Preporod.com

Hasnija Muratagić Tuna: Jezik treba njegovati

Hasnija Muratagić Tuna je profesorica savremenog bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (morfologija) kao i lingvističke stilistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Rođena je u Ivangradu, živjela u Banjoj Luci. Magistrirala je i doktorirala na Filološkom fakultetu u Beogradu da bi  na fakultetu radila prošavši sva zvanja, od asistenta do redovnog profesora. Svoje znanje o jeziku sada nesebično prenosi studentima. Razgovor sa prof.dr. Hasnijom Muratagić Tuna upriličili smo u njenom kabinetu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Započeli smo razgovor pitanjem – otkuda ljubav za jezikom i lingvistikom? Hasnija Muratagić Tuna odgovara:
Moji su roditelji govorili i talijanski jezik i stalno su se premještali iz jednog mjesta na drugo. Otuda sam osjećala jezičke nijanse u različitim područjima. Učeći primarno ruski jezik, a ne naš jezik činilo mi se da mogu naći neka drugačija rješenja od tada ustaljenih. Tada sam već nudila neka rješenja, još kao srednjoškolka.

Profesor se prije više cijenio

Kao profesora lingvistike  kako vas studenti prihvataju?
Predavala sam studentima već u svojoj 23-oj godini. Naime, dobila sam opći predmet na Odsjeku za engleski, francuski i ruski jezik, te Odsjeku orijentalistike na Univerzitetu u Prištini. Predavala sam studentima prve i druge godine. Pred punim amfiteatrom , u svojoj 23-oj godini, uopće nisam osjećala strah. Očito su se studenti više uplašili mojih godina nego ja njih. Predavanja su išla svojim tokom , studenti su bili tihi. Profesor je tada bio na prvom mjestu. Čini mi se da se profesor mnogo više cijenio ranije nego danas. Današnji studenti su nešto agresivniji.
Da li ih na to tjera novo vrijeme?
Vjerojatno je to tako. Ne mogu ponekad baš da razumijem njihovo nekulturno ponašanje. Danas naši studenti ne znaju kako treba pozdraviti profesore. Mi dobijamo studente koji će nama reći i “Ćao” i “zdravo”, koji će imati žvaku u ustima ili galamiti na predavanju. To ranije nije bilo. Profesor se cijenio i znalo se kako se treba ponašati na času.
Da li razlog tom i takvom ponašanju treba tražiti u samoj porodici ili pak u društvenoj sredini?
Mislim da je to stvar porodice. Takvi roditelji očekuju da im sredina odgaja djecu, a to nije moguće. Vi znate, mi se više bavimo znanjem nego odgojem. No, mislim da se sve nosi iz porodice. Ako u porodici ima reda , i ako postoji uzajamno poštovanje roditelja i djece onda će se to prenijeti i na društvo. Pogrješno je da je društvo ono koje diktira. Jednostavno, formirana ličnost izlazi iz porodice.

