Jamačno zatičemo profesora Karića u novoj formi materijalizacije stvaralačke energije, koje muslimanskom biću doista ne manjka. No, koliko je roman, kao književno-stvaralački izraz, imanentan muslimanskom, vjersko-duhovnom biću doista je pitanje na koje se i ne mora posebno odgovoriti, jer odgovori sada već dolaze sami po sebi. Naime, otklon tog već spomenutog stvaralačkog genija spram ove književne forme je implicitan uglavnom zbog same pozicije subjekta romaneskne naracije. Jer, romaneskni narator stavlja se u izvjesnu poziciju „Boga", koji u trenutku izravnog pisanja upravo kreira likove, pozicije, situacije, dramatizacije itd. Drugim, lapidarnijim riječima kazano, autor nekog romana sasvim „slobodno" određuje sudbinske konstante vremena, prostora i kretanja u životu protagoniste njegovog djela. I smije li se, zapravo, „igrati Boga" u toj formi? Odgovor na ovo krucijalno pitanje daje vrli profesor hermeneutike Kur'ana/tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu akademik prof. dr. Enes Karić objavljivanjem svog prvijenca romana „Pjesme divljih ptica" u izdanju IK „Tugra". Dakle, odgovor je pozitivan! I zato je ovo bitan povijesni trenutak za cjelokupnu naučno-kulturnu i historijsku baštinu Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine u užem smislu određenja. Prof. Karić u svojoj cjelokupnoj i svjesnoj odgovornosti prekida ili iznova uspostavlja nove parametre djelovanja, ovaj put (i) vjerske inteligencije. Putopisi/ljetopisi su u tom smislu, pored nekih drugih formi, bili ta manevrička polja u kojima je muslimanska duša sijala i djelovala, ali se sada o putopisima/ljetopisima može i ovako kazati: ta „štura informacijska" djela, koja su (bila) svojstvena muslimanskim, vjersko-duhovnim intelektualcima, sada u novoj romanesknoj formi zaodjenuti u većoj raskoši tema i izraza, boja i „sloboda", riječi i metafora, doživljavaju svoje preporađanje. Da, granice su pomjerene! I granice su tu, zapravo, da bi i vrlo često bile pomjerane! Jer, vrijeme, opet, ostaje biti najboljim i supremnim kadijom.
Tako je i djelo prof. Karića („Pjesme divljih ptica") svojevrsna „putopisno/ljetopisna", proširena forma, kroz koju autor putuje sa već primijetnom i konzistentnom radnjom i sa svim svojim protagonistima. Radnja je u vremenskoj odrednici smještena uglavnom u 16. i dijelom u 17. stoljeće, i mogla bi se podijeliti na tri dijela. Prvi je dio do ženidbe glavnog lika muderisa Skendera Hume, gdje je štivo primjetno „registarskog", „putopisno/ljetopisnog" karaktera: ratovi, prilike u Mostaru i Sarajevu, u Osmanskom carstvu, u njegovoj prijestolnici, ali i u svijetu u 16. i 17. stoljeću, „poteškoće" oko primanja i zaživljavanja nove vjere, kojoj će u tom trenutku biti prvi stogodišnji rođendan na ovim prostorima, rasprave, tretiranje medresa, raznoraznih tekija, mnoštvo tarikata (paralela sa današnjim mnogobrojnim vjerskim učenjima i frakcijama, ali i paralela sa strankama u političkom smislu), zatim su tu sjećanja na mnogobrojne događaje, na djetinjstvo, na roditelje, školovanje, na ratove, nezaobilazne su emocije itd. Drugi je dio poslije ženidbe glavnog lika S. Hume, kada radnja u svome bekgraundu bude označena mnogim planovima, stremljenjima, zapletima, spletkama, raspletima, i tu se radnja u svome vrhuncu - paljenje čaršije od strane Ragiba Vrebca, Naskana Čole i de/mobilisanih boraca sa Hrastuše - i završava, jer treći dio je sjećanje/reminiscencije i blago, ljetopisno, „fejdaut" završavanje jedne priče, života i epohe.
