Kulturološko krštenje Kosova
Kao toliko puta do sada na Balkanu religija se odrodila od svoje iskonske poruke i pretvorila u oruđe podjele i instrument mobilizacije masa zarad jačanja kohezije nacionalne ili političke zajednice...
Uloga Srpske pravoslavne crkve ne samo u kosovskom konfliktu, nego i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, te njena sprega sa srpskim nacionalizmom u izvedbi Slobodana Miloševića je fenomen sam za sebe. Svođenje univerzalne poruke kršćanstva na bastiljon slijepog nacionalizma je nešto čime će se pravoslavni teolozi baviti vjerovatno nekada u budućnosti i tema je za sebe.
Zato ne čude oni koji su u borbi Kosovara za nezavisnost vidjeli još jedan primjer sukoba kršćanstva, tačnije njegovog istočnog učenja, sa islamom. Takva interpretacija sukoba nije se mogla jednostavno nametnuti kao što je to bio slučaj u Bosni i Hercegovini. Razloga za to je više, od činjenice da nacionalni identitet kod Albanaca nije bio usko povezan sa vjerskom pripadnošću kao što je to bio slučaj kod bosanskih muslimana - Bošnjaka, bosanskih pravoslavaca - Srba i bosanskih katolika - Hrvata. Takve crte se nisu mogle jednostavno povući zbog činjenica da albanski nacionalni korpus čini značajan broj kršćana. To naravno nije spriječilo srpske nacionaliste da nastave prizivati vrijeme kada su oni „branili Evropu od najezde islama“.
Povratnici iz Albanije
Simpatizeri islamističke ideologije među Albancima na Kosovu, ali i u susjednoj Makedoniji i Albaniji, za vrijeme „Miloševićeve intervencije na Kosovu“ pokrenuli su opsežnu medijsku kampanju u muslimanskom svijetu, ali i među muslimanskim zajednicama u regionu i Evropi u kojoj su „pravovjerne pozivali na džihad“. To je rezultiralo pokušajem infiltracije internacionalnih džihadista na Kosovo u periodu konflikta 1998-99. Međutim, albansko vodstvo vjerovatno poučeno bosanskim iskustvom ali i svjesno činjenica da se američka i zapadna podrška ne smije ničim kompromitovati je odlučno spriječila ovo pretvaranje njihove borbe za nezavisnost u vjerski rat. Prva grupa, očito izvidnica, internacionalnih džihadista spriječena je da uđe na Kosovo. Zaustavljeni su na granici sa Albanijom i iz Tirane deportovani u matične zemlje. Kasnije će se ispostaviti da se radilo o pripadnicima militantnog pokreta El-Džihad, tačnije krila koje je ostalo lojalno Bin Ladinovom zamjeniku Ejmanu El-Zavahiriju. Nakon što je ova grupa izručena Egiptu uslijedilo je organizovanje sudskog procesa poznatog pod nazivom Povratnici iz Albanije koji je bio drugi po veličini proces vođen protiv islamista u Egiptu, odmah iza suđenja svim umiješanim u atentat na egipatskog predsjednika Envera Sadata 1981. Na posljednjem zasjedanju suda 19.04.1999. izrečeno je 108 presuda: devetorica su osuđena na smrt, a jedanaest na doživotnu robiju uz teški fizički rad. Šezdeset presuda, među kojima su i osude na smrt, izrečene su u odsustvu, a među osuđenim na pogubljenje našli su se Ejman El-Zavahiri i njegov brat Muhamed. Organizacije za ljudska prava su tvrdile kako se radilo o sudskoj farsi a zbog činjenice da su osuđeni izručeni u Egipat iz SAD-a i brojnih zemalja Bliskog istoka bilo je očito da se radilo o orkestriranoj akciji kojom se pokušala slomiti kičma internacionalnog džihada kako se nikada više ne bi ponovila Bosna i odred El-Mudžahidin.
Vjerska dimenzija
Iako su se vođe kosovskih Albanaca na vrijeme svrstali na stranu američke vanjske politike i odbili koketirati sa sumnjivim islamističkim krugovima, to nije spriječilo srpske lobističke krugove, naročito, u SAD-u da dešavanjima na Kosovu nastave davati vjersku dimenziju. Radikalni desničarski krugovi u Americi su, a i danas to čine, citirali izjave srpskih imigrantskih glasila prema kojima je Clintonova administracija demokrata napravila najveću grešku intervenišući na Kosovu jer je stala na stranu El-Kaide protiv historijskog zapadnog saveznika - Srbije. Kako se kampanja za predsjedničkog kandidata na prošlim izborima u Americi zahuktla, ove optužbe najčešće voditelja republikanskih radio talk showova su postale jedan od najčešćih argumenata protiv demokrata i njehovog kandidata za predsjednika Baracka Obame . Oni su otišli tako daleko da su čak kritikovali i Bushovu administraciju koja je nastavila stopama demokrata i uradila sve kako bi podržala kosovsku nezavisnost. Tako je jedan od predstavnika te politike, američki političar i kolumnista Patrick J. Buchanan, u svojoj kolumni za World Net Daily netom nakon američkog priznanja nezavisnosti Kosova ustvrdio kako „albanski islamski ekstremisti već kuju planove o nekoj velikoj Albaniji koju bi činilo Kosovo, dijelovi Srbije, Crne Gore i Makedonije“, te kako “Kongres nikada nije odobrio bombardovanje. Srbija nas nikada nije napadala, a mi smo Srbiju pretvorili u svog neprijatelja, a sa njom i Rusiju kako bismo pomogli prilikom stvaranja još jedne muslimanske države na Balkanu“.