Kulturu dijaloga treba graditi

U našem društvu sve je manje lijepih riječi, nema kulture dijaloga?
Čini mi se da se na našim prostorima sve što se kaže dočeka  na nož. Nekako kao da zavidimo jedni drugima i kao da svijet od nas polazi. Nešto smo sujetni i nešto se u posljednje vrijeme veoma sukobljavamo sami sa sobom i sa onim najbližima. Čudno je to da ne možemo naći dijalog , ne možemo naći načina da se sporazumijemo, da pomalo osjetimo da postoji ovo društvo, da ima lijepih i pozitivnih stvari. Čini mi se da se treba okrenuti baš tim lijepim stvarima, ne samo onim ružnim. Stalno ističu pljačke, ubistva, krađe, a zaboravljamo da se ipak dešavaju i dobre stvari. Gradi se i popravlja, ide nabolje.
Takvoj situaciji uveliko doprinose i mediji. Kako vidite tu medijsku sliku, ne samo na jezičkom planu?
Na jezičkom planu rekla bih da danas bukvalno imamo haotično stanje. Imamo tri standardna jezika koja nam se nude na televiziji. Mi koji se bavimo jezikom možemo razumjeti to kada nam neko govori na hrvatskom, srpskom ili bosanskom jeziku, ali djeca to ne mogu. Jako nam je stalo da svako od nas njeguje svoj standardni jezik i da ga kultivira i uzdigne na najviši nivo. Nadalje, treba biti obazriviji, jer djeca ne mogu razlučiti šta je to hrvatsko ili šta je srpsko.  Normalno, govorimo o jednom jeziku koji se po nečemu razlikuje. Pogledajte npr. svaki naš spiker će reći veljača za februar mjesec, a sa druge strane nemamo takvo razumijevanje. Otuda mi se čini da oni koji govore bosanskim jezikom ne ponašaju se i ne slijede zakone ekonomičnosti . Karakteristika bosanskog jezika je upotreba dubletizama. To govori o našoj tolerantnosti i nastojanju da zadovoljimo sve one koji žive na ovim prostorima.
U samome procesu nastave, a vi predajete predmet bosanski, srpski i hrvatski jezik, ima li kakvih mimoilaženje u pristupu?
-  Mi jezičari, kao i svi oni koji se bave jezikom imaju u vidu da je to jedan jezik, ali na lingvističkom planu mi govorimo o nekim malim razlikama koje se mogu u postupcima izraziti. Razlike se tiču npr. akcenata, tiču se upotrebe jata ili zamjene ijekavizama, zatim upotrebe orijentalne leksike, upotrebe suglasnika h češče u bosanskom jeziku nego u susjednim jezicima. Međutim, kada  na socio-lingvističkom planu svi mi Bošnjaci, bosanski jezik doživljavamo svojim jezikom. Iz tih razloga normalno mi želimo da sačuvamo to ime. A, to je poznato, to nije bošnjački nego bosanski jezik. On se čuva, ima svoju tradiciju i time mi ne radimo ništa drugo do produžavamo povelju o bosanskom jeziku. Sve ono što tamo stoji zapravo je istina, i nema razloga da bilo šta mijenjamo. Međutim, u samoj nastavi mi studentima predajemo  zakonomjernosti na svim nivoima. Na fonetskom, doduše, ne možemo ih naći, ali imamo npr. u bosanskome  tzv. udvojene geminate što nije svojstveno hrvatskom i srpskom jeziku. Na morfološkom planu ima itekakvih razlika. Tih razlika naročito ima na pravopisnom planu. Eto, uradila sam “Pravopis bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika” te rječnik, gdje se može vidjeti koliko ima razlika. No, nikada ne smijemo zaboraviti da je tih razlika mnogo manje nego što bi neki htjeli.
Upravo je izašao Rječnik bosanskog jezika u izdanju Instituta za jezik. Šta mislite o tome?
Drago mi je sve što se pojavi i tiče se bosanskog jezika. Poznato je da je rječnička građa koja je iskorištena za izradu rječnika Matice srpske i Matice hrvatske zahvatila malo građe, tek negdje 1,8% iz našeg jezika. Znači iz djela pisaca sa bosanskohercegovačkih prostora. Danas time ogromno leksičko bogatstvo leži u svim funkcionalnim stilovima bosanskog jezika. Do sada nisam imala prilike pogledati taj rječnik Instituta, ali sve što doprinosi afirmaciji bosanskog jezika mogu samo pozdraviti i podržati. Pouzdano znam da se rade još dva rječnika bosanskog jezika i to od strane prof.dr. Dževada Jahića koji na tome radi već dugi niz godina kao i rječnik na kome rade profesori sa fakulteta. Vidjećemo šta oni nude.

