|
i mislim da je neopravdano potisnuta u odnosu na slovenačku ili hrvatsku kaže prof.dr. Almedina Zuko, prva žena - dekan u povijesti Veterinarskog fakulteta. Prof. Zuko, pored ostalog ističe da su žene neopravdano nezastupljene u društvenom životu, te da zbog obaveza u kući nemaju odviše vremena da se više angažiraju
 Prof.dr. Almedina Zuko je prva žena u 58-godišnjem postojanju Veterinarskog fakulteta koja je postala dekan ove visokoškolske ustanove. I ne samo to, ona je jedna od rijetkih žena u ovom zanimanju (veterinara) za koga mnogi misle da je muški posao. Stoga, imali smo dosta povoda za razgovor, a za početak dekanesa Almedina Zuko o sebi i svojoj karijeri kaže:
Rođena sam 1963.godine u Sarajevu, na Vratniku. Poslije osnovne škole završila sam srednje medicinsku školu da bi 1981.godine upisala Veterinarski fakultet. Po diplomiranju kako nisam mogla dobiti posao, to je tada za mene kao sarajevsko dijete bio hendikep i kako nisam imala zaleđinu, odlazim 1986.godine u Veliku Kladušu. Tu radim nepunu godinu dana, a potom dolazim u »Simes« u Visoko. Prijavljujem se 1989.godine na postdiplomski studij na parazitologiji i tu ostajem u svojstvu volontera. Mogu reći da sam kao volonter po trajanju postala rekorder. To znači da sam četiri godine po izradi svog magistarskog rada i teme koju je svojevremeno finansirao SIZ za obrazovanje radila na tom projktu na kome tek 1991.godine zvanično postajem saradnik. Taj status je opet bio na određeno vrijeme. U međuvremenu sam se udala i rat je u BiH krenuo. Tek krajem 1994.godine dolazim na Vaterinarski fakultet gdje dobivam radnu obavezu. Više nisam saradnik na projektu, nego dobivam izbor naučnog saradnika. To znači da ponovo nisam imala sreću da učestvujem u nastavi. Konačno, za višeg asistenta na predmetu parazitologija i invazione bolesti kod životinja izabrana sam 1997.godine, da bi godinu dana poslije doktorirala, a 1999.godine postala docent. Zatim, postajem vanredni profesor na istom predmetu (parazitologija) kao i 2004.godine na predmetu akvakultura. U proteklom desetogodišnjem periodu bila sam koordinator na dvadestak kako nacionalnih tako i međunarodnih projekata iz oblasti parazitologije i akvakulture. No, i pored toga što se bavim pisanjem knjiga i educiranjem važno je što sam uspjela održati moju vezu sa terenom, sa ljudima iz BiH. To je jako bitno jer mi smo vezani za rad sa farmerima. Bitno je održati u sebi taj zov struke.
Za zanimanje veterinara žena mora uložiti duplo više truda
Odakle ustvari kod Vas taj zov, ljubav za veterinarskim pozivom. To Vas pitam, prije svega, zato što ste vi dijete urbane sredine, a znamo da se za veterinarski poziv mahom opredjeljuju ljudi sa sela?
Ja sam završila srednju medicinsku školu i moja životna želja bila je medicina. Željela sam baviti se nečim što je vezano za laboratorij i neku vrstu dijagnostike. Predala sam dokumente na Medicinski fakultet, ali opet i pored moga pokazanog znanja na testu imala sam hendikep u tome da sam rodom iz Sarajeva. Naime, tada su prilikom upisa 1981. godine oni koji su dolazili sa strane dobivali 6 bodova na osnovu tzv. privremenog mjesta boravka tako da su mi upravo ti bodovi onemogućili upis na Medicinski fakultet. Moj rahmetli otac mi je tada predlagao da upišem stomatologiju, ali ja sam iz nekog revolta zbog svega toga odlučila upisati veterinu. Otac me je pokušao odvratiti govoreći mi: » Šta ćeš ti na veterini, pa ti si kravu jedino vidjela na televiziji u emisiji Znanje-imanje«. Otišla sam na veterinu i nisam pogriješila. Imala sam odlične ocjene, a otac me je ponovo nagovarao da na drugom semestru pređem na Medicinu. Nisam to uradila iz prostog razloga što mi se odnos profesora prema studentima izuzetno svidio. To me je u krajnjoj liniji i opredijelilo da ostanem na Veterini. Odista, i dan-danas na ovome fakultetu postoji jedan prisan, fer i korektan odnos profesora i studenata. Naravno, nakon svog postignutog uspjeha, imala sam namjeru da i dalje ostanem na fakultetu kao asistent. No, izgleda nije mi bilo nafaka dok, eto, nisam obišla okolna mjesta po BiH da bi na kraju bilo ono »Lesi se vraća kući«. Svoje iščekivanja nisam iznevjerila, a svojom upornošću došla sam do uspjeha. Vjerujte, za ovo zanimanje žena mora duplo više truda da uloži kako bi se dokazala.