Ni zvanična američka administracija, demokratska i republikanska podjednako, nije ostala po strani kada je riječ o politizaciji vjerske pripadnosti aktera kosovske krize, samo iz sasvim drugih razloga. U više navrata se američka intervencija na Kosovu, pa i ona zakašnjela u Bosni, navodila kao kontraargument onima u islamskom svijetu koji su tvrdili kako je SAD-e u ratu protiv islama i muslimana. Zašto bi vjerska pripadnost uopšte bila bitna ako se radilo o zaštiti jednog manjinskog naroda od podivljalih nacionalista iz njihovog susjedstva s velikodržavnim ambicijama? Drugim riječima, ni najvećoj demokratiji na svijetu nije stran balkanski recept politizacije religije ukoliko donosi bilo kakvu političku korist. Sjedinjene Američke Države su u duhu ogrezlih ideologa balkanske politike ponovo posegle za vjerskim osjećanjima kada je trebalo pogurati međunarodnu podršku albanskoj nezavisnosti. Američka administracija je izvršila diplomatski pritisak, igrajući na kartu islamske solidarnosti, na Organizaciju islamske konferencije kako bi na proteklom samitu u Senegalu u završnoj rezoluciji usvojili odluku o zajedničkom priznanju Kosova. Američke saveznice- Turska i Saudijska Arabija lobirale su za rezoluciju o priznanju, ali je ona blokirana zahvaljujući diplomatskom utjecaju Indonezije, Azerbejdžana, Alžira, Egipta i Sudana. Očito je bilo da su protiv priznavanja nezavisnosti bile zemlje koje i same imaju pokrajine koje snivaju snove o vlastitoj nezavisnosti, ali je i pored toga ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov neposredno pred Samit izjavio kako zna da „nearapske i nemuslimanske zemlje pozivaju muslimanske zemlje na priznanje Kosova, koje je većinski muslimansko“, te je pozvao zemlje koje su priznale kosovsku neovisnost da razmisle o svojoj odgovornosti spram procesa koji je ocijenio “opasnim”.
Sakupljanje poena
Pored očitih ispolitiziranih tenzija između pripadnika islama i pravoslavlja na Kosovu tinja također vjerski unutaralbanski sukob koji prijeti da dodatno destabilizuje ionako tešku situaciju. Već duže vremena se čuju kritike islamskih krugova na prenaglašeno insistiranje na katoličkom indentitetu Albanaca, te prešutnom tolerisanju kontraverznih izjava katoličkog sveštenstva kojima se, kako oni tvrde, minimalizira islamska dimenzija albanskog identiteta. Ovo forsiranje katoličanstva je također politički motivisano i to prvenstveno od kosovskog političkog vodstva koje se plašilo da zbog činjenice da su muslimani većinsko stanovništvo na Kosovu ne izgube, naročito nakon dešavanja od 11. septembra, simpatije islamofobičnih zapadnih političkih centara moći. Ibrahim Rugova je sve do smrti u svojoj kancelariji imao svoju ogromnu sliku sa papom i trudio se da se ona uvijek nađe iza njega kada je svjetskim medijima objašnjavao zašto Kosovo mora dobiti nezavisnost od Srbije. Na tom fonu je i ideja da se glavnom trgu u Prištini da ime Majka Tereza, te izgradi spektakularna katedrala u centru Prištine.
Prema pisanjima islamskih web portala na albanskom jeziku, glavni biskup Kosova je u svom govoru u Briselu o stanju vjerskih sloboda albanske muslimane nazvao islamiziranim katolicima koji su bili prisiljeni prihvatiti islam za vrijeme osmanske vladavine. Islamski krugovi Katoličkoj Crkvi zamjeraju i što je njen sekretar Kshan Zefi izjavio kako su katolici zaslužni za oslobođenje Kosova. Prema pisanju novinara New Kosova Report Besnika Sinanija „katolici koji čine 10% Albanskog stanovništva na Kosovu predmet su političkog marketinga kako bi se pokazalo kulturološko pomijeranje kosovskih muslimana ka Zapadu, kroz posredovanje katoličanstva“.
Biskup Katoličke Crkve na Kosovu, don Dode Gjegji, ovaj politički marketing katoličanstva je nazvao „kulturološkim krštenjem“.
Kao i uvijek do sada na Balkanu kada se religija jednom uvede u dnevnu politiku teško ju je ikada više potisnuti i redovno se javljaju nove političke snage koje u tome vide priliku za prikupljanje političkih poena. Tako je Stranka pravde pokušala na prethodnim izborima profitirati na nezadovoljstvu velikog broja muslimana koji, čini se, osjećaju da se novim trendom pokušava minimizirati islam u identitetu novonastajuće države i koji sve češće pokazuju svoje nezadovoljstvo zvaničnom Islamskom zajednicom koja prema njima nije učinila dovoljno kako bi se suprotstavila ovom „kulturološkom krštenju“.
