Preporod.com

Zar su prije 200 godina begovi igrali košarku? centralno je pitanje koje se ovih dana postavlja kako u Trebinju tako, mnogo više, okolo Trebinja, iz raznih Australija, Kanada, Amerika, Njemački i drugih zemalja u kojima žive oni što su nekada živjeli u Trebinju, dok se u njihovom rodnom gradu, na zemljištu koje  je pripadalo čuvenoj Begovoj kući, simbolu islamskog graditeljstva i orijentalne arhitekture onoga vremena, grade, betoniraju i utvrđuju košarkaški i neki drugi sportski tereni.
A zar su prije 200 godina begovi jeli svinjetinu? pitanje je koje niko nije postavljao, kada se je moglo pitanje postaviti – prije trideset i više godina, dok je Begova kuća bila to što je bila i dok su u nju ulazili i neki od onih što sada iz Australija, Kanada, Amerika, Njemački i drugih zemalja tako snažno protestiraju navodeći, pored ostalog preostalog  (ako je šta preostalo!) da je to što se sada radi u Trebinju ubijanje bošnjačkog identiteta – po drugi put.
No, da, u ovoj tupoj atmosferi, malo izoštrimo.
Begovu kuću je 1726. godine izgradio hadži Omer Haki-beg Resulbegović i ona je u vlasništvu porodice Resulbegović bila sve do 1964. godine, kada su je tadašnji vlasnici, zajedno sa pratećim objektima, prodali preduzeću „Turist“ iz Trebinja, čiji je pravni sljednik UTP „Leotar“. Begova kuća služila je kao etnografski muzej, a u pratećim objektima bio je i orijentalni restoran, gdje su Trebinjci svoje musafire izvodili na ručak ili večeru, kada su željeli da im iskažu posebno gostoprimstvo.
Jedno takvo gostoprimstvo doživjela je 1971. godine grupa mladića i djevojaka okupljenih oko tek pokrenutog „Preporoda“, koja je, puna elana i zanosa, pripremila svojevrstan, za tadašnje prilike neuobičajen, mevlud, gostujući sa njim u mnogim gradovima, među kojima su bili i Trebinje i Dubrovnik. Mevlud je režijski vodila moja malenkost, a od sudionika spomenut ću samo, odajući mu rahmet, dragog prijatelja profesora Nijaza Šukrića, koga je, kao što je poznato, ubila navođena četnička granata sa Trebevića, dok se, zajedno sa svojim sinom Muhamedom, nalazio u dvorištu zgrade Vrhovnog islamskog starješinstva na Skenderiji.
Helem, nakon mevluda u tadašnjoj Osman-pašinoj džamiji, koji je pobudio veliko interesiranje Trebinjaca, naši domaćini odveli su nas na ručak (ili, možda, večeru) u orijentalni restoran u Begovoj kući. Na ulazu nas je dočekala djevojka obučena u muslimansku nošnju, sa dimijama i izvezenom anterijom, što nas je posebno iznenadilo, jer smo prvi put vidjeli takvo što u nekom restoranu u društvenom vlasništvu.
Na njenu preporuku, većina nas ( a bilo nas je preko dvadesetak) naručila je specijalitet kuće – Begovu šniclu. Kako svi nismo mogli dobiti jelo istovremeno, to su neki, posebno oni koji su bili malo više gladni, odmah navalili na „specijalitet kuće“ i bili poprilično odmakli, kad sam ja dobio jelo, koje je već doživjelo hvalu od izgladnjelih učesnika mevluda. Kako sam po prirodi sumnjičav, posebno kad se radilo o jelima u socijalističkim restoranima, čim sam razrezao šniclu i vidio da iz nje ispadaju komadići suhog mesa, pozvao sam konobara i pitao o čemu se radi, na šta mi je ovaj kazao da se u Begovu šniclu, radi „poboljšanja ukusa“ dodaju komadići osušene svinjetine!!!
Namjera ovog teksa nije da čitaocima evocira stanje ŠOKA i NEVJERICE, gotovo izbezumljeno gledanje jednih u druge, a zatim i reagiranje – prvo stomaka, pa zatim i svih drugih organa! Iz Osman-pašine džamije, sa mevluda, na Begovu šniclu sa svinjetinom! Eto ti naše sudbine. Eto ti sudbine Bošnjaka. I onda onaj ovih dana kaže da je to sa Begovom kućom ubijanje bošnjačkog identiteta po drugi put! Ma, koji – drugi put?! Stoti put, čovječe, stoti i hiljaditi put, ako se ima šta ubiti!
