REISOVO PREDAVANJE U ZAGREBU
Sarajevo, 8. decembar 2006. (MINA) – Reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa Cerić večeras će u Zagrebu u Novinarskom domu na susretu « Bejahad poslije Bejahada » održati predavanje "Kulturom do zajedništva".Na ovom međureligojskom susretu islama i judaizma, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i dr. Vladimir Šalamon , voditelj kulturne scene "Bejahad" zajednički će predstaviti program "Kulturom do zajedništva". MINA u cjelosti prenosi predavanje reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića koje će održati tom prilikom:
I
Kada me je gosp. Vladimir Šoloman u avgustu ove godine pozvao na Hvar da u okviru manifestacije Bejahad 2006 potpišem zajednički apel Kulturom do zajedništva, bio sam obradovan zato što je svijest o važnosti tog akta već odavno bila u meni prisutna. I što sam više razmišljao o njoj sve snažnije sam shvatao da je „kultura“ način da se svijet oslobodi noćne more koja se danas širi zbog civilizacijskih kontradiktornosti.
Svijet hoće mir, ali se sprema za rat. Sun Tzu, kineski pisac poznate knjige pod naslovom „Umijeće ratovanja“, je smatrao prije dvije i po hiljade godina da bi preživio, čovjek mora znati da je „Umijeće ratovanja od istinske važnosti za državu. To je pitanje života i smrti“ – kaže Sun Tzu. Ali, to je i civilizacijska kontradiktornost u smislu da čovjek mnogo više troši vremena i energije na vježbanju „umijeće rata“, nego na „umijeće mira“. Tu je unutar civilizacijski sukob, a ne sukob civilizacija. On, međutim, postaje sukob civilizacija onda kad civilizacija izgubi duh kulture koji snaži „kultura uma“. Ako se govori o sukobu civilizacija, onda se u pravilu pod tim ne podrazumijeva sukob kultura, već sukob određenih civilizacijskih normativa, koji nemaju veza sa kulturama.
Postoji, dakle, razlika između pojma „kultura“ i pojma „civilizacija“. Kultura je temeljno, bitno, nešto što je u osnovi civilizacije, nešto što uvjetuje i omogućuje civilizacijski napredak. Kultura je stanje duha; civilizacija je proces uma. Duh se u biti ne mijenja, pa se ni kultura kao „stanje duha“ ne mijenja. Um se mijenja, pa se i civilizacija kao „proces uma“ mijenja. Kultura je zbir uvjerenja, običaja, te pravnih i moralnih normi koje podižu i odražavaju duh ili moral ljudske zajednice. Civilizacija je zbir znanja i moći koje omogućavaju čovjeku da ovlada pirodnim i drugim silama koje ugrožavaju njegovu egzistenciju. Ljudski duh je Božje nadahnuće koje leži u usnovi ljudskog uma, kao Božjeg dara. Dakle, kultura je opće stanje uma koji teži ljudskom ovozemaljskom savršenstvu; kultura je opće stanje intelektualnog i moralnog razvitka jednog društva.
Civilizacija nastaje i nestaje; kultura uvijek ostaje, kao neizbrisivi duh civilizacije. Rimska civilizacija je nestala, ali ne i njezina kultura – njezin duh pravnih normi; islamska civilizacije se, također, raslojila, ali ne i njezina kultura – njezina vjera, nauk i običaj. Kordobska biblioteka je spaljena 1492. god., ali njezina kultura i filozofija nije nestala. Plamen kordobske supstance kulture i filozofije sačuvali su umovi poput Ibni Rušda, Majmonidesa i Tome Akvinskoga. Ova tri velika uma u povijesti judeo-kršćansko-islamske tradicije nastale na tlu Europe najuvjerljiviji su primjer ideje o postojanju kulture zajedništva, mira, suživota, kao i prihvatanja drugog i drugačijeg.
II
Abul Welid Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Rušd, kojeg su Europljani zvali Averroes, rođen je u Kordobi (Al-Andalus) 1126. god.; umro je u Marakešu (Maroko) 1198. god.