Šef ste i predajete na katedri za parazitologiju i invazione bolesti kod životinja. Sa kojima se mi invazionim bolestima životinja najčešće susrećemo?
Zavisi o kojoj vrsti životinja govorimo, ali najčešće u posljednje vrijeme kod preživara su bolesti: metiljavost –od endoparazita, dok su kod ektoparazita česte šuga i krpelj.
Šta je sa brucelozom?
To nije moj fah. Najkompetentniji za to je profesor Tarik Bajrović. Posljedice bruceloze su dugoročne. No, znate kod nas bolest je nekako pravilo da dok se ne počne dijagnosticirati neka bolest i ne zna se da ona postoji. Recimo, kod nas je jedan izvjesni period bila aktuelna qju groznica. A, kju groznica se nikad prije nije ispitivala. Onda se neko dosjetio da se treba ispitivati kju groznica. I, noramlno, kada vi ispitujete, hvala Bogu da ćete je i naći. Takva je stvar i sa brucelozom. Nezgodno je da ja govorim, ali o tome vam profesor Bajrović može više reći. Znam da je profesor govoreći o genezi nastanka iznio da je bruceloza vezana i za uvoz koji se desio. Drugim dijelom to ima veze sa parazitozama gdje vrlo često dolazi, naročito kod ovaca, do unakrsnih reakcija. Znači, ovca se proglasi bruceloznom, uspostavi se da ona ima miješano i parazite, te se desi nekada da bude lažno pizitivna reakcija. U jednoj situaciji to bude pozitivno, a u drugoj negativno. Imate i takva očitavanja i reakcije da se naprosto ne zna šta je ovci. Tu može biti i parazit koji će vam dati pozitivnu reakciju.
Prije klanja kurbana treba izvršiti analizu krvi na brucelozu
Aktuelna je kupovina stoke za kurbane. Šta biste mogli savjetovati?
Po tom pitanju- pitanju klanja kurbana, mi smo sa odsjeka za zarazne bolesti dali obavještenje apelirajući da prilikom kupovine kurbana treba biti vrlo oprezan. Obavezno treba uraditi analizu krvi na brucelozu. Naravno, treba imati na umu da oni koji su nanijjetili zaklati kurban imaju još veću obavezu te provjere. Bruceloza se jako proširila po BiH i tu je neophodno biti vrlo oprezan. Prije klanja se to svakako mora uraditi. I to ne samo zbog sebe, nego i zbog ukućana kao i drugih koji dobivaju kurbane. Mi sada imamo priliv dijagnostike, jer ljudi donose uzorke na ispitivanje. Recimo samo da se za 4 do 6 sati može pregledati oko hiljadu tih uzoraka.
Granice BiH su porozne, stoka se uvozi bez kontrole. S druge strane imamo evropski integracioni proces. Koliko će ti procesi utjecati na zaštitu životinja i sigurnost hrane kod nas?
Zakon o veterinarstvu postoji i na državnom i na entitetskom nivou. Normalno, stariji je onaj na državnom nivou. Raduju me ti procesi integracija. Mislim da će to uvesti red i natjerati nas da uvedemo neke nove pakete mjera i set novih zakona. Treba reći da kod nas Ured za veterinarstvo egzistira negdje od 2000.godine i jedina je institucija u oblasti veterinarstva na državnom nivou. Ured za veterinarstvo je sada uskladio neke stvari u smislu bolje zaštite. I naš Veterinarski fakultet je jedini fakultet veterinarstva u BiH. Organizacija na fakultetu nije baš jednostavna. Mi radimo u naučne i edukativne svrhe i istovremeno imamo stručno-operativni rad. Ured za veterinarstvo je 2005.godine nominirao, vezano za zdravlje životinja, sedam nacionalnih referentnih laboratorija koje se nalaze na Veterinarskom fakultetu. Najviše smo uspjeli krenuti prema Evropskoj uniji iz segmenta ribarstva. Po sadašnjim normama veoma su teške mogućnosti da mi izvezemo bilo šta. Jedino što možemo izvesti prema sada postojećoj legislativi i po postojećm uvjetima jeste riba. Jedino se riba za izvjesno vrijeme može izvesti iz ove države.
