Big-brotherizacija ili big-ihvanizacija? 
A jedan od tih rijetkih (pojedinaca), koji osobito fascinira – ne samo svojom užom specijalnošću i svojim originalnim osjećajem za umjetnost i medije, već i svojom neupitnom i otvorenom hrabrošću da stvari nazove pravim imenom – je i američki reditelj James Cameron – „tvorac“ mega hit-filmova „Titanik“ i „Avatar“.
Filmom „Avatar“ reditelj Cameron ekranizira vrlo staru priču o ljudskoj neutaživoj i bolesnoj „potrebi“ da sve podredi sebi, svom interesu i hedonističkoj, potrošačkoj svijesti. Hegemonija je u tom poretku „rješenje“ i jedini metod. Tako će, u spomenutom filmu, ljudi sa svojim korporacijama izvršiti invaziju na satelit najbliže zvijezde našeg sistema. A na satelitu, tom bizarnom, raskošnom svijetu i svojevrsnom „džennetu“ u Svemiru, postoji mineral neprocjenjive vrijednosti i moći kojeg treba maksimalno eksploatirati. No, u bezočnom naletu javljaju se problemi i prepreke – živa bića, domoroci, humanoidi koji žive u tom svijetu, a da bi se do minerala došlo treba sve uništiti i pretvoriti bića i stvorenja u robove, izbjeglice i nesretnike, a cjelokupnu floru i faunu u dim i pepeo. (Neki će kazati, koji su upućeni i koji se razumiju u svijet džina, da je opis tih bića savršeno identičan opisu džina i njihovog svijeta, kako se to navodi i u islamskim predajama, i da je sve to pomalo i opasno. Čitao sam da je Cameron izjavio da je inspiraciju za te kreature dobio putem sna svoje majke, da ih je njegova majka vidjela u snu, kao takve, što i nije, na koncu, isključena mogućnost da se radi o džinima. Ali, bez obzira, pitanje je šta će čovjek u njihovom svijetu – u svijetu koji nije njegov? I, naravno, da će biti opasno. Ta bića imaju svoj svijet a ljudi imaju svoj svijet, i svako je u svome svijetu miran i siguran. Dobro će pojasniti situaciju i hadis, kada je Poslanik, a.s., sa sobom poveo Ibn Abbasa u pustinju da razgovara sa džinima koji su tražili da im se govori o Kur’anu, pa je mladom Ibn Abbasu Muhammed, a.s., nacrtao krug iz kojeg ne smije izlaziti i u kojem će biti siguran. Jer, svako je u svome krugu – savršenoj formi – siguran!) Na koncu, čovjek ne uspijeva u svojoj hegemoniji jer nailazi na (udruženu) pobunu. Naravno, oni koji su gledali filmski spektakl, znaju da je riječ o bajci, o fikciji, o nerealnosti. Ali, pitanje ove kolumne glasi: zbog čega je nama Bošnjacima, ali i šire – muslimanima koji su pripadnici islamskog ummeta, bitna i signifikantna ova priča i film „Avatar“? Prije svega, zato što trebamo cijeniti izjavu reditelja Camerona, a kroz prizmu nje ćemo mjeriti i cjelokupni projekt (ali i našu svekoliku realnost), no, reditelj kaže, nedvosmisleno i hrabro, da ovim filmom projektira svoj bunt, svoje žestoko nezadovoljstvo i protivljenje svirepoj američkoj invaziji na Irak. To bi bio jedan od glavnih razloga, zbog kojeg bi ovaj projekt trebalo (više) cijeniti!
U „Avataru“ ima bitan detalj na koji se pledira, a to je pozicija – kontrolnog tornja, centra moći, gdje su smješteni ljudi koji upravljaju i kontrolišu cjelokupnu situaciju i koji kamerama prate događanja i sve aktivnosti na satelitu. Dakle, radi se o kontroli koja je u progresu i koja, na koncu, postaje (gotovo) potpuna. Tornju (kao da) ništa ne može izbjeći! Naravno, riječ je o „velikom bratu“ – „koji sve vidi“ i sve želi kontrolirati.