Ibn Rušd je nastojao da pomiri Aristotelov sistem mišljenja sa islamom. On je imao dvije vrste znanja o istini. Prvo, znanje istine o religiji koje se temelji na vjeri. To znanje nije predmet provjere, niti ono zahtjeva vježbu da bi se razumjelo. Drugo znanje je filozofija, koja je rezrvisana za one koji su sposobni da misle. Ibn Rušd je vjerovao da ne postoji sukob između religije i filozofije, već da postoje različiti putevi koji vode do istine.
Ibn Rušd je poznat po svojim prijevodima i komentarima na Aristotelovu filozofiju koju je Zapad bio uglavnom zaboravio. Napisao je komentare na sva Aristotelova djela osim na djelo Politika, koje mu nije bilo dostupno. Hebrejski prijevodi njegovih djela imali su također trajni utjecaj na židovsku filozofiju. Njegove ideje usvojio je Siger Brabant (1240-1284), belgijanski filozof, kojeg smatraju odgovornim za širenje latinskog averroizama u Europi. Poznati skolastici poput Tome Akvinskog smatrali su Ibn Rušda toliko važnim da ga nisu citirali po imenu, već su ga jednostavno zvali „komentator“.
Ibn Rušd se smatra jednim od najvećih mislilaca i znanstvenika dvanaestog stoljeća. Prema zapadnim izvorima, Ibn Rušd je imao snažan utjecaj na zapadnu misao od dvanaestog do šesnaestog stoljeća. Njegovi komentari su služili kao standardni tekstovi za tumačenje Aristotelove filozofije u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Njegove knjige su bile uključene u školske programe zapadnih univerziteta sve do pojave moderne ekperimentalne znanosti.
III
Na hebrejskom, Moshe ben Maimon, na arapskom, Abu Umran Musa bin Mejmun bin Abdullah al-Qurdubi al-Israili, na grčkom Moses Maimonides, rođen je 1138. god. u Kordobi (Španija), u vrijeme muslimanske vladavine za koju se kaže da je bila „zlatno doba židovske kulture u Španiji“. Umro je 1204. god. u Fustatu (Egipat), a pokopan je u Tiberiasu, danas u Izraelu.
Maimonides je vjerovatno jedna od najzanimljivijih ličnosti u povijesti judeo-islamskog iskustva. On je povijesna osoba koja pokazuje da je moguće živjeti svoju vjeru, judaizam, i aktivno sudjelovati u vjeri drugoga – u islamu. Pa čak i onda kad je morao napustiti Andalus 1148, Maimonides je našao svoje mjesto u Maroku, na univerzitetu Fes. Tu je napisao svoj komentar na Mishnahu (moralni židovski zakon). Nakon Maroka, Maimonides je kratko živio u Svetoj zemlji, a potom se stalno nastanio u Fustatu, gdje je bio lični doktor veziru Fazilu, i po svoj prilici sultanu Salahuddinu. U Egiptu je napisao većinu svojih djela na arapskom jeziku. No, svoju poznatu Mishneh Torah napisao je na hebrejskom.
Maimonides je daleko najutjecajnija ličnost u srednjovjekovnoj židovskoj filozofiji. Židovski mislioci svih vrsta dijele se na one koji su pro i kontra-Maimonidesa.
Maimonides je posebno poznat po 13 svojih članaka ili načela vjere:
- Bog ima i postoji;
- Bog je jedan;
- Bog nije uporediv sa bilo kojim likom ili oblikom;
- Bog je vječan;
- Samo se Bog obožava;
- Božja objava dolazi preko Božjih poslanika;
- Mojsije/Musa ima prednost u odnosu na ostale Božje poslanike;
- Bog je objavio zakon na Sinaju;
- Torah je nepromjenjljivi Božji zakon;
- Bog je sveznajući i zato unaprijed zna sve što ljudi rade;
- Na Sudnjemu danu bit će nagrada za dobra i kazna za loša djela;
- Židovski Mesija je izvjestan;
- Mrtvi će biti proživljeni na drugome svijetu.