Sa razvojem dijagnostike otkrivamo sve više zoonoza
Ljudi sve češće obolijevaju od bolesti životinjskog porijekla. Navedimo samo bolesti kravljeg ludila i ptičije gripe. Te bolesti postaju sve opasnije i raširenije?
Kako imamo sve veće mogućnosti naučno-istraživačkog rada to sve više otkrivamo tih zoonoza. Nekada je to bio pjegavi tifus ili nešto što je prije haralo. Ne mislim da je nešto specijalno danas. Sve su prenosile životinje. Radi se samo o genetskoj modifikaciji virusa. To nosi samo vrijeme. Sada je to ptičija gripa ili BSE, sutra nešto već drugo. Međutim, mi u BiH imamo veći problem sa onim starim zoonozama. Nemamo mi toliki problem sa BSE-om i avijalnom influencom u smislu prijenosa na čovjeka. Naš Veterinarski fakultet pravovremeno je dijagnosticirao avijalnu influencu kod labudova na Plivskom jezeru, a kod nas se radi i dijagnostika BSE kod junica starijih od 30 mjeseci. To jeste prisutno u svijetu, ali kod nas se te bolesti drže pod kontrolom. No, mi imamo problema sa zoonozama tipa bruceloze. To su naše zoonoze. Ukratko, kod nas ipak ima neko u ovoj državi ko brine o tome. Sistem hijerarhijske kontrole postoji i na državnom i na entitetskom nivou. Konkretno, recimo za avijalnu influencu je potpisan ugovor između Veterinarskog fakulteta i Ureda za veterinarstvo da se sukcesivno obavljaju analize. Tu dijagnostiku plaća Ured za veterinarstvo iz svog budžeta. Ista je stvar i za kravlje ludilo. Ured za veterinarstvo je nominirao referentne laboratorije za BSE pri Veterinarskom fakultetu i pri Institutu »Vaso Butozan« u Banjoj Luci. Znači, svi uzorci koji se dostave za zaklana grla krava preko 30 mjeseci, dolaze na analizu. Svi izvještaji tih analiza normalno dostavljaju se Uredu za veterinarstvo. Ured dakle ima uviđaj tačno koliko je krava zaklano na tlu BiH.
Sa te strane možemo li reći da smo zaštićeni?
Da. Postoji sistem kontrole.
Jedemo li zdravu hranu?
I tu postoji sistem praćenja kvaliteta hrane. Posebno se prati rezidu u hrani namirnica animalnog porijekla. Imamo agenciju za sanitarne kontrole, i to na državnom nivou. To je ustrojio Ured za veterinarstvo. Potpisan je ugovor sa nekoliko laboratorija koje prate i imaju monitoring rezidua na nivou BiH. Primjera radi kada vi donesete meso ribe - oni ispitaju na tom ribljem mesu da li ima ostataka antibiotika, da li ima teških metala, da li ima ikakvih hemijskih rezidua. Sve to se dostavlja Uredu za veterinarstvo.
Kupujete li domaće proizvode?
- Kupujem, i to ne samo zbog patriotizma nego zbog kvalitete. Hvala Bogu da imamo proizvode iz Bosne i Hercegovine. Ponosna sam na to. Naša hrana je na zavidnom nivou i mislim da je neopravdano potisnuta u odnosu na slovenačku ili hrvatsku. A, na osnovu analiza možemo ustvrditi da su naši proizvodi puno kvalitetniji. Vidite naš kefir je bez konzervansa. Isto tako i pavlaka Milkosa, dok kod drugih te pavlake, upravo zbog konzervansa, mogu stajati i po tri-četiri mjeseca. Da ne govorimo o drugim našim kvalitetima.
Ribarstvo je vaše područje interesiranja i istraživanja. Čujemo brojne savjete da je riba neophodna u našoj ishrani, te da ona znatno produžuje život čovjeka. Da li je to baš tako?
