Slušao sam Ragiba, pijan a govori mudro, tečno, bez suvišna objašnjenja.
Volio bih da upozna filozofa Hasana. Da se sretnu dvije prosvijećene misli, da potekne razgovor.
Ja sad odoh, a evo ti ovo. Pola tebi, čujem da se ženiš, trebaće ti, halal ti bilo na Oba svijeta. Vlast i brak su slatki ako se ima para! A ovo drugo pola odnesi buli Puhalovki, da podijeli djeci poginulih pod Ostrogonom. Poselami je od mene i od moje Kornelije. Puhalovkina strava joj koristila kad su je bradate i kosate hamzevije istravile kod tekije na Buni prošle godine!
Ispratio sam Ragiba Vrebca, i razmišljao o onom hladnom danu kraj Bosfora, o njemu i Nurunadi.
Bože, okreni moju prošlost na dobro.
3.
Došlo je sretno popodne, odžurio sam u dućan Safije i Mustafe. Lejla je bila došla, isti uvojci plave kose, nepreinačeno Attarevo tumačenje na njenim prsima.
Kad sam je prelijepu vidio noge su mi se odsjekle!
Molio sam dragoga Boga da se ne izgubim.
Kraj Lejle čujem hiljadostruki poj Attareva Zbora ptica, dok me zlatna krila Anka ptica hlade blagim lahorom. Između dvije rijeke sam, okolo padine vinograda i palmovika, nižu se nadolje, doći će do seobe obala, cijeli prostor će poteći sa dvjema vodama prema sretnim morima i blagoslovljenim krajevima, sve na moju zapovijed.
Vidim Lejlu, gledam Lejlu do mile volje, sada. Allah će oprostiti, za mene ju je i stvorio, htjedoh joj reći pred Safijom i Mustafom, ali me zaustavi šejh Semnani, vidio sam da ustade iz mrtvih, pojavi se u huku vjetra od istoka, nenadano, pređe velika prostranstva, kao svjetlica dođe iz svoga plavog mezara iz Carigrada, stupi među nas, sa jedva vidljivim zracima carigradske zemlje na mevlevijskom ogrtaču, bez tragova umora od duga puta, zakorači desnom nogom i uđe u dućan umjetnika Mustafe, od smjera Kozje ćuprije i Baščaršije, smijao se, zagrlio me, i opomenuo: Ni sad ne gledaj dugo! Obori oči! Ako želiš dobiti njen cijeli, u voljenu ženu gledaj s pola svoga pogleda! Zaludu je, ne mogu to zapovijediti svojim očima.
Šejh Semnani je stajao uza me, hrabrio me, i držao za lakat desne ruke, ima svijeta i izvan ovog dućana, rekao mi je, pokazao mi kako sokakom ide sedam djevojaka, eno, ljepša od ljepše, ne samo plavih već i crnih kosa, kao da su ishodale iz Dženneta pa ulicama Sarajeva bude čežnju za Onim svijetom. "Hoćeš li da ti onu sedmu uvedem u dućan?" - pita me šejh Semnani. "Ne! Molim te, ne! Lejla je ovdje, zar ne vidiš?!" - reče, i na čuđenje svih, odvede me desnom zidu i slici U snježnom vrtu sedam djevojaka!
Na dnu slike piše: Lejli i Skenderu od Safije i Mustafe! Bože, slika je već gotova! I savršena!U prelijepi čas!
A onda začuh Lejlin glas, isti kao ona, kazala je da želi da je u avliju i preda me izvedu Safija i Smiljana, kraj mene će čekati Mustafa i Hasan. S desne strane rodbina, s lijeve gosti. Salihbeg će sići iz muških odaja ako mu dopusti kostobolja.
Vjenčanje je ugovoreno, Lejla je zastupala sebe, sjena šejha Semnanija mene. Svjedoci će biti filozof Hasan, s muške, i Safija i Smiljana sa ženske strane.