PDP („Pjesme divljih ptica") neodoljivo podsjeća svojim slikama, pitkim i neiskvarenim jezikom - pravim romanesknim, (auto)dijalozima, situacijama, senzibilitetom aktualnog trenutka/vremena na Selimovićevo cjelokupno „tkanje" trenutka u „Dervišu i smrti", ali, modernošću ekspresije, zajedničkim temama i vjerskim znanjem impregniranim unutar romana, da se porediti i sa Pamukom u njegovoj ekspresiji, prije svega, u „Zovem se Crveno", dakako, i u „Snijegu". I prvi, i drugi, i treći autor, svi zajedno, gotovo uvijek sučeljavaju antipodne likove mišljenja i osjećanja, znanja i vjerovanja (ali i krajnjih polova unutar sve te četiri odrednice), i to čini priču konstruktivno zamršenom, interesantnom i poučnom! Nobelovac Hesse je jedan od međaša te romaneskne, antipodne postavke protagonista i ne/izravnog sučeljavanja među njima, prije svega to vidimo u „Narcisu i Zlatoustom", ali i šire u „Igri staklenih perli", dakako, i među svekolikim (auto)likovima unutar jednog identiteta, ako govorimo o „Stepskom vuku", jer će i sam Hesse upravo za „Stepskog vuka" kazati da je to "biografija duše" u kojoj je svaki lik izraz jednog od sukoba autora sa samim sobom (i gotovo cjelokupno literarno djelo H. Hessea je autobiografsko), tako i kod prof. Karića zatičemo dva svojevrsna antipoda: emotivnog i tople, ljudske krvi (jer on i dolazi iz toplog Mostara gdje ga je stalno i boljela studen u medresama - Carigrad i Sarajevo), „sklonog" grijehu i pogrješci, te čovjeka željnog svijeta i dešavanja - muderisa Skendera Hume (dakle, čista paralela sa Zlatoustim kod Hessea ili sa Ahmedom Nurudinom kod Selimovića), sa jedne strane, i hladnog filozofa, pravnika, vazda sračunatog i iznad situacije, pomalo i ciničnog, (pre)pametnog Hasana (Narcis kod Hessea ili Hasan kod Selimovića), sa druge strane. Možemo onda konačno i uočiti da prof. Karić u tom kontekstu ordinira na tromeđi: Selimović - Pamuk - Hesse. Također, hoću izdvojiti, među masom likova i „velikih" čuvenih imena, i šejha Semnanija, moralnu savjest Skendera Hume, njegovu mudru vodilju i stalnog podsjetnika. Njegov antipod je Ragib Vrebac.
Naracija u PDP-u je čista, prozračna i konstantna. Poput planinske rijeke, prof. Karić u svojoj naraciji ne razlijeva se u (pre)dugim rečenicama i ne zastajkuje u (pre)opširnim opisima „ničega" ili, pak, nekog detalja, već sve to impregnira u pravilne i kraće rečeničke forme. No, naravno, to ne znači da opisi nisu dobri i potrebni! I možda, sa čitanjem PDP-a, na trenutak se učini da fali one mističnosti u umjerenim opisima nekog pejzaža, detalja, kao npr. igre vjetra sa vrhovima čempresa, koje vješta ruka preko čitateljevog oka dušu magično odvede upravo u te trenutke ili te prostorne linije, ili, pak, negdje sasma drugdje. Kod prof. Karića to je uspješno zamijenjeno drugom magičnom moći - u fluidnosti dijaloga među likovima, satkanih od čistog vjerskog znanja, vjerskog uvjerenja i uvjerenog znanja. E, upravo to i takvo uvjereno znanje, a Krleža veli da između vjere i uvjerenog znanja nema razlike, magično je utkano autorovom rukom u dijaloge, u živu priču, u kratke, jezgrovite i žive rečenice, u svojevrsne „opise", ili kasnije u sjećanja. Prosto kazano, iz tih kratkih rečenica i čestih dijaloga znanje pršti i frca na sve strane. Ali, opet, ne napadno!
Prof. Karić nam se u PDP-u pomalja u signifikantnoj tefsirskoj raskoši; on u i sa PDP-om, bukvalno i aluzivno, izravno i metaforično - tumači svijet. A to je, zapravo, i uloga hermeneutičara/mufessira da tumače svijet - znanjem i umijećem! A prof. Karić radi upravo to. Rečenice su, dakle, do maksimuma nabijene znanjem, vjerom i aktualnošću. Da, aktualnošću, bez obzira na godine koje figuriraju u samom štivu. Autor Karić ponire u čudnovate vrtloge aktualnosti ne gubeći ništa ni od onog dubokog, žutog, povijesnog „osjećaja" koji čitaoca okupira dok čita, a, u isto vrijeme, njegovu svijest ne odvaja od aktualnih problema i situacija. Kazao bi, opet, vrli Ikbal suprotno da je život jedan i da se nastavlja, ponavljanje ne znači stvaranje već samo ponavljanje. Ali, bez obzira na tu Ikbalovu „ambiciju", historija (kao da) se ponavlja. I to je njena najveća grješka, kazali bi cinici, no, mi ćemo kazati da je to ipak naša grješka, jer neke stvari da bi se naučile trebaju biti opetovane, a ovdašnja balkanska zbilja, zbiljski, se opetuje i ponavlja.
Na koncu, ostaje nam u obavezi da roman zdušno preporučimo za čitanje i da, u kontekstu ovih posljednjih rečenica, se ponadamo da će se autor u budućnosti još mnogo puta ovako kvalitetno „ponoviti"!
Muhamed Velić