Za ortodoksni judaizam navedeni članci vjere su obavezujući.
Maimonidesa prihvataju kao simbola intelektualne i duhovne zrelesti svi moderni židovski pokreti. On je zaslužan, kao i Ibn Rušd kod muslimana, za mirenje filozofije sa vjerom. Mnogi misle da je Maimonides u duši bio Aristotelov sljedbenik. No, njega su mnogo više privlačili neo-platonski komentatori. Maimonides je bio sljedbenik „negativne teologije“, poznate kao „apofatička teologija“. Prema toj teologiji Boga se opisuje kroz negativne atribute. Na primjer, ne kaže se Bog postoji, već se kaže „Bog ne nepostoji“. Umjesto rečenice „Bog je jedan“, treba reći „Nema mnoštva u Božjem biću.“
IV
Toma Akvinski rođen je u dvorcu Roccuasecca kod Aquina 1225 ili 1226. god; umro je 1274. god. u Fossanovi kod Rima. Filozof i skolastički teolog, Toma Akvinski je poznat i kao Doktor Angelikus i Doktor Universalis. On je promotor prirodne teologije i otac tomističke škole u filozofiji, koja je zadugo bila glavna škola za Rimokatoličku crkvu. Toma Akvinas je najbolje poznat po svom djelu Summa teologija. Filozofija Tome Akvinskog imala je snažan utjecaj na kršćansku teologiju, ali i na filozofiju uopće kao promotor aristotelijanizma. Toma Akvinski je vjerovao „da za znanje bilo koje istine čovjek potrebuje Božju pomoć, te da Bog može pokrenuti da djeluje“.
Toma Akvinas je vjerovao u dvije vrste revelacije: opću i posebnu. Opća revelacija događa se kroz zapažanja općeg poretka u svijetu. Takva zapažanja mogu logički voditi zaključcima o Božjoj egzistenciji. Iako čovjek može doći do zaključka o Božjoj egzistenciju putem opće revelacije, određene pojedinosti poznate su samo kroz posebnu revelaciju. Toma Akvinski je poznat po pet dokaza o Božjoj egzistenciji.
Prema Akvinskom u etici postoje četiri glavne vrline: razboritost, umjerenost, pravednost i hrabrost. Te vrline su prirodne i od Boga objavljene etičke norme kojih se svaki čovjek mora držat.
V
Naravno, o sva tiri rečena velika uma iz judeo-kršćansko-islamske tradicije može se beskrajno govoriti i opet sve ne reći. Naša namjera ovdje bila je da vam za trenutak približimo tri povijesna lika koja predstavljaju duh univerzalne kulture zajedništva judeo-kršćansko-islamske tradicije. Pokušajte uporediti lik Ibn Rušda, Majmonidesa i Tome Akvinskoga sa bilo kojim likom današnjice koji nam se danonoćno nudi u medijima da ga vidimo kao lik koji predstavlja judaizam, kršćanstavo ili islam. Rijetko ko u njima možemo prepoznati kulturu dijaloga, kulturu tolerancije, kulturu mira. Uglavnom, likove koje gledamo na TV-ekranima i vidimo u novinama obučeni su u vojne uniforme i govore nam ne o njihovom "umijeću mira", već o njhovom "umijeću rata", ne o njihovom umijeću "tolerancije", već o njihovom "umijeću sukoba", ne o njihovom "umijeću istine", već o njihovom "umijeću laži", ne o njihovom "umijeću pravde", već o njihovom "umijeću zločina protiv čovjeka".
Naravno, sve to kod nas stvara noćnu moru (nightmare) od koje se možemo liječiti "kulturom do zajedništva", kulturom do univerzalnih vrijednosti u kojima se nećemo vidjeti kao neprijatelji jedni drugima, već kao prijatelji koji mogu mirne duše čitati Ibni Rušda, i uvjeriti se da "nema sukoba između vjere i razuma", možemo čitati Majmonidesa i razumijeti da "nema mnoštva u Božjem biću", možemo čitati Tomu Akvinskog i saznati da je u naravi svakog čovjeka Božja uputa da bude "razborit,umjeren, pravedan i hrabar".
