Puna trudnoća
Opet, posmatrao sam rasplamsalu vatru i bujicu strasti, ljubavi i emocija, koja se izlijeva po bh. gradovima nakon odigranih utakmica nacionalne reprezentacije, ali i reprezentacija bratskih nam država. Zamalo, pa rekoh majčinskih država. Jerbo, svi u BiH, ali i šire u regionu, imaju majčinske destinacije/države, pa trebamo onda i mi (uglavnom zbog politike i ekonomije) izbjeći jetimski status. Iz drugog ugla, posmatrao sam to bučno navijanje i slavljenje po ulicama bh. gradova i primijetio isto tako jednu stvar – sinova za rat ne fali! Ali, kome je do rata, hajde bogati (sic)!
No, mislio sam na drugi rat, drugu vrstu rata koju vode ovdašnji bh. muslimani, dakle, Bošnjaci, između sebe. Naravno, imat ćemo u vidu, u izvjesnom smislu, i izjave pojedinih sociologa koji kažu da Bošnjak nužno ne implicira samo bosanskohercegovačkog muslimana koji živi na prostoru BiH, ali i drugdje, već da unutar bošnjačkog konteksta egzistiraju, pored teista, sada već i ateisti, agnostici, pa možda i (još uvijek usamljeni) primjerci drugih religijskih uvjerenja, itd. U tom smislu, shvatit ćemo bošnjački korpus kao sublimat u potpunosti nekoherentnih vjerskih uvjerenja, osjećaja i stremljenja i uopće pogleda na život i svijet u kojem se živi, dok u kulturološkom smislu svi ti „sa vjerom i pogledima na život i svijet različiti“ pripadaju zajedničkom korpusu i entitetu, dakle, svi su Bošnjaci.
Ostavit ćemo druge (vanjske faktore) po strani, koji su razložna priča sama za sebe, ovom zgodom tretirat ćemo samo taj naš polutamni i uski bošnjački vilajet, tu našu „skromnu“ svijest. Također, ostavit ćemo i teorije po strani, one se na kraju zaborave, pamte se primjeri, povijesni primijeri, epizode, koje su kockice u izgradnji mozaika povijesnog zaključivanja.
Pa evo i primjera: Ovdašnji scenarist i tekstopisac F. Isović u udarnom terminu subotnjeg dnevnika (13.02.) na FTV-u pročitao je svoj komentar u kojem naziva fašizmom to što se u sarajevskim školama, gdje su Bošnjaci većina, u toku trajanja časova vjeronauke u hodniku ostavljaju Ana i Milan koji ne mogu pohađati islamsku vjeronauku. On pledira na fašizam koji je na djelu, kojeg vrše Bošnjaci koji su u većini. Bez obzira, kako kaže, fašizam ne može biti mali, isto kao što se ne može biti malo trudno – to je fašizam u pravom smislu riječi. (Isto tako, ne može se biti malo i islamofob!) Zato on ne želi da učestvuje u fašizmu – i njegov će sin Adem biti u društvu Ane i Milana i neće pohađati islamsku vjeronauku, zato što on ne želi da bude u posrednom smislu fašist.
Ali, nije u tome kvaka! Stvarna poenta je u tome što on kao roditelj svog djeteta Adema, ne želi i ne podnosi, zapravo, ne može se suočiti sa stvarnošću da u sarajevskim i uopće bh. školama postoji vjeronauka na koju djeca idu masovno i koja je postala gotovo obligacioni predmet (voljom građana/roditelja). A ako se prema Ani i Milanu vrši diskriminacija, onda to nije zbog toga što će oni biti u hodniku (a nikakva djeca ne ostaju u hodniku) dok traje islamska vjeronauka već zbog toga što kantonalna ili općinska vlast nije osigurala fratra ili popa koji će doći i tu djecu učiti vjeri i odgoju. U tome je fol, a što bi sada nečiji Adem ostao po strani, sam samcit, i za njega bi trebalo osigurati nekakvog učitelja marksizma i socijalizma, naravno, ako takvih egzemplara uopće ima.
Nekoliko dana kasnije na Radiju Federacije u emisiji „Centralni zatvor“ tema je bila jesu li muslimanima povrijeđena osjećanja u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, je li moralo baš prvo reagirati udruženje „Majke Srebrenice“ i manipulira li neko njima (majkama)?
Urednik i voditelj emisije bio je Adi Sarajlić, koji je naravno bio krajnje pristrastan i stao na stranu kvaziumjetnosti F. Isovića. Ne znam jesam li ikada više čuo osuda koje su išle na račun majki Srebrenice, k’o biva u kakvim vilama i kućetinama žive, ništa im ne fali, uživaju luksuz itd. A gdje bi trebale da žive, je li možda u kakvim šupama i kakvim izbama, je li možda u mezarovima, stjeće se dojam kao da bi to željeli pripadnici „nordijskih bataljona“ koji su branili Bosnu iz sigurne daljine. No, blasfemija sa svinjom i dženazom je posebna tema, ljudi to uglavnom osuđuju, naravno ima izuzetaka koji će potvrditi pravilo. Ali, ima jedan detalj, koji je ofirao urednika i voditelja Sarajlića, a koji će opet kazati da smo naopaki jer radimo neke stvari mimo „genetskog koda i zahtjeva“ i naravno zato što su neki plaćeni da to tako rade, moraju, dakle, opravdati sredstva. No, upitan je Adi Sarajlić od strane slušatelja jede li on svinjsko meso!?
Prvo kratki tajac, pa onda malo izvlačenja, kao to je nebitno za ovu temu, ali pošto se insistiralo, Adi je odgovorio da ne jede svinjsko meso. Gotovo je ista situacija bila i sa ovim našim podržavateljima Queer festivala, oni to pasionirano podržavaju, ali da vide svoju djecu u tim defileima homoseksualnih i lezbejskih parova onda bi situacija bila znatno drukčija. A njihova djeca latentno imaju časove vjeronauke kod kuće, potajno im dolaze vjeroučitelji, oni diskretno idu na džume i na bajrame, ne jedu svinjsko meso, ali za neke stvari su plaćeni. A ponavljamo da se radi gotovo uvijek o našim ljudima.
Naravno, Adi je dodao da on ne jede svinjsko meso ali ne zbog vjerskih razloga. No, to nama sada više nije bitno. Bitno je da smo naopaki i među sobom konfrontirani u jeku visoke i pune trudnoće, pa šta god to značilo i pa šta god se na koncu (po)rodilo!