A sada smo s ovom temom „aterirali“ na Zemlju, među ljude. Jer, na Zemlji je moć „velikog brata“ velika i vidljiva. Ona oscilira između dedžalovsko/medijske, vojno/političke i hegemonističko/administrativne. „Veliki brat“ je ušao u (naše) zemlje, pokorio (naše) očeve, odveo (našu) braću i sinove (iz postelje), a naše majke, sestre i kćeri ne moraju iz svojih domova ni izaći a već su okupirane i slušaju naredbe „velikog brata“! „Veliki brat“ upravlja našim brakovima, on određuje broj djece u porodicama, čime će se neko zanimati, šta ćemo jesti, slušati i gledati, šta ćemo činiti. Vrlo često nismo ni svjesni da „veliki brat“ odlučuje umjesto nas! Treba (li) ga, na koncu, shvatiti kao Dedždžala – onoga koji se najavljuje u apokaliptičnim predajama!?
Mnogo puta smo čuli za izraz „veliki brat“, mnogi su čitali knjige o tome, koje govore o velikim urotama, koje raskrinkavaju lože i kontrolu svijeta, ali, sjetimo se onog banalnog i malog primjera u opasnim šou-programima, kojih ima gotovo na svakoj televiziji, kada se određeni broj ljudi zatvori u kuću na duže vrijeme i snima ih se u svim situacijama i svim detaljima, a svaki ih se dan poziva u „sobu velikog brata“ gdje primaju naredbe i gdje objašnjavaju neke svoje postupke, pravdaju se, plaču, mole, cinkaju itd. E, upravo tako postoji slika i prilika „velikog brata“ na makro planu, gdje on/i iz svoje lože kontroliše/u i upravlja/ju. Predsjednici, vlade, vojske, banke (dugovi, krediti, kamate), mediji, policije, narkodileri i mafija – sve su to ekspoziture preko kojih djeluje „veliki brat“. (A nas gotovo stalno zatiču emisije u kojima se vrijeđaju vrijednosti i svetinje islama, bilo da se radi o karikaturama u novinama ili televizijskim pseudohumorističkim emisijama; to se radi planski i smišljeno.)
Na engleskom jeziku „veliki brat“ se kaže big brother, a pojam koji označava njegovu vladavinu je „big-brotherizacija“ – to je proces koji je gotovo neizbježan, on je opasan, kao bolest srca i svijesti, kao kuga i opsada uma, gdje god je došla („big-brotherizacija“) nametnula se kao stanje (opsade i kontrole). Ali, mi imamo rješenje i odgovor na svaku novonastalu situaciju i na svaki problem: ukratko, ako tu hegemoniju prepoznajemo i demaskiramo pod krinkom „velikog brata“ i „big-brotherizacije“, naš odgovor će biti: BIG-IHVANIZACIJA muslimanskog bića, što bi u prijevodu značilo: veliko bratimljenje muslimanskog bića!
Treba li ponoviti i dokaze vjere: „Doista su vjernici braća!“ (Hudžurat, 10.) Ili Poslanikovo, a.s., upozorenje: “O Allahovi robovi, budite braća, kako vam je Allah zapovjedio!“ A pitajmo se, na koncu, glasno i jasno, jesmo li braća jedni drugima!? Jesmo li?
Ukratko: NISMO, braćo! Nažalost.
P.S. Prisustvovao sam jednom seminaru/druženju Bošnjaka u Štutgartu nekoliko dana prije nove godine, upravo onda kada gotovo čitav kršćanski svijet ne radi i kada svetkuju. No, to druženje hoću navesti kao očit primjer otpora hegemoniji i bezočnom globalizacijskom i kršćanskom poravnjanju. Naime, organiziralo se dvadesetak bračnih parova, sa djecom, da te dane provedu skupa, našli su kuću koja je namjenski pravljena za takve sadržaje i zahtjeve. I tih je gotovo sedamdesetak ljudi provelo zajedno pet dana u kući sa organiziranim i raznovrsnim sadržajima. A mene su ove godine pozvali kao imama iz Bosne. Pet dana smo se družili, redovito u džematu klanjali, svaku noć su bila velika predavanja poslije jacije, a poslije sabaha kraća, organizirali smo i dva dana posta, sehure i iftare (za Ašuru), bavili se i sportom, zajedno jeli, boravili u salama, u sobama (muškarci i žene u odvojenim sobama i spratovima), šetali, mnogo razgovarali, gledali filmove i dokumantarce, djeca su nam predstave organizirala itd. Sve u svemu, to druženje je bilo više nego uspješno, učesnici su prezadovoljni, jer smo uspjeli na jednom mjestu u pet dana, suprotno procesu „big-brotherizacije“, uspostaviti proces „big-ihvanizacije“. Koji nam tako očajno fali!