Sve će biti uoči narednog petka. A prvo će biti vjenčanje u najljepšoj avliji u našem gradu.
4.
Sreća još jedna, Hasan se vratio u Sarajevo. Sve sam mu ispričao u medresanskoj sobi. Kazao sam prvo za Lejlu i vjenčanje, uoči petka, i da je on svjedok.
Radovao se, lijepo je da se oženim, vrijeme je, a i Lejla je lijepa, čuo je za nju od umjetnika Mustafe. Lijepi ste oboje, a tvoje znanje je za dva stepena veće od njenog bogatstva. Koji to u ovom gradu znaju - nisu bogati! Koji su bogati - ne treba im da to znaju!
Prenio sam mu želju moga budućeg punca Kaukčije da svojim parama gradi dvije tekije, i da traži zeleno turbe za sina Hilmiiju.
Hasan me pogledao, ne više radosno, već zabrinuto.
Šutio je, mislio o nečemu strašnom, čini mi se, dvaput se nakašljao. Opet me pogledao, osmijehnuo se, odmahnuo je lijevom rukom kao da odgoni ljutu osu.
Ustade, ode prozoru, pogleda u debele naslage lišća na tijesnom prolazu između Medrese i Hanikaha, i reče:
Vidiš, niko ga nije očistio tri godine. Najmanje. Zašto u Bosni nemamo tarikat za čišćenje olomlanjskog lišća? Zašto, pitam sve nas? Moj Humo, dosta mi je svega! Mi ne valjamo, niti vrijedimo prebijene pare!
Prije tri dana, u Gornjoj Tuzli, razgovaram sa hamzevijskim pokajnicima: Bolje je da pošteno sušite šljive i prodajete, da kako treba pravite kreč i trgujete, da po zavjetrinama čestito skupljate pečurke i kusate dobru čorbu, da po livadama grabite lišće i bacate ga u svježu ralu, da po šumi sakupljate suho granje i zimi se grijete, da zaimate stada ovaca i koza, da janjad i jarad s halalom prodajete, da sijete žito i dođete do imetka, da se oženite i imate djecu i obične brige kao sav ostali svijet... Bolje vam je sve to, odvratiće vas od cjepidlačenja u vjeri! Bolje vam je od onog što ste radili po Carigradu prije dva mjeseca: na Deveogluu ste imali zikr na mezaru Hamze Orlovića, grobnom zemljom ste se po glavama posipali!
Znaš li, Humo, šta su mi kazali?! Vele: - Hasane, imamo jednu molbu! Usliši nam je, ti si poznat! Kakvu? - pitam. - Daj da u Bosnu prenesemo kosti šejha Hamze Orlovića! Pare za turbe imamo, i više nego što treba! Zaludu sam im govorio: - Mladići dragi, duge kose i brade, šta vam je?! Zar ionako u Bosni nema kostiju u gomilama, kao da su svi šejtani svijeta ovdje imali svoje pirove i gozbu?! - Znamo da ima, kažu, ali su Orlovićeve odabrane, umrle su pod sultanovom sabljom. - Zar ne znate da je Orlović ubijao? - pitam ih, a oni će meni:I sultan ubija! - Netačno, kažem im, šejh Hamza Orlović je ubijao po svom hiru, a sultanove vlasti su ga osudile na smrt po zakonu. Vi ne razlikujete silu i nasilje! Vlast koja ispravno postupa nikog ne proglašava krivim po svome hiru, već po zakonu! Kad je vlast pogubila šejha Orlovića, postupila je po zakonitoj sili, ne po nasilju. Kad šejh Orlović proglasi krivim sultana po svom hiru i u pobuni po džamijama ubija ljude, on vrši nasilje! Svijetli šerijat kaže: Vlast se podržava sve dok ona podržava zakon i red, poredak i sigurnost. - Ali, gdje je granica između zakona sultana i hira raskolnika? Gdje se razdvaja prostor između smrti po fetvi šejhulislama i smrti od ruke raskolnika? - pitaju me preksinoć u Gornjoj Tuzli. - U svijetu uvijek ima sila zakona i nasilje bezakonja! - rekao sam im. - Kad zakonita vlast zakonito kažnjava da sačuva red, pravdu i zakonit poredak, tad provodi silu! Poseže se silom, zakonito! A kad raskolnici ustanu na red i poredak, tad se drumovima valja nasilje! Nasilje ne poznaje zakon, niti ga priznaje, jer diže ustanak protiv najopćenitijeg dobra čovjekova: prava i zakona, reda i poretka, mira i slobode, obraza i časti, spokoja i širokog puta! Zakonu može biti sredstvo sila, ponekad! Razvratu je sredstvo nasilje, uvijek! Kad ima pravedna država, rijetko će u njoj zla misao dovesti do zlih djela! Sultan poseže za silom da bi put bio otvoren za sve ljude, a raskolnci za nasiljem da bi put bio samo njihov!
