Duhovi Talibana u Francuskoj
Malo je informacija poznato o identitetu osobe kojoj je odbijen zahtjev za državljanstvo: zna se da je marokanskog porijekla i da je član misionarskog pokreta Teblig. Iako gotovo karikaturalna, mediji su prenijeli navodnu izjavu ovog čovjeka da je kazao: «Moja supruga nikada neće izaći van bez potpunog vela. Ja ne vjerujem u jednakost spolova. Žene imaju podređen status i ja neću poštivati principe sekularnog društva.»
Muslimanski lideri su tokom cijele debate oprezno reagirali, a samo reagiranje čovjeka kojemu je odbijeno državljanstvo, njegovu argumentaciju i iznesene stavove su osudili. I u samom francuskom društvu debata oko zabrane potpunog pokrivanja žena nije zadobila uobičajenu polarizaciju kao što je to bilo u ranijim slučajevima sučeljavanja javnog prisustva islama u evropskim društvima (referendum u Švicarskoj o zabrani izgradnje munara).
U francuskom slučaju, s jedne strane su kritičari koji ovakav oblik oblačenja nazivaju udarom na francuski nacionalni identitet (debata koja traje zadnja tri mjeseca u Francuskoj) dok su na drugoj strani francuski ljevičari koji opet problem nošenja nikaba u Francuskoj (oko 1900 slučajeva u zemlji koja ima populaciju od 5 miliona muslimana) nazivaju političkim trikom kojim aktualne francuske vlasti žele skrenuti pažnju sa mnogo značajnijih pitanja, a koji za cilj ima pridobijanje desno orijentiranih glasača na regionalnim izborima koji se trebaju održati naredni mjesec.
«Stranci koji dođu da žive u Francukoj trebaće potpisati jedan ugovor u kome će izraziti priznanje da je nošenje potpunog islamskog vela zabranjeno,» kazala je u nedjelju (7. 02. 2010) za Francuski radio ministrica za porodicu u Vladi Francuske Nadine Morano. Ona je dodala kako će klauzula «bez burke» zajedno uz propis kojim se odbacuje mougćnost genitalne mutilacije biti dodana u «integracijski ugovor» koji novopridošli u Francusku moraju potpisati od 2007. godine. Integracijski ugovor trenutno sadrži klauzule koje kažu da prisilni brakovi i poligamija nisu dozvoljeni u Francuskoj jer je «jednakost između muškaraca i žena osnovni princip francuskog društva.» Također, ranije je predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy proglasio da burka «nije dobrodošla u sekularnoj Francuskoj» podržavši zakonsko utvrđenje zabrane, ali ujedno se usprotivivši stigmatizaciji muslimana kojih u Francuskoj ima između 5 i 6 miliona. Treba podsjetiti da je Francuska još 2004. godine donijela zakon o zabrani hidžaba ili bilo kojeg drugog «sumnjivog» religijskog simbola u državnim obrazovnim ustanovama.
Reakcije evropskih medija i javnosti na ovakve poteze francuskih vlasti uglavnom naginju podržavanju zabrane. Ankete koje se u medijskim stavovima nude kao argumenti ukazuju da je većina Francuza za zabranu, a neke navode da je takav stav i kod većine «prosvijetljenih» evropskih muslimana. Američki pak mediji ukazuju da je unatoč svim strahovima i opravdanjima ovakav potez vlasti nešto slično autoritativnim praksama u zemljama u kojima se striktno i poptuno pokrivanje žena zakonski nameće. Urednički komentar New York Timesa u svom izdanju od 26. januara, 2010., ističe kako bi ovakvom potezu francuskih vlasti Talibani aplaudirali:
Lahko je vidjeti da se ljudska prava žena narušavaju kada jedna vlast od nje zahtjeva da umota cijelo svoje tijelo i lice u svepokrivajući veo, kao što su to radili Talibani kada su vladali Afganistanom. Trebalo bi isto biti lahko uvidjeti to narušavanje kada Komisija Francuskog parlamenta predloži, kao što je to učinila protekle sedmice, zabranu ženama koje nose takve velove – burku i nikab – korištenje javnih servisa, uključujući škole, bolnice i javni transport. (Muslimanska vela koja pokrivaju glavu zabranjena su u javnim školskim učionicama od 2004. godine). Ljudi moraju biti slobodni donijeti ove odluke za sebe, a ne da im one budu nametane od strane vlasti ili na njih budu primoravani od strane policije. Umjesto da osudi preporuku, predsjednik Nicolas Sarkozy izgleda je bio odlučan to čak i nadmašiti. On je već objavio da vela koja prekrivaju cjelokupna tijela «nisu dobrodošli» u Francusku. Lider njegove stranke u Parlamentu želi pak da se donese zakon koji će zabraniti ženama nošenje burki i nikaba na ulicama. Talibani bi ovim bili veoma zadovoljni. Ostatak svijeta treba izreći svoj prezir. Nažalost, francuski političari se čine tvrdoglavo slijepi na narušavanja individualnih sloboda. Uz regionalne izbore zakazane za mart, gosp. Sarkozy i njegovi saveznici su u očajnoj potrazi za načinima da odvrate javni gnjev zbog visoke stope nezaposlenosti. Teško je stvoriti radna mjesta, a daleko je lakše raspaliti anti-muslimanske predrasude. Francuska ima više od pet miliona stanovnika muslimana, više nego i jedna zapadno-evropska zemja. Za manje od 2 hiljade njih se kaže da nose velove koji prekrivaju kompletno tijelo, što ne predstavlja ozbiljnu prijetnju francuskom identitetu ili sigurnosti. Ali upravo zbog toga što ih je tako malo, one čine jednu primamljivo jeftinu izbornu metu. Udaranje po muslimanima bilo je snažno sredstvo prikupljanja glasova političarima francuske krajnje desnice, poglavito za Jean-Marie Le Pena. U jasnom nadmetanju sebi odgule jedan tio tih glasova, vlada desnog centra gosp. Sarkozyia potrošila je mjesece promovirajući ponekad glupavu, a ponekad opasnu «nacionalnu debatu» o francuskom identitetu. Nema te političke koristi koja može opravdati promoviranje mržnje.
