Palestina baner mali

Uvodnik: Budimo dostojni herojskih djela naše Armije

Uvodnik: Budimo dostojni herojskih djela naše Armije
16 Apr
2017

U povijesti Bosne i Hercegovine i nacionalnoj memoriji april je prepoznatljiv kao mjesec u kojem je počela višegodišnja agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali i herojska odbrana

Pripreme za agresiju su počele mnogo ranije. Početkom marta 1992. godine naoružane jedinice iz Srbije pokoljem Bošnjaka u Bijeljini najavile su njen brutalni i krvavi karakter. Predsjedništvo BiH je proglasilo stanje neposredne ratne opasnosti 8. aprila, a proglašavanjem ratnog stanja, 20. juna, agresorima su imenovani Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a. Agresija na Bosnu i Hercegovinu i njena odbrana trajali su od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. godine. Međunarodni sud pravde u Hagu 2007. godine, po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, objavio je presudu u kojoj je zaključio da je rat u našoj domovini imao međunarodni karakter, da su u njega bile aktivno involvirane susjedne države.

U ratu u Bosni i Hercegovini na jednoj strani bili su branioci, a na drugoj agresori iz komšiluka uz domaće izdajnike države. Branioci su iznjedrili herojsku Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Dan Armije, 15. april, samo je prigodan direktni povod za podsjećanje na herojsko vrijeme odbrane.

Niko nema pravo raditi da se u bošnjačkom narodu ubija slobodarski duh, duh otpora svakoj vrsti agresije i onemogućavati razvijanje visokog odbrambenog senzibiliteta na mogućnost ponavljanja genocida. Treba zapamtiti: oni koji su jednom počinili genocid, mogu to lahko ponovo učiniti. Desetak genocida nad Bošnjacima u zadnja tri stoljeća konačno moraju biti svakom Bošnjaku opomena i potpuno uozbiljiti naciju.

 

Prvenstveno Bošnjaci, dakako ne potcjenjujući učešće i drugih u određenom procentu, u više navrata su kroz oružane otpore nastojali očuvati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, njenu slobodu i državnost. Izdvajam ovom prilikom tri značajna pokušaja, od kojih je ovaj treći završen uspjehom.

Značajan organizirani pokušaj očuvanja autonomije i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, koji je uključivao formiranje velike bosanske armije bio je pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine. Unatoč početnim uspjesima, bosanska armija je nažalost poražena, ali nije uništen duh za slobodom. Međusobna zavađenost ondašnjih lidera, zavidnost i sujeta bili su neki od ključnih faktora neuspjeha bosanske armije. Žalosno je što nerijetko ovi faktori i danas isplivavaju na površinu u važnim pitanjima međubošnjačkih odnosa. Sadašnje aktere međubošnjačkih svađa, za sitni lični ili inostrani šićar, treba stalno podsjećati da je to put u poniženje i robovanje tuđem gospodaru. Nejedinstvo, ili neiskreno i licemjerno partnerstvo, koje je umnogome odredilo sudbinu Grašačevićeva pokreta, i danas jasno opominje one koji hoće pouku da uzmu. Ako toga nisu svjesni lideri, onda bošnjački narod itekako mora biti i, naravno, nesavjesne odlučno marginalizirati.

Bošnjaci su 1878. godine organizirali vojsku, i to u veoma kratkom roku, koja se ogromnim patriotskim srcem i hrabrošću, ali bez kvalitetne organizacije i vojne opreme, suprotstavila austrougarskoj okupaciji. Bosanska armija se odvažno borila, međutim u tako neravnopravnoj borbi uspjeh nije bio ostvarljiv. Uprkos tadašnjem neuspjehu, ne smije se zanemarivati i olahko prelaziti preko činjenice da se bosanska armija borila pod bosanskom zastavom i za bosansku stvar. Ta činjenica i danas snažno grije i inspirira ponosni bošnjački patriotski duh.

I konačno treći, uspješni primjer formiranja bosanske vojske jeste ono što danas zovemo Armija Republike Bosne i Hercegovine koja je sačuvala teritorijalnu cjelovitost države, vanjske granice u kojima je BiH priznata 1992. g. u Ujedinjenim nacijama. Da nije bilo ove Armije od 1992. do 1995. godine danas ne bi bilo države Bosne i Hercegovine. Ovo bi bio podijeljeni teritorij između Srbije i Hrvatske. Da nije bilo ove Armije danas ovdje ne bi bilo Bošnjaka ni koliko u rezervatima Indijanaca. Potpunu realizaciju genocidnog plana nad Bošnjacima onemogućila je naša Armija. Tačno je da je samo genocid u Srebrenici sudski potvrđen, međutim nad cijelom Bosnom sprovođen je isti plan, od iste vojske i policije, od iste politike i ljudi. Stoga, reći da je izvršen samo genocid u Srebrenici je nedopustivi eufemizam za sistematsko istrjebljenje Bošnjaka. Tako iritantno i uvrjedljivo zvuči sintagma „genocid u Srebrenici“, umjesto da se ističe cijela istina: genocid u Bosni i Hercegovini ili genocid nad Bošnjacima. Štaviše, potvrdu toga svestrano planiranog genocidnog projekta, 25 godina poslije, dakle ovih dana sramno potvrđuju paradoksalne srpske proslave tzv. oslobađanja bosanskih gradova od Bošnjaka: Bijeljine, Zvornika, Višegrada i dr. Da se ne radi o proslavljanju genocida, možda bi to nekome moglo biti smiješno ili jadno!