Bosanski jezik bez orijentalizama bio bi anemičan

Bosanska leksika obiluje orijentalizmima?
Da. Bosanski jezik kako je to već utvrdio akademik Asim Peco, čija smo djela nedavno objavili, sadrži oko 11.000 leksema iz turskog, odnosno orijentalnih jezika-perzijskog i arapskog. Od tih 11.000 mnogi su već postali arhaizmi ili historizmi. Danas se aktivno upotrjebljava puno riječi orijentalnog porijekla. To je jednostavno u prirodi bosankog jezika. I, bosanski jezik bi zbilja bio anemičan i prazan da nema ovih riječi koje zasigurno preslikavaju jedno historijsko stanje i jedno nasljedstvo ne samo nas na ovim prostorima.
Bili ste recenzent prijevoda Kur’ana od strane prof.dr. Esada Durakovića. Kako ste doživjeli rad na tom polju?
Ima puno prijevoda Kur’ana i svaki od njih nudi nešto novo. S druge strane kad je Kur’an u pitanju on, također, doprinosi afirmaciji bosanskog jezika. Prof. Duraković je dao niz riječi i jednostavno pokazao koliko je bogatstva i ljepote u bosanskom jeziku. On je čak prvi put, ono što je meni kao jezičaru bilo interesantno, Sudnji dan zamijenio riječju “Ustanuće”. Vidite, to je znači opet bila mogućnost da se ispolji sadržajnost bosanskog jezika i samog prof. Durakovića koji je pronašao zamjenu i ponudio nešto novo što ne sadrže prethodni prijevodi Kur’ana. Tu moramo znati da je u prvom redu to onaj prijevod koji afirmira književne vrijednosti. Dakle, onu ljepotu kazivanja koja je svojstvena Kur’anu.
Kada govorimo o ljepoti kazivanja i pisanju koje na vas od  bh. književnika posebno ostavio utisak?
Radila sam na jeziku i stilu Ćamila Sijarića. Drago mi je kada čujem od eminentnih književnika da Ćamila Sijarića smatraju jednim od najvećih BiH književnika. Iako on dolazi iz Sandžaka  on je tako obuhvatio probleme i problematiku ovih prostora. Meni se čini da je humor Ćamila Sijarića ostao neistražen. Što se tiče samog jezika njegova djela sadrže pravo raskošje bogatstva. Uz njega, mi imamo niz mlađih pisaca počev od Ključanina, Hajdarevića, Kujovića, M.Baltića i dr. Svi oni doprinose da se bosanski jezik pokaže u pravom svjetlu, kako u BiH tako i van njenih granica.
Gdje ste i kako odrastali?
Odrastala samu u Ivangradu, gdje sam za komšije imala Srbe, i u Banjoj Luci gdje sam imala Hrvate. To je vjerojatno utjecalo da sam se navikla od rođenja živjeti sa drugim i drugačijim. Normalno je onda da uvažavam religijske običaje i jednih i drugih. I, obrnuto, oni su uvažavali sve što je svojstveno nama. Živjela sam u porodici u kojoj je bio red, u kojoj je otac bio glava porodice, a majka ona koja je jednostavno slijedila i dogovarala se sa ocem. Sjećam se na stolu moga oca stajao je natpis: “ I tamo gdje nema ljudi nastoj da budeš čovjek”. To je bio moto i mog cjelokupnog kasnijeg odrastanja i načina života. Moj otac je smatrao da je najvažnije odgajati djecu u duhu morala. Moral je bio na prvom mjestu i iz tog razloga kod nas je poticao te vrijednosti. Imala sam još pet sestara i tri brata. Svi mi, to najbolje znaju komšije, odrastali smo u skladu sa načelima koje su nam roditelji u ranom djetinjstvu usadili.
Koliko ste se pri tome držali svojih običaja?
Tada su bila teška vremena. Stasavala sam u gradu u kojemu nije bilo džamije. Ona je bila srušena poslije Drugog svjetskog rata. S hodžom sam se prvi put susrela u svojoj 12-oj godini. Čula sam skoro da je, nakon 50 godina, i u Ivangradu, današnjim Beranima, ponovo se začuo ezan. To me itekako raduje. Porodica moje majka u to vrijeme je živjela u Banjoj Luci. Svi oni, pogotovo nena, čuvali su ono što je naše, što je vjersko. Moj tetak bio je imam u jednoj tamošnjoj džamiji. Voljela sam kada ramazan dođe ići u Ferhadiju džamiju. Tetka je klanjala svih pet  namaza, a moja majka je normalno obilježavala svaki Bajram.