Jeste. Zna se koji nivo aminokiselina, vitamina i svega ostaloga ima u ribljoj hrani, općenito u ribama u odnosu na »crveno« meso. No, opet s obzirom da (da se malo našalim) ja radim u ribarstvu dvadesetak godina, ja radije naručim janjetinu. Naime, naša je navika da više konzumiramo crveno meso. Vrlo malo procentualno godišnje jedemo ribu. U Kini ili Indoneziji to je daleko više. Neminovno, to se tiče i kulture življenja. Nažalost, mi rijetko za jelo imamo ribu. Eto, i pored ove zdravstvene situacije i pojave zoonoza- briceloze, kju groznice i ostaloga, što je opet puno kroz medijski pristup pomoglo ribarstvu, nismo promijenili svoj odnos. Doduše, taj broj konzumenata ribe u odnosu na druge namirnice animalnog porijekla jeste u blagom porastu, ali s obzirom na vrijednosti ribe to bi moglo biti daleko više. Jednostavno, riba sadrži nezasićene masne kiseline za razliku od holesterola u drugom mesu.
Postoji li opasnost, recimo, »ribljeg« ludila ili druge slične bolesti?
Ne postoji. Ne postoji zato što prilikom hranjenja ribe, a obzirom kada se pojavilo kravlje ludilo (BSE), došli su normativni akti koji se moraju poštovati . To se tiče onoga da se paletirana hrana koja je sadržavala mesno-koštano brašno mora ukinuti i umjesto nje uvesti soju u ishrani riba. Fabrike koje su proizvodile takvu hranu morale su se odmah preorijentirati na soju. Time je takva mogućnost u startu suzbijena. Što se tiče samog zoonotičkog karaktera, odnosno da neka bolest sa ribe prijeđe na čovjeka to nema nikakve mogućnosti. Znači, sve virusne i zarazne bolesti kod riba pogubne su za riblju populaciju, a nisu za čovjeka. Osim jedne vrste , koja zbog životnog lanca može prouzrokovati kod čovjeka izvjesne probleme. No, to nije opasno za čovjeka pošto smo mi u proteklom ratu pojeli na kilograme skuše u konzervama humanitarne pomoći.
Odrasli ste na Vratniku, u tipično bošnjačkoj mahali. Kakva su vaša sjećanja na taj period?
Djetinjstvo je najbolji dio života. Odrastala sam kod svoje nane u porodičnoj kući. Roditelji bi otišli raditi. Čuvala me nana. Rasla sam u duhu tradicije , u duhu muslimanskog svijeta tako da sam poštivala sve to. A, to se uvijek nosi iz kuće. To su tradicija Bajrama, kurbana… Sjećam se da sam kao dijete željela da što više kurbana podijelim po mahali. Osim toga, ono što pamtim, jeste i tradicija poštivanja druge vjere. Iako je na Vratniku bio mahom bošnjački živalj, mi smo poštivali i druge. Nije bilo, a da međusobno jedni drugima ne čestitamo blagdane. Poštovalo se tuđe, ali naravno i čuvalo svoje.
Da li je neko posebno utjecao na vas?
Svi mi kažu da sam po čehri na oca. Međutim, na mene je ipak najviše utjecala moja tetka. Ona nije imala djece i živjela je u kući moje nane, majčine majke. Ona je vodila brigu o meni. I, pošto je moja majka radila u Izvršnom vijeću nije me mogla čuvati. Živjela sam tako kod nane. S obzirom da su moji roditelji živjeli na Grbavici, ja sam bila na brizi tetke. Jako, jako sam bila vezana za nju. Normalno, poslije nje, hvala Bogu, to su moji roditelji. No, za tetku i nanu me posebno veže moje djetinjstvo. Mislim, da je tetka u bitnome usadila u mene neke crte moga karaktera. A, to je i tradicija i duh islama. Upravo, ono da se zna iz koje i kakve kuće se dolazi. I teka i nana su držale do Kur'ana. Išle su u mekteb i džamiju. Kasnije ću otići kod roditelja na Grbavici, gdje sam postala haustorče. Nisam mogla ići u mekteb, ali danas moje dijete ide u mekteb i uči vjeronauku u školi.
Neopravdano nezastupljene
Žene danas - da li su dovoljno zastupljene u našem društvenom životu?
Nisu u dovoljnoj mjeri zastupljene. Mislim da su neopravdano nezastupljene. Kako da pojasnim. To se, upravo, tiče naše tradicije. Kod nas je uvijek uvriježeno miljenje da kada se pojavi muška glava treba ustati na noge. To i dan-danas je prisutno u našim bosanskim kućama - da ustaneš i oboriš pogled, jer je bilo nepisano pravilo da se u muškarca ne smije gledati. Mogu reći da je ženi u bosanskoj sredini duplo teže nego muškarcu. Nije to sada moj feministički aspekt, nego mišljenje prema kojemu žena mora duplo više uložiti truda da bi postigla određene razultate. Govorim to u svoje ime. Ja obnašam funkciju dekana, majka sam jednog sina koji ide u šesti razred osnovne škole, i uz to sam domaćica. Ja nisam osoba koja će sada uzeti kućnu pomoćnicu. Doduše, sa mnom u kući živi i moja majka koja mi je od neizrecive pomoći. Naravno, u mojoj kući je adet da se svaki dan pripremi ručak, ne da on prenoći. Zna se i to da muškarac kada se vrati s posla obično malo odmori i pročita novine. Ja kad dođem s posla trebam još sinu pokazati zadaću, trebam vidjeti šta treba oprati, opeglati, pripremiti za večeru, za sutrašnji dan. Moj radni dan time ne završava. Ženama je, dakle, već samim tim teže. Neminovno je to i odgovor zašto žena nema. Nema ih zato što fizički ne mogu sve stići.