Svjesni sudbonosnog značenja i nevjerovatnog uspjeha u onakvim okolnostima, Bošnjaci i sve patriote moraju biti istinski ponosni na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, njena herojska djela, velike bitke i pobjede, heroje, šehide, gazije. Sve to zaslužuje trajnu uspomenu i poštovanje. Nikada ne smiju biti isti oni koji su Bosnu branili i oni koji su Bosnu izdali, a pogotovo ne oni koji su se aktivno protiv nje borili.

Iz muslimanske perspektive, a imajući na umu činjenicu sistematskog uništavanja muslimana i njihove kulture, Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila poput vojske Bedra, u smislu da je omogućila opstanak dostojanstvenog muslimanskog prisustva ovdje. Dakako, omogućila je to i svima drugima, ali ovdje smatram korisnim istaknuti tu činjenicu iz muslimanskog ugla, bez i najmanje primisli da se reducira uloga Armije, ili ona neosnovano svojata i prisvaja. Upravo zbog mnogostrukosti njenih uloga i zasluga, ali i utemeljene mogućnosti specifičnog razumijevanja te uloge, Armija RBiH zaslužuje našu još veću ljubav, a njeni borci pažnju i poštovanje. Jer, oni su najbolji dio nas, ma kako to neki tumačili!

Nesib ef. Hadžić u hutbi za ovaj broj podsjeća da je Muhammed, a.s., posebno isticao prve borce, one koji su prvi i malobrojni uzeli oružje u ruke, one kojima nije trebala mobilizacija da stanu u bojne redove na Bedru. Veterane, borce Bedra su isticali i ashabi i tabi’ini. Kao važni u zajednici bili su stalni članovi vijeća za izbor halife. Zar to ne bi i nama trebala biti poruka: da posebno poštujemo borce Armije RBiH, da nam bude privilegirana obaveza briga o šehidskim porodicama, da se ponosimo što poznajemo borca Armije ili što ga imamo u porodici, što imamo priliku da se sa njim družimo, da borcu dajemo prednost u mnogo čemu.

Niko nema pravo raditi da se u bošnjačkom narodu ubija slobodarski duh, duh otpora svakoj vrsti agresije i onemogućavati razvijanje visokog odbrambenog senzibiliteta na mogućnost ponavljanja genocida. Treba zapamtiti: oni koji su jednom počinili genocid, mogu to lahko ponovo učiniti. Desetak genocida nad Bošnjacima u zadnja tri stoljeća konačno moraju biti svakom Bošnjaku opomena i potpuno uozbiljiti naciju.

Niko nema pravo prljati čast borca za bosansku slobodu i čast Armije RBiH. Slobodarski duh se organizirano njeguje tako što se pronosi dobar glas i uspomena na ponosnog i hrabrog bošnjačkog borca u svojoj kući, kazuje o tome svojoj djeci, prijateljima i komšijama, priča u mahali, školi, na radnom mjestu, i svugdje gdje to prilike i okolnosti dopuštaju i čine prikladnim.

Dakako, uz aktivno pamćenje i podsjećanje na ono što je bilo, ne smije se dopustiti da ova država i ovaj narod sada i ubuduće ostanu bez svoje Armije, odnosno bez kapaciteta i organizacije da se mogu uspješno odbraniti od svih nasrtaja. Ova generacija boraca uspješno je, nakon mnogih neuspjelih pokušaja prethodnika, očuvala i, evo, predaje bajrak slobode i cjelovitosti države. Taj polog je svetinja i obavezuje na još uspješnije čuvanje toga emaneta i unaprjeđenje vlastitih sposobnosti i kapaciteta odbrane. Ne smije se više nikada doći u situaciju da se u redovima šalju bošnjačke glave na stratišta, pogotovo zbog nesposobnosti, izdaje ili potcjenjivanja značaja bošnjačkog borca-gazije i naše Armije. Il' šehid, il' gazija, trajno važeći je slogan i u miru i u ratu. U miru znanjem, poštenjem i radom, u ratu borbom za slobodu domovine.

Neka je svim bosanskim patriotama sretan Dan Armije, ponosne i herojske Armije kojoj imamo zahvaliti što možemo slobodno živjeti u svome identitetu, u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Borcima i šehidima se ne možemo odužiti, osim da molimo Allaha, dž.š., da ih obaspe Svojom neizmjernom milošću, a, s druge strane, da obećamo nepokolebljivo čuvanje i jačanje vrijednosti za koje su se oni borili.

 

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

Mišljenja