Filozof Hasan okrenu glavu od prozora, vrati se na sred sobe, sjede (gdje je sinoć sjedio pijani Ragib Vrebac), othuknu, pa reče:
Pitao sam hamzevije: - A zašto se ne okupljate oko Kur'ana? A oni mi kažu: Učićemo ga na mezaru šejha Orlovića, kad mu kosti budu ovdje u Gornjoj Tuzli! - A što ne biste prenijeli kosti velikog vezira Sokolovića? - pitao ih.
On već ima veliko turbe, vezirsko, neka ga tamo! - odgovoriše mi.
Hasan je opet šutio, gledao je u moje listine na policama. Zejnil je donio čaj od brusnice.
Na izlasku iz Medrese Hasan mi reče:
Nemoj da ti sad objašnjavam da nikom ne pričaš da ćemo Salihbegu Kaukčiji pomoći da muftija prihvati njegove pare za obje tekije, i mjesto za Hilmijino turbe. Ja idem muftiji, a ti misli na Lejlu i vjenčanje.
5.
Hvala ti, Bože, kad me usrećuješ sa više sreća odjednom! Uoči petka Hasan i Mustafa su me uveli u Kaukčijinu alviju. Hasan mi je šaptom kazao lijepu vijest: Uredio je da muftija s draga srca prihvati Kaukčijinu ponudu za obje tekije, prihvatio je i Hilmijino zeleno turbe, doći će na vjenčanje, donijeće darove.
Mevlija i Salko nisu došli, bolesni su, šalju darove snahi Lejli po softi sa Cernice, Rami Čaluku: carigradski prsten, venecijansko postolje za svijeću i damašćansku svilu.
Poklone smo stavljali u lijevu stranu avlije. Safijinu i Mustafinu sliku, Hasanove tri knjige, valijine slatkiše, muftijine smokve, hadži Rizvanove papuče od krokodilje kože za Lejlu. Uplakani šejh Zelkanović dade mi kutiju od orahova drveta i u njoj svoju završenu raspravu O kvarenju vremena. Smiljana i Gavrilo Jevtanović darovali su nas postoljem za pero i divit od slonovače. Solomon Alkalaj je došao sa kćerkom, lijepom Rahelom (šetala je najljepšom avlijom našeg grada, gledali su je u svilenom kaftanu kupljenom u Askalanu), i donio mi zlatni tespih i sedžadu, a Lejli svilenu mahramu za džamiju. Hasna i Zejnil donijeli su sepet svježih jeribasmi iz svoga vrta. Svirka i pjesma ispod lipa i jablanova. Do pred ponoć. Potom se svijet razišao.
Iz muškog dijela čuo se kašalj starog Kaukčije.
U ženski dio uvela me Lejla.
Gledao sam kako zrake mjesečine padaju na njeno lice.
Gledao sam kako bršljen širi svoju lozu po bijelim zidovima.
