 Promjene su u životu nužne, ali ih često nije lahko probaviti. Jednako je teško prilagoditi se novim muzičkim trendovima ako ste odrasli na pjesmama Safeta Isovića i Zaima Imamovića. No, imate li djecu u tinejdžerskiim godinama velika je vjerovatnoća da će vas šokirati njihov muzički ukus - hip-hop ili rap, muzika urbane afro-američke mladeži sa mnoštvom opscenih pokreta, ali i brojalicama koje svojom porukom svjedoče i o njihovoj izgubljenosti i frustraciji i društvu koje se ne osvrće na njihove potrebe.
Zijad Imamović
 Promjene su u životu nužne, ali ih često nije lahko probaviti. Jednako je teško prilagoditi se novim muzičkim trendovima ako ste odrasli na pjesmama Safeta Isovića i Zaima Imamovića. No, imate li djecu u tinejdžerskiim godinama velika je vjerovatnoća da će vas šokirati njihov muzički ukus - hip-hop ili rap, muzika urbane afro-američke mladeži sa mnoštvom opscenih pokreta, ali i brojalicama koje svojom porukom svjedoče i o njihovoj izgubljenosti i frustraciji i društvu koje se ne osvrće na njihove potrebe. Ne hajući za naš muzički ukus, ta je vrsta muzike zavladala i našim prostorima i to ne samo kao muzički pravac, nego sve više i kao način ponašanja. Dovoljno je samo baciti pogled na način oblačenja, gestikulacije, frizure, hod i pokrete, te nadiruće generacije. Odrasli na MTV-u i VIVI, njihovo poimanje sevdaha i tradicionalnih muzičkih vrijednosti tako je površno da će im uskoro ime Zaima Imamovića značiti isto koliko Eminemu znači opera.
Ali, ako se tek malo potrudimo i ostavimo predrasude po strani te uznastojimo doći do nekoliko informacija o svjetskoj hip-hop sceni, shvatićemo da ni ovdje nije istina onakva kavom se na prvi pogled čini. Naime, hip-hopperi i/ili rapperi svojevrsne su žrtve jednog miljea koji ih je i porodio, jednog načina života i razmišljanja čiji su postali najvidljiviji protagonisti, ali i žrtve. Taj začarani krug u kojem rapperi prvo pjevaju u kvartovima potlačenih, punim nasilja i nepravde, zatim stiču svjetsku popularnost da bi potom i sami postali žrtve tog istog nasilja govori da nešto u osnovi ove pojave nosi zlo kojega se vrlo teško osloboditi.
Kad rapper od neobrazovanog crnca iz siromašnog kvarta postane globalna zvijezda, on sasvim dobro zna da svoju slavu duguje takozvanoj hardcore-žestokoj publici iz istih takvih kvartova koja je u njemu vidjela svog elokventnog glasnogovornika. Ovi žestoki momci i cure, međutim, traže od svojih idola da i dalje žive život ulice mada posjeduju luksuzne vile, automobile i sve što bi ih normalno trebalo udaljiti od života crnačkog getoa. Tako novopečene zvijezde nemaju izbora jer znaju da je žestina koja im je pomogla stepenicama slave neophodni sastojak održanja na vrhu popularnosti. Tek, ovi mladići i dalje posjećuju zloglasne lokale i često zameću kavge sa šaketanjem i pucanjem u kojima sve češće gube i živote. Tako se krug zatvara, a da njihova muzika i popularnost nisu učinili ništa da poprave sumornu situaciju koja ih je i nagnala na te socio-kritičke nabrajalice. Spisak žrtava ovakvog načina života sve je veći: Proof-desna ruka Eminema, Tupac Shakur, B.I.G i mnogi drugi. Svi oni bili su opsjednuti potrebom da i kao zvijezde vode otpadnički život, a to ih je koštalo života.
Naš prirodni interes za ovo pitanje obuhvata i muslimansku crnačku populaciju i način na koji ona reagira na ovakve izazove. Tako nailazimo na nemali broj muslimanskih rappera u Americi koji svim silama nastoje pokazati da rap nije seks, droga i nasilje, nego može biti i moderni muzički izraz putem kojeg je moguće širiti poruku islama. Ipak, oni se u tim pokušajima susreću s mnogim teškoćama. I dalje postoji jaz među generacijama kad je u pitanju želja roditelja da svojoj djeci omogući najbolji odgoj. I prema onoj staroj, ako ih ne možeš razuvjeriti priduži im se, sve je više konkretnih primjera koji pokazuju neke od načina prilagođavanja ovom modernom fenomenu.
