Ahmeda Sedždusa mali će beg iz Prigorja Brdovečkog, koji je pao na tjeme, upoznati na kijametski dan. Zajedno ćemo, iskreno se moje rubaijsko srce nada, stati pred lice povijesti i baciti u maglu zaborava sve što nas je činilo važnijima, ljepšima i grješnijima. Tada će nam na posrnulo tjeme, umjesto lažne titule s ovoga svijeta, naleći džennetska ahmedija, svijetleći poput Hadžerul-esveda.
