Mekteb našeg identiteta U pretprošlom broju našega lista objavili smo dvije informacije o vjerskoj pouci, koje su, svaka na svoj način, indikativne za ono o čemu mislim u nastavku pisati. Prva informacija je iz Njemačke, a dio nje glasi : u prostorijama Islamskog kulturnog centra u Ulmu održani su završni ispiti iz vjeronauke za prvu i drugu vjeronaučnu grupu : „Nakon izuzetno dobrog pokazanog znanja“, kaže se u informacji, „ uslijedila je dodjela svjedočanstava i nagrada...U drugoj grupi komisiji je doista bilo teško da odluči o pobjedniku. Nakon kraćeg dogovaranja odlučeno je da se posebno nagrade prva dva njesta, i to prvo mjesto sa 20 EUR-a, koje je pripalo Jašarević Medini, a drugo sa 10 EUR-a koje je pripalo Herić Adisu, a svi ostali su bili nagrađeni sa po 5 EUR-a.
Druga informacija je iz Bosne i Hercegovine, iz Varoške Rijeke kod Bužima. U njoj se, pored ostalog, kaže : „Poslije vaza i podjele šehadetnama od strane Suad ef. Dekića i Nevzeta ef. Porića data je dova i obavljeno je podne. Zatim je rodbina pristupila nagrađivanju djece. Jedan od učenika je nagrađen sa više od pet hiljada KM (5.000 KM), i sa tri hiljade vrijednosti u zlatu...
Jedan humorista je rekao : Nije sve u parama ali su pare u svemu!
Možda su ova dva (novčana) primjera, na neki način, ekstremna, i nisu najbolji pokazatelj za ono što slijedi, ali, eto, objavljeni su u istom broju „Preporoda“, pa su se, jednostavno, igrači bi rekli, sama „namjestila“! Razumljivo, malo je džemata koji imaju tako izdašne džematlije da svršenike mektepske nastave obasipaju zlatom, kao što je to slučaj u Varoškoj Rijeci, ili pune džepove konvertibilnim markama, mada je Krajina, mora se i to kazati, po tome poznata. Opet, vjerujem, malo je džemata u dijaspori koji će polaznike verske pouke, za njihov godišnji trud i izvanredno znanje, nagr(a)diti sa pet EUR-a, koliko, otprilike, košta jedan sladoled, i koliko svako dijete, u sasvim običnim situacijama, od kuće do škole, bez ikakvih „zasluga“, svakodnevno potroši! Ali, što je – tu je! Neki se, očito, povode za drugim humoristom (ali samo prvim dijelom njegovog aforizma) koji kaže : Novac kvari čovjeka – naročito ako ga nema! U istom broju lista objavili smo reportažu iz bošnjačkog sela Gornje Ljubinje na Kosovu o sunećenju djece „Sunet svadba“, gdje se zajedničkom sunećenju pridaje takav značaj da gotovo nema niti jedne slične manifestacije koja uključuje praktično svo stanovništvo sela (bez obzira da li porodica ima dijete za sunetluk) i sve njihove (posebno finansijske) potencijale. Šiju se specijalna odijela za djecu, oblače se narodne nošnje, kite se i gizdaju automobili, igra se i pjeva, sviraju zurle, a akteri u defileu kroz selo bivaju naprosto prekriveni eurima.Manifesacija počinje sa mevludom u džamiji a završava sportskim takmičenjima. To je gotovo stogodišnja tradicija i neke osobe koje danas imaju više od 80 godina sjećaju se tih događaja (sunećenja) kad su imali tri ili četiri godine kao da je to jučer bilo...  Dobar primjer medijske kampanje povodom početka mektepske nastave (autor plakata: Saladin Pašalić)
U izvještajima koje su podnijeli svi muftije, vidi se prisutnost stare boljke : broj polaznika mekteba, ukupno uzevši, jedva da se približava jednoj trećini učenika koji slušaju vjeronauku u školama. To nije ništa ni novo, ni neobično, to je činjenica o kojoj se, u neku ruku, govori na svakom početku vjeronaučne godine, s ciljem i namjerom da se stanje u toj oblasti poboljša i krene jednim uzlaznim tempom, no statistika je neumoljiva:mektepska nastava iz godine u godinu tapka u mjestu ili stagnira, naročito u gradskim i prigradskim naseljima. Situaciju donekle spašavaju mektebi u seoskim sredinama, u kojima je (u većini),hvala Bogu, stanje sasvim drugačije, pa to donekle popravlja inače katastrofalan prosjek.Ono što je zanimljivo, a svakako paradoksalno, prozvana je vjeronauka, ta skorašnja „tekovina“ demokratskih procesa, preciznije rečeno, njeno pogrešno shvaćanje i valoriziranje. Istaknuto je da mnogi roditelji zapravo i ne znaju pravi smisao mekteba, pošto nonšalantno vjeronauku u školi doživljavaju uspješnom supstitucijom mektebske nastave, smatrajući kako je dovoljno da njihovo dijete pohađa časove vjeronauke u školi. A zapravo, mekteb je temeljni vjersko odgojno-obrazovni proces, proces u kojem se dijete ne samo poučava osnovnim propisima vjere i njihovoj praktičnoj primjeni i izvedbi, već, što je posebno značajno, socijalizira i priprema za budućeg džematliju, člana Zajednice odnosno člana