Uostalom, to sam opisao tada, 1971. godine, i objavio u ovom istom listu. Mislite da je neko reagirao! Taman posla! Samo dragi Bog zna koliko je prije ili poslije nas pojedeno takvih Begovih šnicli u orijentalnom restoranu u Begovoj kući u Trebinju! „Biseru orijentalne arhitekture“, „glavnoj turističkoj atrakciji Trebinja i okoline“, „kultnom mjestu okupljanja mnogih generacija“ itd. itd. kako se ovih dana govori i piše u mnogim pismima iz inozemstva, umjesto da se dođe na lice mjesta i da se svojim tijelima, ako treba, zaštiti taj dragocjeni dio naše baštine, da se bori kao što se bori usamljeni heroj Husein ef. Hodžić, koji nije iz Trebinja a koji je za Trebinje uradio više nego desetine onih Trebinjaca koji sa udaljenosti od nekoliko stotina hiljada kilometara pišu pisma i govore : „Ha, Pinjo, sokole!“
Šta hoću da kažem?
Hoću da kažem da je rušenje Begove kuće u Trebinju i drugih BEGOVIH KUĆA širom naše Bosne i Hercegovine počelo mnogo ranije od njihovog STVARNOG rušenja, te da je tiha, ali ne manje snažna, agresija u miru na bošnjački identitet, vjeru, kulturu, tradiciju, na bošnjačku da kažem – pamet, u ratu samo „operacionalizirana“, dovedena u stanje brutalne očiglednosti, u stanje urbicida i genocida.
Da je kakve sreće, kao što nije, Begova kuća bi za ovih deset godina od prestanka agresije bila već obnovljena, te ne bi dopala „humanizmu“ vladike Grigorija da je on obnavlja na način kako je njegov prethodnik, vladika Atanasije Jevtić, bliski saradnik Radovana Karadžića,  rušio odnosno mirno posmatrao njeno rušenje, kao i rušenja svih trebinjskih džamija, mezaristana, muslimanskih kuća, svega onoga što je na bilo koji način podsjećalo na muslimane, njihovu vjeru, kulturu i tradiciju.
Kada je prije pet godina počela gradnja i betoniranje nekih dijelova parcela koje su pripadale kompleksu Begove kuće, sa namjerom da se pretvore u sportske terene, javnost je nekako uspjela da se radovi obustave i takva akcija prekine, posebno stoga što je ovaj objekat još prije rata bio upisan u knjigu „Zaštićene graditeljske baštine Jugoslavije“, kao objekt pod posebnom zaštitom, dok ga je nakon rata Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika uvrstila na Privremenu listu nacionalnih spomenika kao dobro od kulturnog, historijskog i nacionalnog značaja. Sada su se „vlasi sjetili“ i u međuvremenu skrpili nekakvu „Fondaciju za kulturu i sport“, u koju su ušli svi oni koji su 2002. godine započeli izgradnju sportskih terena, na čelu sa vladikom Grigorijem. Koji, razumije se, polaže pravo na parče kolača, jer mu je zločinac i kamiondžija Božidar Vučurević, tada općinski načelnik, nakon završetka  agresije, poklonio dio kompleksa zemljišta koje je pripadalo Begovoj kući, nastavljajući tako „svijetlu tradiciju“ obitelji Resulbegovića, nakadašnjih vlasnika ovog objekta, koji su Srpskoj pravoslavnoj crkvi poklonili zemljište na kojem je izgrađena crkva (i kojoj se u znak zahvalnosti sve vraća na ovaj način!) u kojoj sada stoluje vladika Grigorije i kome se ta pozicija, očito, mnogo sviđa. Kao što mu se sviđa i izgradnja sportskih terena, jer je poznato da je zdrav duh samo u zdravom tijelu.
Uzalud, stoga, Bošnjaci (Trebinjci) iz Australija, Kanada, Amerika ili Njemački pozivaju „demokratsku vlast“, „visokog predstavnika“, „američkog ambasadora“, „općinskog načelnika“ i mnoge druge faktore i traktore da ako su ko biva prijatelji BiH, da zaustave ovo nasilje nad graditeljskom baštinom : Općina Trebinje je prije nekoliko dana dala saglasnost za nastavak radova. Sve su to opća mjesta u našoj političkoj rašomonijadi, sve su to promukli glasovi u ovoj kakofoniji vapaja koji dolaze sa svih strana – kako od pojedinaca koji nemaju šta da jedu, tako do mnogih kojima su ugrožena svakovrsna ljudska prava. Trebinjcima, ako zaista misle da nešto djelotvorno urade, preostaje jedino DOLAZAK, da ne kažem POVRATAK, u svoj rodni grad, na svoj toprak i svoje ognjšte, kako bi tu, na licu mjesta, učinili nešto da Begova kuća, ako je uopće bude bilo, ne bude vladikin dom. Kao što su sve ulice, svi lokaliteti, sva obilježja koja su „zvučali“ muslimanski ili bošnjački, pretvoreni u srpska i tako stoje do dana današnjeg.
Kuću kućom čine lastavice, kazao je naš veliki književnik Ćamil Sijarić.
Jer – one se uvijek vraćaju!

Komentari (0)

RSS feed Comments