Žena mora biti žena

Kako danas odgajati djecu, odnosno, koliko zaposlene majke imaju vremena za svoju djecu?
Smatram da majka u prvom redu, a zatim i otac moraju biti okrenuti svojoj djeci. Naime, uspjeh na poslovnom planu nije ništa ukoliko normalno ne dogojite djecu. Ako toj djeci još danas ne posvećujete pažnju to znači da će ona automatski posegnuti za drogom ili alkoholom. Što se tiče mene, bez obzira koliko radila ja sam uvijek nastojala biti u okruženju svoje porodice. Znalo se vrijeme kada im pomažem u rješavanju zadataka za školu ili pomažem u nekom problemu. Nikada nisam u prvi plan stavljala svoju karijeru. Uvijek su mi djeca bila na prvom mjestu. Držim da jednostavno nikakva karijera ne može ženu opravdati da ne obrati pažnju na potomstvo. Nema te cijene koja može nadomjestiti djeci roditelje. Neka se žene ne zavaravaju i nek ne budu odviše zauzete, da budu previše emancipirane. Žena mora biti žena, mora biti majka, mora kuhati ručak, mora razgovarati sa djecom. Ukratko, žena mora biti u kući i nadgledati djecu, jer djeca stasavaju samo u tom periodu kada su najviše vezana za porodicu. Ne mogu se oni kasnije vraćati u svoje djetinjstvo i ponovo odrastati. Što tada steknu u kući nosiće to cijeli život.
Kako ste vi odgajali svoju djecu?
- Moj muž je Turčin, građevinski je inženjer. Imamo dvoje djece koja se deklariraju kao Turci. Normalno, oni vole sve što je vezano za Bošnjake i BiH. Turci i Bošnjaci imaju dosta zajedničkih komponenti tako da nema nekih velikih razlika. Moj sin studira u Sarajevu medicinu, a kćerka farmaciju. Uz studiranje moj sin je svoju ljubav ka jezicima okrunio rječnikom tursko- albanskog jezika. Moja djeca su odgajana u našem orijantalno- bošnjačkom duhu i tradiciji. Oni znaju ko su. Ja jesam živjela i nastojala se približiti drugima i drugačijima, ali u ratu smo odmah prepoznati kao oni koji su muslimani, koji se nekome zbog toga dopadaju ili ne. No, držim da moramo biti ono što jesmo. Otuda moraju računati na nas takvim kakvim jesmo. Svako skrivanje i laganje sebe jeste laganje i drugih. Smatram da oni drugi koji u nama vide ono što jesmo, odnosno da smo muslimani i Bošnjaci više nas cijene kada jasno kažemo ko smo. Uspjećemo samo onda kada se ponašamo skladno svojoj religiji i svome narodu.
Da li su žene dovoljno zastupljene u javnom životu?
Bez obzira na to, mislim da ipak postoji razlika između muškaraca i žena. Jer, žena je u prvom redu majka, a onda sve drugo. Neke žene se žale da nisu zastupljene u raznim  političkim partijama, nisu na funkcijama, u institucijama i slično, međutim one nisu oduvijek bile zapostavljene. Recimo, bilo je žena u islamu hirurga i žena koje su se bavile onim što je svojstveno muškarcima. Ako žena nađe vremena ona može uraditi mnogo štošta. Niko im to ne brani. No, žena nadasve mora brinuti o svojoj kući i svojoj porodici. To je njena primarna uloga. Neka me pogrješno ne shvate one mlađe, ali ako misle da im karijera treba biti ispred porodice grdno se varaju. Sve utihne, a ostane samo porodica.