Ummeta u najširem smislu riječi, tako da vjeronauka u školi može biti samo uspješna dopuna a nikako relevantna zamjena mekteba. Kada se ranijih godina govorilo o tome problemu, kao jedan od glavnih razloga najčešće je istican nedostatak adekvatnih prostora za mektepsko poučavanje, kao i nedostatak savremenih sredstava i učila u mektebu, počevši od klupa i stolova pa do, recimo, kompjutora. Iako on i danas stoji, jer još uvijek ima veliki broj mekteba kao da su iz polovine prošlog stoljeća, činjenica da sa gradnjom svake nove džamije, obavezno ide i gradnja mektebskih prostora, i da su ti prostori, koliko-toliko, opremljeni sa najosnovnijim sredstvima za adekvatno izvođenje nastave, po mnogo čemu sudeći, nije utjecala na povećanje broja polaznika. Naravno, u tom procesu relevantan faktor je i muallim, za koga je rečeno da, u brojnim džematima, nije na visini zadatka : ne pokazuje istinski angažman i volju za uspjehom, kasni ili neredovno dolazi na nastavu, neadekvatno se oblači i svojim primjerom i ponašanjem ne ostavlja polaznicima nikakve znakovite poruke. Ono što posebno brine jeste podatak da se, u većini slučajeva, radi o mlađim muallimima, sa visokom stručnom spremom, koji, očito, imaju znanje ali ne i unutrašnji aktivistički potencijal da to znanje prenesu najmlađima na najbolji način.
Mnogi roditelji zapravo i ne znaju pravi smisao mekteba, pošto nonšalantno vjeronauku u školi doživljavaju uspješnom supstitucijom mektebske nastave, smatrajući kako je dovoljno da njihovo dijete pohađa časove vjeronauke u školi. A zapravo, mekteb je temeljni vjersko odgojno-obrazovni proces, proces u kojem se dijete ne samo poučava osnovnim propisima vjere i njihovoj praktičnoj primjeni i izvedbi, već, što je posebno značajno, socijalizira i priprema za budućeg džematliju, člana Zajednice odnosno člana Ummeta u najširem smislu riječi, tako da vjeronauka u školi može biti samo uspješna dopuna a nikako relevantna zamjena mekteba.
Ima tu još mnogo razloga ili uvjeta koji su pomenuti ili samo nagoviješteni a koji utječu na stanje polaznosti mekteba odnosno na motivaciju djece da u mekteb odlaze sa radošću i znatiželjom, da se u njemu osjećaju komotno i inspirativno, no, van svake sumnje, najvažniji je odnos nas starijih, bez obzira radilo se o roditeljima ili muallimima, ili, najčešće o obje kategorije, čijim sadejstvom i adekvatnom saradnjom se mogu polučiti pravi rezultati.
Primjer „Sunet svadbe“ u kosovskom selu, kada djeca sa radošću odlaze obaviti za njih prilično bolan čin sunećenja, svakako je inspirativan potez u kojem su uključene praktično sve „snage“ i gdje su rezultati više nego zadovoljavajući. Šta bi falilo da se nešto slično organizira (naravno u daleko skromnijem izdanju!) na početku nove mektebske godine, da se djeca obuku u novu, samo za tu priliku šivenu odjeću, da se sa cvijećem i malim zastavicama Islamske zajednice prošetaju ulicom ili mahalom, zajedno sa svojim muallimima i muallimama, uz ilahije i druge slične sadržaje, da im se uruče neki skromni pokloni koji će ih podsjećati na prvi mektebski dan. Uopće da taj dan bude različit od ostalih dana, dan koji će ostati u pamćenju i koji će njih, ali i druge koji to budu vidjeli, motivirati da i dalje dolaze i stječu osnovna vjerska znanja i ponašanja.
Uopće, uključivanje naše djece u ovakve i slične manifestacije, kao što su otvaranja džamija, mevludske svečanosti, dovišta i sl. nameće se kao nasušna potreba, jer se djeca kao akteri osjećaju sasvim drugačije nego kao posmatrači, a to je i svojevrsno uključivanje u džemat i sve one relacije koje on sobom nosi.
Naravno, za to je potrebno puno kreativnih energija, saradnje roditelja i Islamske zajednice u najširem smislu. No, prije toga, kod roditelja, u porodici se mora razviti shvatanje o potrebi mekteba, baš kao i potrebi škole, kao esencijalnoj vjerskoj i društvenoj potrebi, koja uspostavlja prve i osnovne koordinate mladog bića, uz njegovo dalje odgajanje i obrazovanje. Hoće li u svemu tome na kraju uslijediti i nagrade, kao svojevrsni stimulans, te kakve će naravi one biti, pitanje je za one koji vode ove aktivnosti, ali je valjda svima jasno da je mekteb jedan od naših najznačajnijih identiteta, aksiom bića i bivstva o kome se ne raspravlja.
Zato, uz predstojeće ramazanske mubarek dane, učinimo sve da, zajedno s postom i ibadetima, damo veliki ibadet svakovrsnoj afirmaciji mekteba, afirmaciji našeg identiteta.
A to se ni suhim zlatom ne može platiti, zar ne?!
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
