 Potočari Preddžumansko je vrijeme. Na putu sam za Srebrenicu i zaustavljam se pred memorijalnim centrom u Potočarima. Nemoguće je proći, a ne zaustaviti se… Još je koji sahatak ostao do džume pa ću obići mezarje i proučiti Fatihu. Sa sobom sam ponio fotoaparat da onako u miru napravim nekoliko fotografija tog šehidskog polja – sada je to dosta lakše, nego na dan dženaze… slika je dosta smirenija – po koji prolaznik. Susrećem jednu nanu na odlasku. Uči još jednu Fatihu. Tu su i dvojica posjetilaca koji snimaju video-kamerom Memorijalni centar. A tamo usred mezarja među bijelim mermernim nišanima, među zgusnutim mezarovima, sa jednom rukom na bijelom nišanu i knjižicom Ja-Sin u drugoj stoji smireno i lagahno previre usnama… I kao da čujem tu poruku predžumanskog Jasina kojeg uči sinu, ali i sebi, i nama… “Ta, on ništa drugo nije do sjećanje i Kur’an jasni… Da opomena živom bude i da onima koji niječu njihovu kaznu potvrdi…” za zločin koji prema Bogu nad ljudskim bićima počiniše. Gledam sliku majke nad mezarom svog sina… gledam taj kozmički sabur, tu snagu i ponos, tu veličinu… Taj prizor mi ne dozvoljava da se pomjerim. Kao da slušam dovu jasinsku i Fatihe majčine... Gledam umivanje lice rukama drhtavim i pridružujem se dovama koje pod Arš Milostivog odlaze. Gledam slabo tijelo kako potom pred mezarom pokliće grumen Zemlje Svete da podigne i njen miris osjeti… Bože Svemogući! Smiluj nam se – u sebi govorim - i podari nam svijest da shvatimo! NA SLICI: Vrankovina Hajra iz Srebrenice uči Jasin sinu Edhemu ubijenom 1995. godine, a ukopanom 2007. Hajra se vratila prije šest godina i živi sama u Srebrenici. Živi od minimalne penzije i slabog je zdravstvenog stanja. “Morala sam se odjaviti iz Srebrenice jer se nije moglo liječiti u Tuzli, a ovdje nema doktora… Zbog tih zdravstvenih problema… Ponovo bih se odjavila i ovdje prijavila samo radi glasanja” kaže nam nana Hajra zbunjeno ne žaleći se na tumornu srebreničku realnost unatoč skromnoj pezniji. Ne izlazi, kaže, često - ponekad ode do mezarja i do džamije… M. Kovač
|