Nije li to cijena emancipacije?
Nemam ja ništa protiv emancipacije, ali mogu i muškarci malo preuzeti brigu na sebe. Ne tražim baš da se muškarci emancipiraju u tom smislu po pitanju pravljenja ručka ili peglanja, ali u nekim drugim stvarima mogu. Ne bih svom mužu ni ja to dozvolila. Ne kažem da mi moj muž neće pomoći, ali općenito mislim da bi se i muškarci trebali mijenjati i više pomagati ženama.
S obzirom da i muškarac i žena u današnjem vremenu nastoje raditi i zaraditi, kako vidite dalji odgoj djece?
Ja sam izuzetno vezana za svoje dijete. Onog trena kada osjetim da sam potrebna mome djetetu za mene sve ostalo prestaje. Uvijek žena može i treba naći vremena za svoje dijete. Smatram da je ženi koja ima sreću da bude majka, i pored svega, svih obaveza, prioritet njeno dijete pa sve onda ostalo. Ako imaju sreću da im Bog dragi podari da budu majke, moje je mišljenje, dijete će uvijek biti prva obaveza u životu. To je uostalom osnovna funkcija žene. Ne može posao biti taj koji će ukinuti sponu majke sa djetetom. Ne mogu shvatiti da neko ne može naći vremena za svoje dijete.
Ipak, ima žena kojima je prječa karijera od porodice?
Dobro, ne mogu reći da ja nisam ambiciozna. Ja sam, eto, prva žena u povijesti ovog fakulteta koja je predala kandidaturu za izbor dekana. Ali to što sam predala kandidaturu ne umanjuje to da sam ja majka. To meni umanjuje moje lične porive i potrebe. Imam manje vremena za svoje lične stvari, ali nikada ne bih nauštrb posla oštetila svoje dijete.
Nemate odviše slobodnog vremena?
Pa, ne stignem gledati televiziju. Dešavalo mi se da pogledam TV dnevnik zbog same političke situacije i čistog straha da se opet ne zarati. No, u principu ne gledam TV. Svoje slobodno vrijeme posvećujem svojoj porodici. To je osnovno, to me čini sretnom. Inače, slobodno vrijeme koristim da skuham, operem, popeglam… Ako i preostane šta vremena onda se potrudim da pročitam koji časopis ili knjigu, kao i to da se upoznam sa magistarskim ili doktorskim radom kandidata kojima sam mentor.
I za kraj, nezaobilazno je pitanje našeg angažmana i osjećanja spram patnji i boli žena-majki Srebrenice?
Teško je o tome govoriti. Znam samo da se čovjek uči na svojim grješkama. Normalno, ovo kod nas, u Srebrenici, nije grješka. To je genocid. Sve što nam se u životu desi najbolje može da shvati onaj ko je to iskusio na svojoj koži. Recimo, moj sin je imao operaciju slijepog crijeva u svojoj petoj godini. Desetak dana sam sjedila pokraj njega. Vjerujte, da mi je ko pričao šta sve čovjek proživi kroz to ne bih mu povjerovala. Sve dok samo čovjek ne proživi na svojoj koži može nešto reći da vas pokušava da shvati, ali nikada do srži to neće shvatiti. Neminovno, ženama i majkama Srebrenice treba više posvetiti pažnje. Mi na Veterinarskom faklutetu smo otvorili jedan fond za pomoć djeci Srebrenice čiji su roditelji pobijeni kako bi se mogli školovati. No, to je samo jedan segment pomoći.
Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIĆ
 |
RSS feed Comments
RAZUMIJEVANJE ISLAMA -
Frithjof Schuon je na našim prostorima već afirmiran autor, ponajviše
zahvaljujući prijevodu na naš jezik njegove knjige „Dimenzije islama“. Detaljnije >>>