Žene brzo donose odluke

Ne smatrate, dakle, da bi politički život kod nas u BiH sa ženama bio bolji?
Mislim da bi bio još gori. Žene brzo donose odluke i ta brzina vjerojatno bi dovela do sukoba. Kod nas se svako bavi politikom. I domaćice. Moja majka je sjedila kod kuće, ali je znala mnogo toga što se dešavalo u nekim zemljama. O politici je doznavala preko TV-a. No, jedno je znati, a drugo praktikovati. Svi se mi bavimo politikom. Ipak, mislim da žene to ne bi mogle. Neka politka ostane muškarcima.
Rekoste da su žene brzoplete u donošenju odluka, no da li one lahko prihvataju nove vrijednosti kao što su recimo sadržaji  latinoameričkih sapunica na našim TV prijemnicima?
Time one žele oponašati takav model življenje. To je neka vrsta bijega od realnosti. Ja zbilja ne gledam te serije. Prije pratim TV dnevnik i pojedine političke emisije. To me zanima. Vidite, te i takve serije unose nemoral i u prvom redu propagiraju lahak život. Žene se zanose takvim načinom, jer se u tim serijama prikazuje samo ona ljepša strana života. Neka se previše ne zanose time.
Nezaobilazno je pitanje našeg odnosa prema ženama Srebrenice?
Intimno svako od nas saosjeća sa njima. To je odista posebna priča i bilo bi nerazumno da svi ne saosjećamo sa majkama Srebrenice. To je jedna velika rana svih normalnih žena ne samo BiH nego i cijeloga svijeta.
U bošnjačkoj kulturi tolerantnost ima svoje posebno mjesto. Drugi , međutim, slijede zakonitosti vremena?
Mi smo nekako miran narod. Nismo bahati. Međutim, ovo je vrijeme koje traži agresivnije ponašanje ili pak jedan aktivniji odnos prema onome što se želi postići. U tom smislu trebali bi se više angažirati, ali sačuvati mjeru. No, kada je neko bahat treba mu pokazati i onu drugu stranu. Merhamet i tolerancija imaju i svoju granicu. Istinu treba jasno kazati. Dosta je više sklanjanja. Trebamo kazati šta to hoćemo. A, mi tu ne tražimo mnogo.
Vi ste aktivni i na drugim poljima?
Pored toga što radim na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ja predajem nekoliko predmeta na fakultetu u Mostaru kao i Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. U Novom Pazaru pomažem u formiranju nastavnog kadra koji će predavati bosanski jezik pošto je Republika Srbija dopustila fakultativno učenje bosanskoga jezika s namjerom da realizira demokratske principe saglasne međunarodnim poveljama prema kojima svaki narod ima pravo na jezik. Meni je jako stalo da se tu obrazuje kadar koji će umjeti da zakonomjernosti bosanskog jezika na pravi način prenese studentima. Uz to član sam Vijeća Kongresa bošnjačkih inetelektualaca, a pomalo i sama pišem. Čak sam i programski pisac i nalazim se u čitankama. Zastupljena sam i u Antologiji sandžačkih pripovijedaka. Trenutno pripremam svoj roman. Što se tiče političke aktivnosti još uvijek se ne usuđujem komentirati. Malo više se osjećam promatračem nego aktivnim učesnikom. Još uvijek se ne usuđujem iznijeti svoje sudove.
Ipak, da vas pitamo kako ocjenjujete danas stanje duha kod Bošnjaka?
Stanje duha pa i politike nije baš sjajno. Naši intelektualci su nešto zanijemili, malo se pojavljuju , a sigurno imaju šta da kažu. Kao što bih i ja imala šta reći. Držim da bi se u ovakvom stanju beznađa  morali više  aktivirati, jer u protivnom zgaziće nas. Ne smijemo biti baš pasivni do te mjere. Moramo se više aktivirati. Čini mi se da mnogo više govore oni koji imaju malo šta reći. U tom smislu trebalo bi mnogo štošta promijeniti na televiziji kako na jezičkom planu tako i sankcionisanju navijačkih i ostrašćenih emisija i namjera. Treba se zalagati za istinu. A, kada je istina u pitanju onda otvoreno treba govoriti o našim stradanjima i patnjama… Ja nikada ne bih dozvolila da za ono što se događalo na ovim prostorima BiH svi  snose podjednaku krivicu. Ja stojim iza toga da su Bošnjaci posljednji koji su se uključili u rat. Oni su tu bili prinuđeni braniti se.

Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIĆ

Komentari (0)

RSS feed Comments