Na primjer, vlasnik muzičke agencije u Oaklandu Abdul-Dželil al-Hakim kaže da je hip-hop najnovija faza u islamskom komuniciranju sa omladinom, nakon što se to radilo preko uspješnih sportista i šoumena.
Međutim, publika često nema pojma da su poruke sadržane u muslimanskom rappu uopće islamske. Al-Hakim upozorava da iako su mnogi rapperi pod utjecajem islama, teško je prepoznati ko je od njih musliman, a ko nije. Osim toga prisutan je problem i podjela u islamu jer kompleksna slika islama koju čine sunniti, ši‘iti, nimalo ne olakšava razumijevanje poruke koju rapperi žele odaslati svojoj publici.
Ovakve hip-hop grupe imaju dvije vrste publike: onu žešću koja slijedi dobro poznate hedonističke obrasce hip-hopa i onu umjerenu, muslimansku koja od hip-hopa očekuje utjehu i istinu. Veliko je umijeće ostati vjeran sebi u uvakvoj situaciji. Rapper Akil kaže da on ne nastoji nikome naređivati šta da radi, jer ako upreš jedan prst u drugog, upro si četiri u samog sebe. On nastoji biti vjeran principima o kojima pjeva i to je sve.
Ipak, kod muslimanske zajednice prisutan je i određeni stepen aktivizma. Kad se u američkom časopisu pojavila naslovnica sa rappericom Lil Kim koja je nosila muslimansku mahramu na glavi, a donja polovica tijela joj ostala skoro naga, to je naišlo na žestoke reakcije muslimanske hip-pop i šire javnosti.
Golema je razlika između mainstream rapa i muslimanskog rapa. Kad, recimo, Capital D. repuje on ne slijedi poznatu hip-hop mantru: žene, auta i nakit, nego pjeva stihove o Allahu, kritikuje rat u Iraku i obrušava se na velike multinacionalne korporacije. Na taj način se stvara pop kultura među mladim muslimanima koji tako željno očekuju promjene u njihovim mračnim i besperspektivnim kvartovima.
Poruka koju odašilju rapperi poput Capital D. je ova: Moguće se baviti umjetnošću, biti sretan i zadovoljan, a uz to još i musliman”. Valja primijetiti da se i sama islamska rap-poruka mijenjala u zadnjim desetljećima. Kasnih 70-tih bile su to poruke Nacije islama i njihovog radikalnog vođe Louisa Farrakhana. U zadnje vrijeme, međutim, pjesme se okreću ortodoksnom islamu. Izvođači također sve češće nastupaju samo u prostorima gdje se ne toči alkohol. To ograničava broj posjetilaca, ali su rapperi uporni u svojoj namjeri.
Ipak, ima i onih koji se protive ovakvom načinu širenja islama, ne samo zbog neislamskog imidža rap muzike, nego i zato što smatraju da je muzika općenito zabranjena u islamu.
Jedno je sigurno. Muslimani hip-hopperi su tek na početku. Vjerovatno će zabluda i grješaka biti još puno, ali su odlučni da istraju, jer ne žele da ih etiketiraju kao kriminalce samo zato što pripadaju islamu. Njihova inventivna imena kao što su Mecca2Medina, Sheikhspeare, The Pearls of Islam postaju dio muzičkog hip-hop arhipelaga. Bosanski rap, dosta inventivan, ali odveć psovački, zasad još oslikava turobnu stvarnost i više je vapaj pesimiste, nego što nudi bilo kakva rješenja. Muslimanski rap kod nas još ne postoji, ali ne znači da i tome uskoro nećemo biti svjedoci. Barem je dosad sve što se desi u muzičkoj Americi imalo snažan odjek i u Bosni. Pogotovo znajući da naše muzičke zvijezde već neko vrijeme ašikuju s islamom. Počelo je sa predramazanskim koncertima i ilahijom na električnoj gitari, a možda završi muslimanskim rapom. Hoćemo li se znati nositi sa tom pojavom, pitanje je na koje treba početi tražiti odgovor već sada.
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