U tome je naša glavna poruka – islam, kao i judaizam i kršćanstvo, ima svoje velike i sjajne likove koji su svojim Bogom nadhnutim duhom i Bogom darovanim umom dali neozmjerni doprinos čovječanstvu. Dovoljno je spomenuti samo nekoliko likova iz muslimanskog kulturnog i znansvenog arhiva pa da se shvati koliko je priča o islamskim teroristima, talibanima, vehabija, džihadistima ... neprimjerena:
Abbas Ibn Firnas (810, Španija Kórdoba - 887 CE, Španija, Kórdoba). Humanista, tehnolog i kemičar za kojeg se kaže da je prvi čovjek u povijesti koji je pokušao letiti. Na sjeveru Bagdada aerodrom nosi njegovo ime "Ibn Firnasov aerodrom".
Ahmad ibn Majid (1432, Ras al-Khaimah, UAE - 1500,?). Bio je jedan od najpoznatijih navigatora. Na Zapadu je poznat kao veliki navigator zato što je pomogao Vaska de Gami na njegovom putu iz Afrike prema Indiji. Napisao je 40 knjiga poezije i proze. Njegova najvažnija knjiga je: Kitab al-Fawa’id fi Usul ‘Ilm al-Bahr wa ’l-Qawa’id (Knjiga korisnih informacija o principima i pravilima navigacije) Principles and Rules of Navigation), koja je napisana 1490. godine.
Al-Asmai (739, Basra, Irak - 831, Basra, Irak). Smatra se prvim muslimanskim znanstvenikom koji je dao veliki doprinos u zoologiji, botanici i stočarstvu.
Al-Baghdadi (980, Bagdad, Iraq - 1037, ? ). Pisao je o različitim sistemima aritimetike što je bio značajan doprinos u razvoju matematike.
Ibn Al-Baitar (1197, Malaga, Spain - 1248, Damascus, Siria). Jedan od velikih znanstvenika iz Andalusa/Španije iz botanike i pharmacije. Ibn Bajjah ( ?, Saragossa, Spain - 1138, Fez, Morocco)
Al-Battani (850, Harran, Turkey - 929, Qasr al-Jiss, Irak.). Njegov najveći uspjeh je u utvrđivanju činjenice da solarna godina ima 365 dana, pet sati, 46 minuta i 24 sekunde.
Ibn al-Haitham (965, Basra, Irak - 1040, Kairo, Egypt). Jedan od najpoznatijih fizičara čiji je doprinos u optici i znanstvenim metodama bio nezaobilazan.
Al-Idrisi (1099, Ceuta, Španija - 1266 CE, Sicilija). Smatra se najvećim geografičarem i kartografom u srednjem stoljeću. Njegovim mapama Evropa se služila stoljećima. Dakako, i Kristofer Kolumbo je imao al-Idrisijevu mapu na som putu do Amerike.
Jabir ibn Hayyan (ca.721, Tus, Iran – ca. 815, Kufa, Irak). Smatra se ocem kemije. On je od kemije napravio eksperimentalnu znanost.
Moglo bi se još navesti mnogo imena iz kojih bi se moglo vidjeti da Europa ne pripada samo jednoj religiji, samo jednoj kulturi i samo jednoj civilizaciji. Europa je kontinent svih nas koji ga volimo kao svoj dom i kao svoju sudbinu. Zato "kulturom do zajedničkom nam domu do zajedničke nam sudbine" u kojoj svako može naći svoje mjesto – i Židov, i kršćanin, i musliman, i agnostik, i bilo ko pod uvijetom da zna poštovati pet univerzalnih vrijednosti koje održavaju duh europske kulture i civiloizacije, a to su: vrijednost života, vrijednost vjere, vrijednost slobode, vrijednost imetka, i vrijednost časti.
Molim Boga Uzvišenog da nas zbliži u namjeri i u djelu u našem naporu da kulturom idemo do zajedništva. Amin!
 |
Kolumne 
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
